.jpg)
Starčević: Neistraženo blago Orjena (FOTO)
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
O razvoju ruralnog zaleđa primorja i njegovoj valorizaciji u turističke svrhe u emisiji “Uhvati dan” Radio Bara govorio je Željko Starčević iz Herceg Novog.
Arheolog, planinar i zaljubljenik u kulturnu baštinu, zaposlen u Parku prirode Orjen, Željko Starčević godinama radi na očuvanju i razvoju ruralnog zaleđa hercegnovske opštine, i na Orjenu povezuje prirodu, istoriju i turizam, pokazujući kako ruralni prostor može postati dragocjen resurs za lokalnu zajednicu i posjetioce.
Željko Starčević
Vi ste arheolog, planinar i aktivista u zaštiti kulturne baštine. Kako se sve te oblasti spajaju u Vašem radu na razvoju ruralnog zaleđa Herceg Novog?
-Imam sreću da se tako ispreplitalo i ovo što bi nazvao hobijem i ovo što je ipak posao. Nadam se da nisam usamljen među onim ljudima kojima je posao i zadovoljstvo.
To je glavno što čovjek treba da postigne u životu, u onom sopstvenom okruženju. Ako to ima nekog uticaja na širi aspekt, na življenje u zaleđu, toliko mi je to draže.
Od kraja 80-ih već sam počeo raditi polako na markiranju, čišćenju planinarskih staza, tako je to krenulo.
Staza dođe do neke jame, pa se raspitate-a šta je ovo, kakva je ovo jama, zašto je to služilo, zašto su ljudi silazili u te jame prije 100 godina?
I onda saznate o ledarima, o vađenju snijega za prodaju iz jama. To je bilo i kod vas u Baru, snijeg sa Rumije je korišćen za proizvodnju sladoleda u Starom Baru, to nas povezuje.
Podorjensko selo Kameno imalo je godišnju licitaciju za dodjelu koncesije na jame, ko više ponudi-njegova družina zakupi jamu snježnicu za tu godinu i ima isključivo pravo eksploatacije.
To je bilo sve negdje do II Svjetskog rata aktuelno, sad je ostalo kao turistička atrakcija, i to je jedan od segmenata kako se može iskoristiti prošlost za budućnost.
Taj detalj je iskorišćen u ponudi Parka prirode za jednu specijalizovanu turu sa snijegom iz jame i pravljenjem sladoleda, odnosno koktela, što je danas zaista nešto atraktivno.
To dobiti u hotelu ne znam koje kategorije nije problem, ali, to doživjeti u nekoj snježnoj jami gdje dođete sa vanjskih 30 i kusur stepeni na nekoliko stepeni iznad nule-zaista je poseban doživljaj.
Kada govorimo o zaleđu našeg primorja, konkretno o Orjenu – šta su njegovi najveći prirodni i kulturno-istorijski potencijali?
-Orjen je veoma, veoma zakarštena planina, prebogata speleološkim lokalitetima koji su još uvijek u nedovoljnoj mjeri poznati, a još manje iskorišćeni.
Speleologija je sama po sebi sport i nauka, čudna smješa koja može da da veoma dobre rezultate u obje oblasti, ali na kraju, jednog dana daje rezultate i u onom održivom turizmu ako se to tako radi, a to je, naravno, cilj.
Danas je tendencija da se speleološki objekti pažljivo valorizuju za turizam bez ugrožavanja njihovog živog svijeta, jer je on najneistraženiji dio naše planete.
Lakše ćemo naći nekim orbiterima šta se nalazi oko Marsa, nego šta se nalazi ispod naših nogu.
Evo, i čovječija ribica je u naznakama u Orjenskom kršu, imamo jedan projekat sa DNK analizama izvorišta koji je pokazao veliku vjerovatnoću da ispod Orjena živi čovječija ribica, ali, naš nivo istraživanja nije još uvijek dovoljan da bismo tako potvrdili ono po čemu je svjetski poznata Postojnska jama.
Osim tog podzemlja, nadzemlje je jednako zanimljivo, za mene je upravo taj krš toliko lijep.
Mi, naravno, ne možemo parirati, švajcarskim vrhovima, onima sa omota čokolade “Milka”, sa izvorima, sa tokovima vode, jezerima…
To sve Orjen nema, on je suv, svaka kap vode prođe kroz to, ali upravo je bitna ta različitost.
Takav holokarst je u svijetu samo na nekoliko mjesta prisutan i sva ona su turistički poznata.
Za Orjen ne mogu reći da jeste u dovoljnoj mjeri, to neko sazna tek kad dođe, ali, trudim se da to predstavim i sa te turističke strane, a i kroz istoriju, za šta je služio, jer, krš je i mjesto gdje se skrivate od davnina.
U svim nesigurnim vremenima imamo zone gdje su se ljudi skrivali i tek danas otkrivamo neke lokalitete, vjerovatno iz duboke prošlosti, po ostacima.
To je jedan od predmeta trenutnih istraživanja, ovo ljeto smo sa kolegama iz Poljske koji inače istražuju Carine u Risnu, završili probno sondiranje u potpuno novom velikom speleološkom objektu, u pećini, koja pokazuje dosta keramičkih ulomaka, dosta vatrišta.
Izmiče nam za sada koji period je u pitanju, ali, uskoro ćemo i to saznati, nadamo se da će jednog dana sve to biti i pristupačno posjetiocima.
Da konačno izađem baš na površinu i kažem ono zbog čega je Park prirode Orjen u stvari proglašen-to je prvenstveno munika, endemska vrsta bora, relikt ledenog doba koja je prisutna kod nas do Prenja i na jug ide do Olimpa, ali, na Orjenu i na još par planina su prave šume.
Ne znam da li znate, i na Rumiji ima munike, ali je to skromno, to je njena donja granica, donja visina, jer ona raste baš u najvišim vrhovima, Lovćena manje, ali, raste, i naročito na Orjenu.
Ona je kroz prošlost korišćena što tajno, što javno, jer danas je strogo zaštićena biljna vrsta.
Nikako ne bi trebalo da se doživi da propagiram njeno korišćenje, ali je zanimljivo vidjeti kako se nekada sakupljala smola iz munike, to je bilo tzv. smolarenje.
Ta smola je korišćena za sve i svašta, od reparacije ribarskih mreža do narodnog lijeka protiv astme, protiv naboja, kod preloma ekstremiteta...
Da se malo spustimo i na more, nekada je munika korišćena za dijelove barki, za njihovu impregnaciju, ne za cijelu barku jer je to drvo toliko otporno, toliko teško, toliko masivno, puno smole, da, kad bi napravili barku kompletno od munike, ona bi bila na ivici plovnosti.
Srećom, ona je zaštićena, još u Austrougarskoj je bila pod zaštitom države, tako da sada liječi polako svoje rane.
Munika na Orjenu, kako su istraživanja pokazala, ima starost do 600 godina, dakle, to je razdoblje otprilike kad su Turci prodirali na Balkan.
Nešto zabrinjavajuće na Orjenu je u zadnjih nekoliko godina primjetno povlačenje bukve, sušenje bukve svako ljeto, evo i sad ovih dana ona gubi lišće, puno prije vremena, već od prvog dana avgusta.
Nešto nije u redu, a znamo i šta-klimatske promjene, bukva voli vlagu, voli neku malo nižu temperaturu, a sad ova suša i vlaga koja se sa primorja polako povlači prema planinama nikako ne prija bukvi.
Biljke uvijek nađu svoju zamjenu, na mjestu bukve niče nešto drugo, ali, to više nije onaj isti ekosistem kao što je bio do juče.
Globalne stvari se preslikavaju i na naše planine, tako da, nažalost, od toga ne možemo pobjeći
Koliko je lokalno stanovništvo uključeno u projekte razvoja turizma u ruralnom prostoru? Da li oni u tome vide šansu za bolji život ili im je to dodatni teret?
-Pa, znate, to je ono neko naše, da kažem, šire balkansko ili dinarsko zlo, svako tu voli nešto za sebe.
Ima tu dosta sitnih interesa i to je legitimno, ali, morate ponekad vidjeti šire, da se od nečega sitnog odreknemo da bi svima bilo bolje.
Nije stvar u tome da će neko nekome nešto da suzbije, da nešto ne dozvoli, nego samo da se dovede u okvire onog što je svima korisno.
A šta nije korisno?
U parku prirode apsolutno nije korisno otvoriti asfaltnu bazu, kamenolom, auto otpad, takvim stvarima apsolutno nije mjesto gore, to nije spojivo ni sa prirodom ni sa turizmom.
To je jedna stalna borba, ali, treba uvijek ići na objašnjavanja, na sugerisanje, na savjete, jer mislim da ljudi nisu shvatili da su zaštićene površine u stvari ono što može da im jako dobro poboljša upravo ono što njih zanima-standard života.
Mi ulazimo u Evropsku uniju, zaštićena područja su uslov, a daleko smo još od onog procenta tih područja koji treba da postignemo.
Što se tiče Evrope i što se tiče države, novci se mogu naći za projekte koji pomažu lokalnom stanovništvu, recimo da se dobije voda, na Orjenu je ona zaista najveći problem.
Imate sela koja danas nemaju vodu drugačije nego da je preko ljeta kupuju cisternama.
Tako ne možete razvijati turizam, ali, to su rješivi problemi preko evropskih fondova samo kad bi fokus svima bio zajednički, da se može na nivou parka prirode aplicirati i za prečišavanje vode, i za kanalizaciju jer upojne septičke jame odlaze u naše podzemlje, i zagađujemo sopstvena izvorišta bliža gradu.
Imamo sreću da je Austrija napravila gro puteva kroz Orjen koji su dan-danas manje-više upotrebljivi, naravno, i oni trebaju neku obnovu, pa ako isposlujemo da ta obnova bude takva da ne ugrožava prirodu, a ne ugrožava ni ovu istorijsku priču koja nam može dovesti turiste, ona može dovesti novce za ovu namjenu jer je povezana sa jednim burnim istorijskim periodom.
Nije Austrija napravila puteve zato što su htjeli nama da ih prave, nego iz vojnih potreba zbog blizine stare Crne Gore, ali, koristilo ih je i tada stanovništvo, a danas, to je naše nasljeđe koje, valjda, svi shvatamo da je zaista naše i da treba da ga održavamo i da od toga imamo boljitak.
Tu je i najstarija namjenski rađena planinarska staza u Crnoj Gori koja je 1888. godine napravljena za izlazak princa Rudolfa, prestolonasljednika Austrugarske monarhije, na vrh Orjena.
Napravio ju je specijalno za ovu priliku general Marijan Varešanin, kasnije upravitelj Bosne i Hercegovine.
Danas stoji spomen ploča na početku te staze, to su stvari od kojih druge sredine žive, od takvih istorijskih momenata.
Dešavale su se ovdje i razne bune, ustanci, to je dio koji čini ovaj predio zanimljivim, tako da nije sve u prirodi, pogrešno je povezivati park prirode samo sa prirodom.
Nažalost, imao sam prilike da čujem od odbornika riječi “A šta oni štite, neko drveće, neke bube”.
To je toliko kratkovido, toliko neznanje od onih koji treba i da donose odluke, da čovjek mora ostati malo skeptičan kuda sve to vodi.
Na Orjenu postoje park prirode, planinarski dom, avanturistički park, bućarski turnir na vrhu planine, vi lično vodite radionice izrade suhomeđe i planinarske ture koje izlaze na vrh Subre u različitim dobima godine. Sve to, nažalost, mi ovdje nemamo u Baru na Rumiji, a svakako su ova iskustva i ovi primjeri aplikativni i inspirativni. Šta bi se još moglo od turističkih sadržaja razviti na zaštićenom području?
-Jedan od narednih događaja treba da predstavi, nažalost nekadašnje, orjenske katune.
Mi sad na Orjenu imamo, po mom popisu, bukvalno jednu porodicu koja uzdiže stoku na onaj tradicionalni način.
Sada su solarni paneli na krovu, ali, to je savremenost koja je nekako morala da dođe tu, dok je gro katuna, dakle cijelih naselja, napušten.
Ono što je bilo bliže putu, pretvoreno je u vikendice, svaka na svoj način, nikakve veze nemaju sa starim izgledom i pričom, sa prošlošću.
Dakle, obnova tradicionalnih katuna treba da očuva nekadašnji izgled.
Ne kažem da treba dovoditi turiste pod slamnati krov, mada sam siguran da bi se i tu našla neka niša u ponudi, ali, uz neku mjeru kompromisa, uz savjete stučnjaka i evropske fondove, bez kojih zaista ne možemo, mora se stvoriti neka zajednica, nekad bi je nazvala i poljoprivredna, koja bi katun Poljice pretvorila u onom pozitivnom smislu u Sveti Stefan.
Uz uslov da se zaista u tom katunu nastavlja, bar u nekoj mjeri, ono zbog čega je katun osnovan-držanje stoke.
Bez toga, sve ovo što se sada zove katunima kroz Crnu Goru su prazne priče, to su u stvari potpuno nova naselja, koja malo možda asociraju na to staro, ali ne drže stoku ljudi uopšte.
Dakle, cilj je i da se vrati stoka na Orjen, jer-šta mi sada tamo gore imamo? Jedan predio koji je prije bio kulturni pejzaž, sa suvomeđama, podzidama koji sad lako zarasta, jer nema stoke.
Možete pomisliti na prvu loptu-pa dobro, priroda se tako vraća na svoje i to je bolje. Ne!
Struka kaže da je upravo na ovaj način smanjen biodiverzitet koji je veći kad imate i livade, i stoku na ispaši.
Kada imate razne ekosisteme, to je bolje za samu prirodu, u globalu i za samu zaštićenu površinu i to je sad problem ne samo na Orjenu, nego širom Evrope se gleda kako izaći na kraj sa tom problematikom.
Ovdje kod nas je baš drastično to napuštanje katuna, otišli smo u drugu krajnost da nemamo više staza, bez da se one fizički održavaju nekim mašinama, umjesto da to kozji zub proglođe, tako da sve to vuče jedno drugo-.
