Vijek i po pomorstva u porodici Tivari
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
Ako se za jednu porodicu može reći da im venama pored krvi teče i morska voda, onda je to u Ulcinju bez iole sumnje familija Tivari.
Ova ugledna porodica sa ulcinjskog Pristana, porijeklom-kako im to i prezime kaže-iz Bara, upravo je obilježila nesvakidašnju godišnjicu-vijek i po otkako su u pomorstvu.
Izuzetan jubilej na moru je dočekala peta generacija Tivarija sa matrikulama!
Porodičnu pomorsku storiju za Feral.bar, na sugestiju uvaženog kolege Mustafe Canke iz Ul info, priča iskusni ulcinjski pomorac, kapetan duge plovidbe Mahmut Dudo Tivari.
Naš sagovornik, ugledni ulcinjski kapetan, plovi na brodovima stranih kompanija preko 40 godina, a svoju bogatu pomorsku karijeru, koja će takođe dobiti svoje mjesto na Feral.bar, započeo je na brodovima „Jadrolinije“ daleke 1977.
Barba Dudo je prava porodična pomorska enciklopedija, što je dokazao i u razgovoru za naš portal:
-Moj prađed, kapetan Adem Tivari, došao je 1874. u Ulcinj iz Starog Bara, gdje mu je otac bio imam.
Njihova porodica je došli u Ulcinj s namjenom da nastave put za Fier u Albaniji, a ovdje su ih sačekali ujaci Amar i Usta Bećiraj, koji su imali svoju kantijeru-brodogradilište, baš ovdje, na Pristanu kod džamije Marinerva.
Zapošljavali su 25 radnika, gradili veće, kasnije manje brodove.
Ujaci su prihvatili Adema sa majkom i braćom u porat prije tačno 150 godina.
Nisu ostavili familiju, jer je Ademu otac na putu kada su krenuli brodom iz Bara umro i sahranjen je poviše Valdanosa.
Adem se u ovoj profesiji u kantijeri pokazao vrstan, uspješan, brzo je stekao iskustvo i zvanje, i tada, 1874. počinje bavljenje pomorstvom naše porodice-priča barba Dudo.
Nakon Berlinskog kongresa 1878, nastavlja sagovornik Feral.bar, kada je Ulcinj pripao Crnoj Gori, ujaci su napustili Ulcinj „jer se nisu baš slagali sa novonastalom situacijom“.
Adem u potpunosti preuzima njihovu kantijeru:
-Tada su se radili - popravljali manji brodovi, jer je pomorstvo bilo u opadanju, jedan dio pomoraca napustio je Ulcinj, otišao je i drugi dio koji se nije slagao sa novonastalom situacijom, niti sa pritiscima za slanje ženske djece u škole.
U Ulcinj je tada došao upravnik primorja vojvoda Simo Popović, naš komšija na Pristanu.
Došlo je takođe i vrijeme da se mijenja Ottomanska zastava na brodovima, i to se desilo-čak tri puta, zbog neslaganja ulcinjskih brodovlasnika i kapetana!
Prvo je bila crveno-bijela-crvena, pa sa krstom, da bi se priklonili Austrougarskoj zbog izlaska na more, a onda su se složili da na ulcinjskim brodovima bude treća zastava,
Gospodar (knjaz Nikola, op. Feral.bar) dozvolio je da bude trobojka sa orijentalnom otomanskom krunom, ali, bez drugih vjerskih obilježja.
To je i Dinko Franetovič napisao u “Istoriji pomorstva”-kazuje Mahmut Tivari.
Ademov tadašnji jedrenjak, ističe, „ponos je naše familije“, a zvao se „Marshalla Sulejmanije“ po imenu Ademovog sina.
-To je vrijeme kada nastaje trgovina, razvoj, to su prvi jedrenjaci koji su ostali u Knjaževini Crnoj Gori, radili su iz ovog ulcinjskog porta, odatle su dolazili u Bar, o tome ima i tekst koji je napisao pokojni Peko Šoć..
S početkom I Svjetskog rata to je sve završeno-.
Adem Tivari, koji je prije vijek i po bio i brodovlasnik i kapetan, imao je dva brata-Omera i Mahmuta, koji su takođe steklii zvanje kapetana, radili su zajedno.
-Tri kapetana iz ove familije krajem 19. i početkom 20. vijeka-nije bila mala stvar.
Početkom 20. vijeka, moj stric Burhanudin Tivari- bio je prvi školovani kapetan sa zvanjem od Ulcinja pa sve do Budve, ugledajući se u njega mnogi su ga naslijedili i bio im je uzor da krenu-nastave njegovim stopama.
Svoj radni vijek je proveo na Jadroliniji na najvišim rukovodećim pozicijama.
Počeo je pomorsko školovanje u Dubrovniku, nastavio i završio ga u Kotoru. Školovanih kapetana je tada već bilo u Kotoru, ali, u Ulcinju i Baru-ne!
Inače, Bruno, kako su ga zvali, prvo je završio gimnaziju u Baru, jer su mu ujaci bili Divanovići-ističe barba Dudo.
Njegov đed Sulejman, Ademov sin, plovio je „male, obalne plovidbe“, i on je bio druga generacija pomoraca Tivarija, a Sulejmanov sin Burhanudin i Ismet (upravitelj stroja) i njegov brat od strica Maksut su u trečoj generaciji,
U četvrtoj generaciji pomoraca Tivarija, pored Mahmuta II je i njegov pokojni stariji brat Adem drugi Tivari „koji je nosio ime po prađedu“ kao i braća od strica Sulejman II i Omer II.
- I to je porodična tradicija kod nas, za imena , svi smo u jednom lancu.
Sada je došla i peta generacija: u njoj su moj sin od brata Dejan, on je kapetan na brodu, a moj sin Adem III je završio Pomorski fakultet u Kotoru, nakon kadeture položio i stekao zvanje poručnika trgovačke mornarice, sada plovi i posvećen je svojoj struci-dodaje Mahmut.
Na ovaj ili onaj način, njegova uža porodica je svoje životne puteve uplela u morske talase.
Ammar, nastariji Dudov sin, završio je brodogradnju i sada radi u brodogradilištu Adriatic 42 u Bijeloj.
Inače, Ammar je brodogradnju završio u Istanbulu, postao magistar brodomašinstva u belgijskom Liježu, a magistar brodogradnje postao u Rostoku u Njemaćkoj, „mentor mu je bio profesor iz Sautemptona, Englez, pa je i tamo bio jedno vrijeme“.
-I Burhanudin II koji nosi ime po mom stricu, sa zvanjem magistra građevinarstva, položio je za skipera, da bi ipak stekao zvanje u pomorstvu -kaže sagovornik Feral.bar.
Njegova supruga Elvira rodom je iz čuvene pomorske porodice Uruči iz Starog grada Ulcinja.
Elvira i Mahmut Tivari, foto: Feral.bar
Porodica Uruči ima dugu pomorsku tradiciju, pomorci su od 1471. godine, i kako kaže Elvira, „plovilo se kod nas punih 450 godina, sve do mog đeda, a od njega se o pomorstvu pričalo u obitelji i to se prenosilo sa koljena na koljeno“.
-Oni su tada bili gusari, nije bilo zvanja za to, ali, tada je trebalo iskustva, vještine, hrabrosti, spretnosti...
Moj đed je bio kapetan obalne plovidbe, i nakon njega u porodici se prestalo ploviti. Nakon Berlinskog kongresa, njegovi rođaci kao i mnoge druge porodice nisu se složili sa tadašnjom Vladom, pa su odlučili da se presele u Albaniju, u Drač, samo je moj đed ostao u Ulcinju od cijele porodice.
Ja sam rođena u kući u kojoj je sada muzej u Starom gradu-kaže gospođa Elvira.
Na pitanje kako je živjeti sa toliko pomoraca u kući, odgovara da se na to „ne možete navići, ali, morate se naučiti da živite takvim životom“.
-Znate kako, teško ih je sakupiti, ali, kada dođu, neopisiva je radost.
Postoji ta ljubav prema moru, nije bilo slučajno što sam izabrala taj život, bila sam u neku ruku pripremljena za sve to.
Iako nisu svi sinovi pomorci, izabrali su zanimanja zbog kojih su stalno van kuće, ali, opet smo zbliženi-zaključila je gospođa Elvira.
„Sinovima pomorstvo bila sudbina“
Elvira Tivari naglašava. na sinove nikad nije uticala šta će od profesije da izaberu. A otac?
-Nije ni on-.
--Dakle, moralo je samo od sebe da dođe, kuća im ga daje?-
-Baš tako! Isprepletani su im geni sa obje strane, more im je bilo sudbina. Rekla sam im jednom, da sam muško, i ja bih bila pomorac-kaže gospođa Tivari.
-U stvari, nismo ni znali šta če Ammar da izabere, samo nam je rekao „Upisao sam brodogradnju uTurskoj“.
Burhanudin je inače građevinski inžinjer, a naš najmlađi sin Nurudin je IT inžinjer-dodaje Elvira Tivari.
