.jpeg)
Drita Lola podnijela ostavku
Izvor: CdM
Foto: DPS
Poslanica opozicione Demokratske partije socijalista (DPS) Drita Lola kazala je da je šefu parlamenta Andriji Mandiću dostavila ostavku na tu funkciju.
Nju će u parlamentu zamijeniti Nela Savković Vukčević.
Lola skoro godinu nije učestvovala u radu Skupštine, jer je iz porodičnih razloga u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ona je, u objavi na Iksu, između ostalog kazala da je došlo do raskida s rukovodstvom partije, te da su se njeni stavovi “osporavali u svim mogućim prilikama.”
Kazala je da je predsjedniku DPS-a Danijelu Živkoviću u julu saopštila da će svoj politički angažman kao poslanica te partije obavljati na način na koji ona vjeruje da je najbolji, a da ne brani “grupe interesa ili pojedince, ili određene biznise povezane ili nepovezane sa DPS-om”.
-U slučaju da su moji stavovi u sukob sa stavovima partije, obavijestila sam ga da sam spremna da izađem iz poslaničkog kluba kao nezavisna poslanica.
To je bila moja indignacija izražena prema rukovodstvu i unutrašnji bojkot prema stavovima rukovodstva partije-napisala je ona.
Međutim, Lola je rekla da, iako je njen revolt izražen prema predsjedniku DPS-a tokom ljeta bio stvaran, nikad ne bi izašla kao nezavisna poslanica.
-Moj mandat pripada DPS-u i glasačima DPS-a — bez obzira kako se ta politička snaga danas vodi-.
Lolinu objavu prenosimo u cjelosti:
Imala sam dovoljno vremena tokom prethodnih mjeseci da razmislim o svom poslaničkom mandatu, ali i šire.
Već deset godina je prošlo otkako sam najveći dio svog vremena posvetila aktivizmu — u civilnom sektoru i posljednjih godina u politici. Kada se vratim unazad i pitam se…
-Već deset godina je prošlo otkako sam najveći dio svog vremena posvetila aktivizmu — u civilnom sektoru i posljednjih godina u politici.
Kada se vratim unazad i pitam se zašto sam se bavila aktivizmom, a nijesam se fokusirala na svoju primarnu profesiju u oblasti farmacije, pronalazim samo jedan odgovor.
Sve dok javni interes ne bude postavljen u prvi plan, kroz jednake uslove u kojima građani mogu slobodno da konkurišu i gdje najbolje vrijednosti pobjeđuju u svakoj oblasti života, niko od nas neće biti spokojan u svojoj svakodnevnici.
Uvijek ćemo se zapitati: Zašto nijesam dobio ili dobila pravo na studiranje? Zašto me nijesu primili na radno mjesto?
Zar nijesam zaslužila ili zaslužio, ili možda nijesam imala ili imao “pravog” prijatelja?!
Društvo koje ne cijeni otvorenu konkurenciju i društvo gdje najbolje ne uspjeva da trijumfuje, nažalost, u najboljem slučaju je osuđeno na mediokritet, a sa jasnom tendencijom ka degradaciji.
U malo riječi, to su principi koji su mene, ali vjerujem i mnoge druge, podstakli da se bavimo aktivizmom.
Ne mogu a da ne pomenem žrtvu roditelja, porodice i predaka, bez kojih moj aktivizam ne bi bio ni moguć.
Bez njihove moralne i finansijske podloge i podrške ne bih imala priliku da budem osoba koja sam danas.
Od vannastavnih kurseva iz književnosti ili aktivnosti u košarci tokom osnovne škole u Ulqin, srednje škole u Podgorici, univerzitetskih studija u Tiranë i mastera u Edinburgh — sve su to dostignuća zahvaljujući njihovom trudu.
I zbog ovoga se osjećam privilegovano; znam da sam privilegovana jer sam vidjela mnoge svoje vršnjake koji nijesu imali iste mogućnosti; znam po nebrojenim riječima i savjetima roditelja i porodice koje i danas odzvanjaju u mojim ušima — da moram da pružim svoj maksimum u svakom polju angažmana, jer se sunce ne okreće oko mene samo zato što sam jutros ustala, već da će zasijati onda kada budem dala sve od sebe.
Tek tada će me i društvo cijeniti.
Značenje i tumačenje tih riječi, koje smo svi mi na neki način čuli u djetinjstvu, imalo je posebnu težinu u načinu kako sam gradila svoj život i odnose.
Za mene, važno shvatanje koje je proizašlo iz tih savjeta, je to da iako sam kao pojedinka po svom postojanju cilj, nikada ne smijem sebe doživljavati kao cilj ili objektiv u sopstvenom životu, lišena funkcije i uloge koju imam — u porodici, profesiji i u društvu — u službi interesa koji su veći od mene.
Bilo je upravo ovo bazično uvjerenje koje me je natjeralo da preispitam svoju poziciju političarke i poslanice Demokratske partije socijalista, naročito od početka ove godine, ali i ranije.
Moj angažman u DPS-u je počeo parlamentarnim izborima 2020. godine, uvjerena da podržavam građansku partiju i snagu na nacionalnom nivou, koja je težila širokim koalicijama, prepoznajući Crnu Goru kao državu republikanskog oblika vladavine koja nužno traži uključivanje svih građana bez razlika i bez društvenog slojevanja.
Nijesam željela da postanem dio nacionalnih albanskih partija, jer vjerovala sam — i nastavljam vjerovati — u multietničku i demokratsku Crnu Goru gdje zaštita individualnih prava se garantuje kroz republikansko tvorenje države.
Kao Albanka iz Crne Gore smatram da se crnogorska politika može graditi samo u uslovima sveobuhvatnosti, a ne usitnjavanja u političke partije po etničkom ključu, i da manjinska prava ne smiju se ni dovoditi u pitanje.
U tom duhu, Crna Gora ima samo jedno rješenje: učlanjenje u Evropsku uniju i evroatlantsko savezništvo.
Uvjerena da će DPS izgubiti izbore 2020. godine, zbog propusta u upravljanju koja su se odrazila i bila vidljiva i na lokalnom nivou, politička alternativa koja bi došla na vlast — a koja i danas, u “metastaziranom” obliku nastavlja upravljati Crnom Gorom — u svojoj suštini je bila i ostala protivnica Crne Gore u evropskoj porodici i euroatlantskim institucijama.
To je vlast koja od samog početka je podbacila u svakom mogućem sektoru i sve što je uspjela dotaći pretvorila je u regres.
To je vjerovatno i jedina vlast koja bi na kraju godine morala podnijeti regres-izvještaj, jer napretka nema.
Moja osnovna dužnost u svjetlu promjena i takve političke stvarnosti bila je da se suprotstavim njihovim revizionističkim, šovinističkim i nacionalističkim politikama.
Vjerovala sam da bi DPS, uprkos problematičnoj prošlosti u upravljanju – o čemu sam i sama često govorila kritički, u opoziciji mogao da se obnovi sa novim ljudima i novom energijom, gdje bih i ja dala svoj doprinos.
Nov duh i novi ljudi u opoziciji morali su da se odvoje od starog mentaliteta i praksi iz prošlosti, morali su da pokažu i osude korupciju, i morali su da jasno komuniciraju da u Crnoj Gori lični interesi ne mogu da prevladaju nad društvenim.
Novi DPS nije smio da nastavi da se identifikuje kao politička snaga koja štiti pojedince, klanove ili biznise koje tereti pravosuđe.
Naravno, bila sam i ostajem nedvosmisleno protiv javnih suđenja koja se sprovode preko medija i portala. DPS nužno treba da brani osnovna prava svakog pojedinca.
Na Kongresu koji je održan odmah nakon poraza na parlamentarnim izborima 2020. godine, izabrana sam u Glavni odbor, iako nijesam bila članica, već podržavalac partije.
Vijest me je zatekla u Edinburgu, gdje sam tada studirala.
Iako nijesam očekivala takvu poziciju, prihvatila sam je kao obavezu koju moram obavljati oslanjajući se na temeljni princip odbrane javnog interesa iznad svega.
Nije prošlo mnogo i traženo mi je da se kandidujem za predsjednicu Alijanse žena.
Vjerujući u duh takmičenja i povjerenja koje se daje kroz glas, dvoumila sam se da li da prihvatim i prijavim svoju kandidaturu — kako mogu da se kandidujem kada sam tek ušla u strukture DPS-a?
Kako da dobijem potrebne glasove kada članice širom Crne Gore nijesu ni imale priliku da me upoznaju?
Moje dileme su nestale u momentu kada sam saznala da ću biti jedina kandidatkinja. Dakle, “imenovana” sam glasovima kao predsjednica Alijanse žena DPS-a.
Iako proces izbora kod mene nije ostavio dobar ukus, rad sa Alijansom žena smatram kao najdragocjenije profesionalno iskustvo koje sam do sada imala u životu.
Priče, patnje i uspjesi žena širom Crne Gore će trajno živjeti u meni i zbog ovoga se pred njima osjećam ponizno i duboko sam im zahvalna.
U periodu od 2021. do 2023. godine nijesmo stale ni trenutak, zajedno sa ženama iz svih krajeva Crne Gore radile smo da unaprijedimo Alijansu na bazi statuta DPS-a i prateći najbolje prakse uz podršku međunarodnih partnera.
Proizvodile smo dokument za dokumentom, tražila sam s vremena na vrijeme sastanke i pokušavala da predstavim rad naše Alijanse rukovodstvu partije.
U tri godine nijednom nije bilo prilike da rukovodstvo prihvati naš zahtjev i primi na sastanak.
Za parlamentarne izbore 2023, nakon dvije godine angažmana u DPS-u, dana kada je lista kandidata za poslanike i poslanice objavljena, saznala sam da ću biti kandidatkinja za poslanicu i mjesto na kojem sam pozicionirana.
Naravno, zbog toga sam se osjećala dobro i cijenjeno, i tu je moja greška.
U tom momentu sam na trenutak zaboravila da ja nijesam cilj, niti svrha. Javno dobro mora ostati u svakom momentu cilj i svrha, a mi smo samo u službi toga.
Način objavljivanja poslaničke liste, bez takmičenja i otvorene unutrašnje debate, signalizirao je da DPS i poslije skoro tri godine opozicije ima mnogo toga da unaprijedi.
Jedna politička partija, glavna u zemlji, koja demokratizaciju, debatu i zaštitu slobodne riječi treba da ima u svom fokusu, i gdje članovi predsjedništva proučavaju antičku grčku filozofiju a inspiraciju pronalaze kod velikih filozofa poput Sokrata i Platona, trebalo bi da svoje ambijente i forume partije pretvori u trg Agora, a ne u ponor Baratron.
Čak ni danas ne znam kako i ko je stavio moje ime na tu listu.
Uvjerena da, ukoliko nastavim bavljenje politikom, moram otvoriti debatu iznutra — od dna ka vrhu, a ne obrnuto, paralelno s tim pokušavala sam da guram i proces jačanja Alijanse žena i da otvorimo debatu o stavovima koje zauzimamo u parlamentu — da isti ne treba da budu “papagajsko” ponavljanje uputstava od gore.
Ni u ovom dijelu nijesam uspjela da razumijem ko priprema uputstva, jer ni oni koji bi ih prenosili često nijesu znali šta prenose.
Možda nijesam razumjela jer sam ih rijetko uzimala za osnovu, osim kada su bili u skladu s mojim uvjerenjima.
Od tog momenta, moje sugestije i stavovi ne budu samo ignorisani, već osporavani i napadani.
Izgleda da nijesam više smjela da postanem smetnja rukovodstvu, već je moj zadatak bio da svoje ideje ostavim po strani i recitujem precizno naređenja s vrha.
Ukratko, da postanem jedan od “aksesoara” interesnih grupa koje kontrolišu partiju.
A, kada smo kod aksesoara, mi žene imamo dovoljno znanja jer ih koristimo dosta, počev od šešira pa do cipela i ostalog između.
Naravno da takav pritisak nijesam ni pomišljala da prihvatim i za početak podnijela sam ostavku krajem 2024. na poziciju predsjednice Alijanse žena.
Nijedan naš ključni zahtjev nije uzet u obzir, a rukovodstvo se nije udostojilo ni da nas sasluša na više puta traženim sastancima.
Takođe, podnijela sam ostavku na mjesto odbornice u Kuvendi Komunal Ulqin zbog rezervi koje sam imala prema zadnjim koalicijama za lokalnu vlast, u Ulqin ali i drugim opštinama, gdje su politički principi partije i javni interes zaboravljeni, a u fokus su stavljeni interesi biznisa i nekoliko radnih mjesta u opštinama za vjerne i poslušne rukovodstvu partije.
Moj raskid s rukovodstvom partije bio je očigledan, a vidljiv i u hladnoći poslaničkog kluba DPS-a.
Vidjela sam ga u svakoj mojoj reakciji, gdje je bilo jasno da se moji stavovi osporavaju u svim mogućim prilikama, iako su u nekim slučajevima isti ponavljani od kolega koji su ih prethodno osporavali.
Poseban utisak na mene su ostavile reagovanja pojedinih kolega na razna pitanja, gdje bi iznad svega bio predsjednik i rukovodstvo, a ne šta ili kako oni misle.
Riječ rukovodstva i predsjednika kao neprekršiva naredba.
U takvim slučajevima jasno vidite traume koje su ostavile godine jugoslovenskog komunizma u umovima onih koji izgleda i dalje žive u sjenci politbiroa.
Krajem 2024. stavila sam do znanja rukovodstvu DPS-a da ću glavni dio 2025. biti van Crne Gore.
Osim porodičnih razloga, odvajanje je imalo veze i sa potrebom da razmislim o nastavku svog političkog angažmana i da se zapitam jesam li uspjela da radim kako i koliko treba da pomognem unošenju novog duha u DPS-u poslije 2020?!?
U mojim ličnim očekivanjima i očekivanjima mnogih prijatelja s kojima sam s vremena na vrijeme raspravljala o procesima progresa u Crnoj Gori, svakako da NE.
Sigurna sam da je bio neuspjeh.
Neuspjeh kao politički subjekt koji služi jasnom objektivu: Crnoj Gori sa jakim i nezavisnim institucijama gdje je u fokusu očuvanje dostojanstva i prava svakog građanina u skladu sa zakonima formulisanim prema otvorenim poglavljima za članstvo u Evropskoj uniji.
Doživjela sam to kao neuspjeh zbog nemogućnosti da stvorim unutrašnje uvjerenje u DPS-u, da jedina mogućnost naprijed je odvajanje od starog, što tu političku snagu drži zarobljenom.
Sa takvim mislima, u julu ove godine saopštila sam predsjedniku partije da ću svoj politički angažman kao poslanica DPS-a obavljati na način na koji ja vjerujem da je najbolji, a da ne branim grupe interesa ili pojedince, ili određene biznise povezane ili nepovezane sa DPS-om.
U slučaju da su moji stavovi u sukob sa stavovima partije, obavijestila sam ga da sam spremna da izađem iz poslaničkog kluba kao nezavisna poslanica.
To je bila moja indignacija izražena prema rukovodstvu i unutrašnji bojkot prema stavovima rukovodstva partije.
Izraz revolta zašto se ne čuje glas odozdo, ili zašto ne otvorite oči i vidite da svakim našim porazom omogućavate prostor snagama sa najanti-zapadnim, najanti-evropskim, najanti-crnogorskim uvjerenjima?!
Kako je moguće da ljudi koji predstavljaju interesne grupe i biznise bliske DPS-u ne shvataju da je DPS najveća politička snaga zbog politika koje zastupa, a ne zbog njihovog uticaja — kroz glasove na koje utiču te interesne grupe ili ti biznisi.
Svaki srednji ili veliki biznis po crnogorskim standardima, koji je finansiran grantovima ili povoljnim kreditima, licenciran je od strane crnogorskih institucija za pružanje proizvoda i usluga, koji je ugovoren od javnih institucija za izvođenje javnih radova, ima obavezu da obavlja svoju aktivnost na najefikasniji i najefektivniji mogući način, kao i da garantuje najbolje moguće uslove rada i profesionalno unapređenje svojih zaposlenih.
Na ovo treba da se fokusiraju biznisi i interesne grupe, te da garantuju da njihovi zaposleni, građani Crne Gore, glasaju slobodno, pošteno, bez uticaja i pritiska.
Sa DPS-om kao garantom slobodnog glasanja, ne bi imala šansu ni vlast, niti bilo koja politička snaga da se usudi da manipuliše izborima.
Za zaštitu demokratije, ogromna većina građana bi već bila na nogama — i više nego na Cetinju 2021.
Da smo se fokusirali na javni interes i građane zemlje, realno vjerujem da bi DPS danas bio u optimalnoj poziciji da sruši ovu vlast i da preuzme sudbinu zemlje u svoje ruke.
Ali ne — poraz za porazom, povlačenje za povlačenjem, dok se ne opameti šaka ljudi.
Kako može jedna politička snaga kao DPS da dozvoli da javno mnjenje bude gaženo i bacano kao ping-pong loptica od medija koje tretiraju vijesti kao influenseri, a ne kao izvještači činjenica?
Mediji koji mitizuju situacije i slučajeve da pokažu ko je danas loš, a ko će sjutra biti manje loš.
Zatim, objavljuju ankete da pokažu koliko je loša politička situacija u zemlji i da nijedna politička snaga ne može da dobije čist mandat od birača, podrazumijevajući to da su oni “matchmakeri”.
DPS ne smije da sjedi skrštenih ruku i da se ne izjasni protiv manipulacije javnim mnjenjem, kada se podiže temperatura građanima kao virus kroz polovične izvještaje, a zatim kada se građani dignu revoltirani isti budu prozvani ruljom.
Ali, DPS mora prvo da se očisti u mislima i djelima svog rukovodstva, zatim da povrati povjerenje građana i da utiče na javno mnjenje izvan “influenserskih” medija.
Jedno je sigurno: većina građana danas je ćutljiva i čeka. Ćutljivi i čekaju da izađe politička snaga koja misli na njih i koja će raditi za njih.
Razočarenje u političare i vladare izašle iz političkih laboratorija je na maksimumu.
Građani Crne Gore čekaju da se DPS probudi iz sna, jer do danas političke snage koja bi realno predstavljala javni interes kao što bi to radio nekorumpirani DPS — nema.
Što se mene tiče, moj revolt izražen prema predsjedniku partije tokom ljeta je bio stvaran, ali nikada ne bih izašla kao nezavisna poslanica.
Moj mandat pripada DPS-u i glasačima DPS-a — bez obzira kako se ta politička snaga danas vodi.
Od jula kada sam poslala poruku predsjedniku, čekala sam unutrašnju komunikaciju ako bi bilo prostora za promjenu ili bar refleksiju od strane rukovodstva.
Odgovor na poruku mi je stigao, ali ne unutrašnji, već kroz novinski članak, gdje sam počastvovana radom ne jednog, već dva “istraživačka novinara” u stilu Holmes-Watson dueta sa svojim engleskim šeširićima.
Danas pišem ove riječi kao slobodna građanka bez ikakve javne funkcije, jer ironija sudbine je, a i kako zakon zahtijeva, svoju ostavku na poziciju poslanice sam poslala predsjedniku Skupštine koji se u posljednje vrijeme obukao u odjelo zapadnog političara, a šovinizam i nacionalizam okačio u kabinetu kao zimsku jaknu — za svaki slučaj, ako zahladni.
Moj proces refleksije je završen. Nije lako ostaviti iza sebe deset godina posvećenosti — ali nije ni nemoguće.
Kao političari moramo shvatiti da smo zamjenjivi, i da nikada ne smijemo sebi postati cilj — već samo sredstvo za opšte dobro. Onog trenutka kada postanemo cilj — došao je kraj.
Za kolege koji su započeli proces refleksije nakon mene, predlažem da moje riječi uzmu k srcu.
Ja ću se u nastavku fokusirati na svoj profesionalni napredak, garantujući da se nikada neću baviti ni kriptovalutama ni virtuelnim finansijama.
Na kraju, izvinjavam se bazi DPS-a, ljudima koji su po meni među najboljima u Crnoj Gori.
Izvinjavam se ako sam vas mojim postupcima povrijedila — ali vam obećavam da su moji motivi bili isključivo usmjereni na jedno: poboljšanje stanja u DPS-u i, kao posljedica toga, ukupnih prilika u Crnoj Gori-.
- Tagovi:
- DPS
- Drita Lola
- Ostavka
