 (1).jpg)
Putopis: Natural Rolling Tobacco (II)
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
„ Komboloi“
2.
U Mihovljanu kod supruginih roditelja ispijam Laško pivo i bensedin od 5 mg.
Milena, moja supruga, objašnjava kako smo se dva časa nakon slijetanja aviona o jadu zabavili sa carinicima…
Ja sam sasvim miran (hvala gospodaru sedativa), dok je ona uzrujana.
Njen otac Franc otvara još po jedno Laško sebi i meni, pa veli: “ Prokleti zakoni EU, nemremo od njih dihat“.
Nešto kasnije, po nas dolazi Dejo i idemo k njemu u novo naselje, kraj nekadašnjeg „vojnog vrta“ (tako su Čakovčani nazivali bivše vježbalište vojske JNA, gdje je vojska imala vježbe sa manevarskom municijom).
Ulica Marije Zidarić. Novo naselje...
Fino i prohladno veče u lijepom stanu.
Dejo živi sa mačkom Peni.
-Napravi malo nereda – rekoh mu – ko ti dođe u posjetu pomisliće da si derPe-.
Nasmijasmo se svi i otvorismo po nikšićko pivo.
Deju je sjutra dvadesetipeti rođendan, taman smo došli zbog tog. Dvije nedjelje ću provesti u tom stanu kraj balkonskih vrata i prozora i gledat fazane kako preljeću „vojni vrt“.
Slušaću noću zov-mukanje jelena i „frktanje“ košuta koje se u mraku dozivaju zbog „produženja vrste“ i tu ću provesti nekoliko lijepih popodneva, odmarajući mozak od suludih političkih trvljenja u mojem Montenegru...
Sjutra dan sam oko 10:30 ustao. Milena i Dejo su već budn. Ispijam petnaest kapi D vitamina i kafetin za glavobolju.
U 13:00 u Knezovcu (obližnjem mjestu) smo pozvani na ručak, od porodice Vinković. Neću da idem „nespreman“. u toku je „doručak za šampione“ prije odlaska na ručak.
Nikšićko pivo. Moram se olabavit od sinoćnog stresa.
U međuvremenu igram se sa Dejovom mačkom Peni i mislim na svojeg mačka Petunia. Prije podne protiče, sunčano je.
Znate, dok se „dogovorim sa samim sobom“ nakon buđenja, treba mi minimum jedan čas. Oko 13:00 se vozimo prema Knezovcu u Dejovom bijelom mercedesu klase C (AGM? AMG? Ako znam jadi me znali.)
Veli mi da je sebe za rođendan častio boljim automobilom od prethodnog.
Krajolik je lijep, ceste zdrave, niđe smeća pored puta. Hrastova šuma sa obje strane kolovoza. Majčin sine: Kao Švicarska.
Nakon petnaestak minuta vožnje stižemo do lijepog i prostranog imanja na čijim rubovima se prostiru hrastove šume, guste i „bolno“ hlorofilno zelene za bilo čije oči.
Između dvije kuće je postavljen dugačak svečarski sto i stolice za goste.
Puno nas je...i evo sad, ja, koji se nešto „kočim od anksioznosti i depresije“ u zadnje četiri godine...i čujem sebe kako psihijatru kažem: „Doktore, nerviraju me neznanci i skupovi ljudi“, evo sad ja, sjedam uljudno sa svima se pozdravivši i niko mi ne smeta.
Zamislite.
-I sad ću malo da džeziram- kako bi to rekao moj prijatelj Čuka, novinar Pobjede, misleći pri tom na misaoni bit bap i meandriranje rečenicama na nekoliko nivoa (poput Čarli Parkera, ali bez saksofona).
-Na čemu sam-? Pomisliće neki znatiželjni čitalac u ovom momentu, a ja odgovaram:
-Sinoć sam prije spavanja popio tabletu kalcijuma, nekoliko piva. Jutros D vitamin i dva piva, a na usput ispalio 4-5 kotrobana krupno sjeckanog međimurskog duhana-.
U Knezovcu sam došao kao gost i hoću da posmatram kako se normalni dio čovječanstva ponaša, za trpezom i iživljava jedačom i pijačom.
Prisutne su famelje: Vinković, Novak, Vočanec, Vugrinec i mali (a i manje primjetni) ja Karađoz...
I kako Bog zapovijeda, pozdravljam se i rukujem sa svima. Ljubazni osmjesi i telegramske razmjene podataka o zdravlju, sreći i ljubavnim prilikama (vala taman kao da jedni drugima prepričavamo horoskopske nalaze iz dnevne štampe):
-Para će bit – samo neka bude zdravlja-.
Eh i jedan, dva, tri evo me pri samom čelu trpeze, taman da svima na oku budem i da đaoljeg zalaga ne izijem, a da svima na zdravicu odgovorit dignute čaše, moram.
Ajd dobro i onako sam zlo-jeđa, velika rabota.
Sa moje lijeve strane sjedi Božo Vočanec ( moj pašanog), elektroničar (kao i ja) jarac u horoskopu (kao i ja), dragovoljac i vatrogasni oficir i teškaš – Zagorac.
Sa moje desne strane sjedi Josip Novak, umirovljenik i vrijedni poljoprivrednik, uredan i fini čovjek.
Po dužini sa jedne strane sjede žene, sa druge muškarci. Na čelu stola sjedi Dejo, kojem je danas rođendan. I opet (a kao i uvjek) kreće ubrzavanje pred objed.
Zdravice sa domaćom rakijom, pa se poslužuju jela po stolu.
Pa mi Ernest Vinković (moj drugi pašanog), donosi nikšićko pivo i krke pred mene pjadelu mesine (taman ka da ću ja sve da izijem)...
Iako mrgodan, zbog sve hrane i pića, dešavaju mi se u tom času dvije prijatne stvari.
Prvo je kad između dva zalogaja carskog mesa, budem ugledao majku pomenutog pašanoga Ernesta, gospođu mamu Julijanu Julu Vinković. Gospođu od osamdeset godina.
Visoku, ponosnog i gracioznog hoda, sa štapom u lijevoj ruci i pletenim šeširom na glavi ispod čijeg oboda su u sve nas prisutne gledale bistre i produhovljene oči.
U tom trenu mi je ličila na Gotama Budu:
-Ona je probuđena, ona je prosvjetljena- pomislih.
...triput sam vidio za svojeg bijednog života zenice probuđenih. Moje oči su zamućene i zbog toga izbjegavam ogledala.
Tri budna pogleda sam vidio kod mojeg djeda Yasera ibn Yaquba (efendije i mujenzina podgradske džamije, koji alkohol nije koristio samo tokom ramazanskog posta).
Naredni put kod mojeg mačka Petunia za kojeg vjerujem da je reinkarnacija mojeg pokojnog brata Deni boya i napokon, kod gospođe Julijane Vinković, koja je naprosto ušetala u naš vidokrug, graciozno sa vitkim štapom kosijerom za branje gljiva u lijevoj ruci i šakom desne ruke pune ubranih gljiva lisičarki.
Sjela je na stolici preko puta mene i otmeno, kako se to radi za stolom, skinula svoj pleteni šešir. Djelovala je staložena, nije bila zadihana kao mnoge starije gospođe njene dobi.
Vidjeh osmjeh spokoja na njenom licu i zdravu svjetlosnu bio auru oko njenog fizičkog tjela. Popila je čašu jegera pri tom nazdravivši svima nama.
Okretao sam se oko sebe da vidim reakciju prisutnih, svi su okolo čavrljali ne videći ništa.
Božo jest, to sam vidio po njegovom izrazu lica. Da li smo samo ja i Božo „ludi“ – pomislio sam?
-Pitaj – došapnuh Boži – baka Julu dopušta li da se fotografišemo sa njom?-,
Pristala je i fotografisali smo se nas troje. Ja sam sve vrijeme imao osjećaj da smo negdje na Tibetu...i sad dok ovaj spis prekucavam drži me to visinsko stanje, kao da zaista jesmo na Tibetu.
...i kako mi se to uvjek događa, neko je lanuo baka Juli da sam pjesnik, pisac i jebivjetar (pa i bitanga), pa je baka Jula iznjela nekoliko svojih radnih dnevnika iz kuće i pokazala mi svoje sheme tkanja.
Vidjevši ih, nazvao sam ih mandalama, a ne bih da nije objasnila proceduru tkanja.
Na Tibetu mladi budistički monasi raznobojnim pjeskom, doziraju po tlu skupljenim dlanovima prave simetrično geometrijske oblike dugo vremena, čak i po šest mjeseci.
A kad dovrše mandalu, otkriju je i puste da je vjetar oduva. Tim postupkom bolje sagledavaju stvarnost i suštinu bezvrjednosti postojanja.
Veli mi gospođa Julija: „Ove sheme prvo oslikam, pa ispletem i po neku prodam, po neku poklonim. Većinu rasparam“...
Gledam u Bodisatvu kraj sebe i sa strahopoštovanjem sklapam dlanove pred njom.
A ona mi se osmjehuje svjetlošću i ide u svoj dio kuće gdje će sebi spremiti omlet sa onim lisičarkama, jer ne voli baš jesti meso.
Gledam u tanjir ispred sebe, u sve to meso i meni se počinje gaditi.
Jebo me otac!
Nekad ili nikad, desilo se ili se nije desilo, a ja vjerujem da jeste jer pretpostavljam koliko je svijet star.
Zen budistički učitelj je pitao svoje učenike: „Kakav je zvuk aplauza sa jednim dlanom“ ?
Umjesto da odgovori, jedan od učenika je ustao sa tatami strunjače, prišao učitelju i ošamario ga.
Učitelj se osmjehnuo i kazao:
“Pogrešan zvuk“, pa je jednim dlanom ritmično ispljeskao svojeg učenika po licu i kazao: Ovo je tačan odgovor“.
U vakumu 2 a
Komboloi grčka brojanica koja ne služi za molitvu.
Kad je Dejo prošlog ljeta išao za Grčku na ljetovanje, zamolio sam ga da mi kupi komboloi brojanicu.
Kad smo se poslednji put dopisivali dok je bio još na ljetovanju, pitao me je od kakvog materijala želim brojanicu, odgovorio sam mu od maslinovog drveta. Takve je i kupio.
Da mu te večeri nisam ispričao čitav doživljaj sa baka Julom, ne bi se sjetio da mi je kupio brojanice, a da mi ih nije dao, ja se ne bih sjetio da sam ih naručio.
Ljudi su najčudnija stvorenja koja obitavaju na ovoj planeti.
- Tagovi:
- Putopis
- Senad Karađuzović
- EU
- Duvan
- Hrvatska
.jpg)