.png)
Mašo Miško Čekić: Bokeška pjatanca miriše, sjeća i budi uspomene
Izvor, foto: Radio Kotor
Autorka: Sanja Čavor
Nedavno promovisana knjiga „Iz bokeške pjatance“ autora Maša Miška Čekića, novinara, publiciste, promotera autohtone bokeljske i crnogorske kuhinje, svojevrstan je spomenar i sjećanje na njegove najbliže i život ovdašnjih stanovnika/ca Boke Kotorske.
-U nju sam utkao dušu Boke, mirise i ukuse koji su me odmalena oblikovali.
Te uspomene su temelj svega što pišem, ali one ne bi bile tu da Bokelji/ke na ovom prostoru nisu ostavili svekoliko bogatstvo-priča Čekić za novo izdanje emisije “Nedjeljni razgovor” Radio Kotora.
Kako navodi, naša kulturna baština ne bi smjela biti dio prošlosti, već treba predstavljati snagu za budućnost.
-Ako je ne sačuvamo, zaboraviće se i nestati. Prebrzo živimo, previše je različitih uticaja, ali to ne znači da trebamo zaboraviti ono što nas čini onima koji danas jesmo.
Globalizacija ne treba da potire našu autentičnost i prepoznatljivost. Naprotiv, ona se može prožeti novim vrijednostima i novom energijom-smatra Čekić.
Između korica njegove nove knjige skrio se cio jedan život.
-Baba Drage ili Drage Jozova, tako smo je zvali. To je moja baba, koja je, osim njenih desetoro djece, odgojila i nas troje.
U trenutku kada smo bili odbačeni od društva, iz stana, praktično djeca na ulici, ona i đede su nas prigrlili.
Sjećam se, od jednog dinara napravila bi dva, a od jedne pamidore toć za paštu za osmoro ljudi.
Znala je provesti tri dana na Škurdi kako bi temeljno oprala meso koje je vješto i ukusno pripremala. Trudila se da nas okupi, nahrani, da nas poduči životnim vrijednostima.
Ti mirisi i ukusi su me natjerali da budem znatiželjan i da se kasnije angažujem u namjeri da se prošlost ne bi zaboravila-kaže Čekić.
Dragica, napominje, nije samo kuvala, ona je stvarala čuda, kroz miris autentičnih jela i ukus mediteranskih začina.
-Knjiga je podijeljena na četiri dijela, ali najposebnije su mi priče Od Škaljara do Špiljara i Iz stare sveske moje babe. Svesku sa receptima baba je počela pisati 1922. godine.
Korice su tokom raznih selidbi nestale, ali su recepti ostali u mojim rukama.
Tu je sva suština, kao trag njene neumorne ljubavi prema kuvanju i očuvanju porodice za trpezom, što je rijedak dar-napominje Čekić.
Jutro u njihovom domu, kaže, uvijek je počinjalo uz bijelu kafu sa ječmom.
-Uz nju smo jeli i čuveni kotorski dvopek, koromane, marmeladu od smokava koja se danas rijetko gdje priprema. Babi su u to vrijeme žene iz Grblja donosile ječam.
Marendalo se oko 9 ili 9 i po. Pamtim da sam kao dječak svakog jutra donosio dondu marendu u Jugopetrol.
Manja djeca su marendala jaje u šorbulu, a mi, stariji kruva i masti ili komadić sira- pojašnjava naš sagovornik.
Dodaje da je na stolu za ručak obavezno bilo juhe i kuvanog mesa.
-Jeli smo i polpete, priganu ribu, ribu na gradele, paštu šutu, razne rižote. Na stolu je često bilo dosta zelenog povrća, žućenice na razne načine, vrzota, raštana, kaule iz naše baštine.
I što je najvažnije, sve je bilo stađonato, odnosno u vrijeme kada prirodno u vrtu raste. Nedjeljom bi se pripremalo pohovano meso, a najčešće je to bilo pileće.
Mog đeda, mesara, zvali su Jozo galina, jer je volio kokoške-naglašava Čekić.
U vrijeme blagdana, trpeza je bila bogata i tradicionalna.
-Nije bilo kao danas deset vrsta sitnih kolača. Najčešće smo jeli ušećerene mendule, suve smokve i armeline, a baba je mijesila i pekla štruce od oraha i marmelade koje sam posebno volio.
Prošek je bio čuvan za posebne prilike, kada nas posjete učitelj, sudija, doctor-poručuje Čekić.
Opširnije možete naknadno poslušati na linku: https://soundcloud.com/radio-kotor
