Nikola Zanković: Za studije medicine osnovni empatija, rad i disciplina
Izvor, foto: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Gost emisije “Promenade četvrtkom” Radio Bara bio je Nikola Zanković iz Sutomora koji je upravo sa desetkom diplomirao na Medicinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici.
Sa Nikolom, kojeg od početka obrazovnog procesa karakterišu maksimalna posvećenost i najviše ocjene, razgovarali smo o svemu onome što je potrebno kako bi se uspješno privele kraju studije, pogotovo zahtjevnih fakulteta kao što je medicinski.
Naš sagovornik je osnovnu školu završio u Sutomoru, i već tada je, kaže, pronašao korijene budućeg zanimanja.
-Primijetio sam da mi „ide“ više predmeta.
Bio sam takmičar u osnovnoj školi prvo iz matematike, potom iz engleskog jezika, nekako je bilo logično da svoj put nastavim u smjeru te svestranosti, pa sam upisao Gimnaziju „Niko Rolović“ u Baru, nastavio školovanje istim uspjehom.
Tu sam našao još jednu čitavu paletu interesovanja, tako da je to samo dodatno otežavalo moj izbor budućeg zanimanja.
Kada je došla četvrta godina, kada trebamo svi da već znamo otprilike šta ćemo da upišemo, ja još nisam imao jasnu ideju.
Preplitale su se brojne stvari, brojni faktori, čak sam opet obnovio svoje učešće na državnom takmičenju iz engleskog jezika, što mi je stvorilo još veću konfuziju na tom terenu-šta upisati!
No, sintezom svih mojih interesovanja-biologija, hemija, fizika, strani jezici, čak i latinski jezik koji sam polagao na eksternoj maturi, odlučio sam da moj izbor bude medicina.
Odlučio sam se za Medicinski fakultet u Podgorici, jer smatram da ono što mi ovdje imamo treba cijeniti, da su to ljudi kojima je stalo do prenošenja znanja, u toku studija sam se uvjerio da je to bio pravi izbor.
Interesantno je da si ovako težak fakultet završio u roku. Šta sve treba mlad čovjek da uradi, kako da se pripremi da bi mogao izaći u susret takvim obavezama?
-Kao prvo, osnovno što bih bi savjetovao bilo kome ko želi da studira medicinu je da ne sluša one ljude oko sebe koji nemaju neke veze sa strukom, a s druge strane očigledno imaju predrasude ili nisu dovoljno slušali druge ljude koji su u struci, jer i ja sam slušao brojne priče o nekakvom žrtvovanju zbog ovakvih studija.
Mogu reći da nisam primijetio da je ništa zbog toga propatilo u mojem životu-ni socijalni život, niti prijateljstva, niti druga interesovanja.
Naprotiv – mislio sam da sam sebe, ako već nisam do tad, pronašao konačno u medicini, što je generalno i ključ visokog obrazovanja, da postajemo svjesni pojava oko sebe, svi ispiti i predavanja koja sam imao pomogli su mi u tome, na primjer socijalna medicina ili bioetika.
Generalno, za ove studije treba jedan kvalitet-to je požrtvovanost, jer ne možemo očekivati da je neko ko nema empatiju, ko nije svjestan potreba ljudi oko sebe, sposoban da prepozna zdravstvenu potrebu onoga ko dolazi kod njega.
Dakle, na prvo mjestu stavljam empatiju, a drugo je, normalno, rad, trud, disciplina, posvećenost, jer, to su stubovi medicine, to je konstrukcija na kojoj cijela medicina leži.
Traljavost je generalno omražena kategorija u svim zanimanjima, postoji svugdje, ali, u medicini joj nikako nema mjesta!
Za ovih šest godina naučio sam da je bolje proslijediti pacijenta onom kolegi koji bolje zna, nego ga ostaviti kod sebe zarad taštine, da mi, kao, znamo bolje.
Kako izgleda radni režim jednog studenta/studentkinje medicinskog fakulteta?
-Ne znam da li sam ja prava osoba za to pitanje, jer kod mene i u osnovnoj školi, i u srednjoj školi, i kasnije na fakultetu učenje je bilo cijelodnevni angažman, misao sa kojom zaspijevam, misao sa kojim se budim.
To je svakako višesatno posvećivanje, ne ono klasično da sjednem na stolicu, gledam u papir i zapisujem sa strane.
Ne, moje kolege su skoro baš komentarisali kako sam ja antiteza tog pristupa, ja konstantno u toku dana kupim informacije i onda ih sabiram u cjelinu.
Tih zadnjih nedjelju ili dvije pred ispit, to je apsolutno jedino o čemu razmišljate, ključna stvar u vašem životu.
Neki od većih ispita, a mi ih na medicini imamo koliko hoćete, i mislim da su ključni za razumijevanje, počevši od anatomije do fiziologije, patologije, interne medicine, hirurgije, široki predmeti koji pokrivaju više specijalnosti, stvarno zahtijevaju od vas da konstantno “budete u tome”, što bi rekao moj otac.
Dok učiš pulmologiju, razmišljaš o nefrologiji, dok učiš nefrologiju, u glavi ti je endokrinologija, jer je sve međusobno povezano i to je jedini način na koji se može učiti medicina.
Ona je nešto što trči ispred vas, a vi jurite za njom, to je izuzetno dinamična kategorija koja od vas zahtijeva još dinamičniji pristup.
Osim obaveza na fakulteta, tokom studija si bio uključen i u naučno-istraživački rad. Kako je došlo toga?
-Veliku zahvalnost dugujem dr Sanji Medenici, endokrinologu Kliničkog centra Crne Gore koja je, mogu reći, prepoznala moj potencijal u domenu naučno-istraživačkog rada, a kojeg, iskreno, nisam bio svjestan.
Volim engleski jezik, većinu materije na medicinskom fakultetu sam i učio na engleskom jeziku, jer mi je ta literatura bila nekako prijemčivija u odnosu na neke od naših knjiga.
Ona je to znala da prepozna i da mi predloži saradnju u tom domenu, pa je iz toga proizašao moj nastup na Kongres mladih endokrinologa i naučnika prošle godine u septembru u Helsinkiju u Finskoj gdje sam prezentovao svoj sažetak, odnosno “abstract”, na temu jednog jako specifičnog pristupa liječenja pacijentkinje sa tireotoksikozom za koju nije bilo drugog lijeka osim terapijske izmjene plazme, koja je zadnja opcija, nešto što se vrlo rijetko čak i razmatra za terapiju ove bolesti.
Toliko je rijetko da je prvi put za tu indikaciju načinjena terapijska izmjena plazme u Crnoj Gori uopšte.
Ističem ovo finsko iskustvo i zbog networkinga – umrežavanja sa drugim profesionalcima iz domena endokrinologije, odnosno mladim ljudima koji su takođe žedni znanja, žedni iskustava.
Sve to mi je doprinijelo da razmišljam o medicini kao o nečemu što je stvarno za mene bilo suđeno.
Te pohvale koje sam dobio nakon predavanja, lijepe riječi nakon toga, pomogle su mi da stvarno osjetim da je to ipak pravi izbor jer sam tad bio još uvijek usred studija, nisam završio sve ispite iz pete godine, pa je to za mene bio jedan veliki šok.
S druge strane, od tog trenutka moj put je utaban i od tada ne postoji druga opcija za mene, naročito kad govorimo o internoj medicini, a tek onda o endokrinologiji.
Šta sada, nakon diplome?
-Nama medicinarima je jako specifično dalje obrazovanje, pošto je uvijek prvo pitanje ”aha, opšta medicina, a šta ćeš dalje”, “aha, koju ćeš specijalizaciju”, pa onda koju ćeš sub-specijalizaciju…
Nemam dovoljno iskustva da pričam o tome, ali su mi ta pitanja postavljena već nebrojeno puta do sad, i svaki put bih nekako eskivirao odgovor.
Ono što mi je sigurno jeste da sam sebe pronašao u domenu interne medicine.
Slijedi pripravnički staž, moramo da radimo godinu dana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, što je jako dobar pristup, jer na tom nivou zapravo upoznajemo zdravstvene potrebe pacijenta.
Pripravnički staž je prvo volonterskog karaktera, onda kasnije preko Vladinog programa u sklopu stručnog osposobljavanja dobijamo i priliku da polažemo za licencu i godinu dana rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Moj plan za ovaj početak staža je u Podgorici, nakon toga, nude se opcije u svim gradovima. Crna Gora, kao što vidimo, zadržava ljekare što je jako pozitivna stvar, jer kad sam počeo studije glavno pitanje je bilo “ostaješ li ovdje”, ili “kad ideš odavde”.
Milo mi je što se ta paradigma promijenila od tada. Što se tiče akademskog osposobljavanja, imam težnje da upišem doktorske studije, u Podgorici ili u Beogradu.
Na kraju našeg razgovora, šta bi poručio srednjoškolcima koji razmišljaju o studiranju medicine?
-Ukoliko su vrijedni, ukoliko su marljivi, ukoliko imaju zdrave radne navike, mislim da je medicina za njih, ukoliko već razmatraju pravi izbor, naravno, liše tih akademsko-birokratskih stvari vezano za prosjek i za polaganje prijemnog ispita.
Generalno, trebaju da imaju vjere u sebe-.
.jpg)