 (1).jpg)
Putopis: Natural rolling tobacco (I)
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
Kontrabando svih zemalja ujedini se!
1.
Što bih uradio da radim u avio i ostalim prevozima putničkih agencija, pa da se pri tome nešto i pitam?
Na svakoj karti bih odštampao vidnim slovima: „Poštovani putniče ako nisi spreman za bilo kakve neprijatnosti, ne kupuj kod nas kartu. A ako jesi, srećan ti put“.
Ali to bi bila anti reklama i zbog toga se ovakvi kao ja, ama baš ništa ne pitaju.
...“two yers leater“ što bi rekli stari Crnogorci opet putujem za Hrvatsku sa teškom osteoporozom u potkoljenicama, diskus herniom, mačkom ostavljenim u Bar na čuvanje dragom kumari Bekimu.
Dakle, putujem na petnaest dana. „Dvije neđelje u tuđem gradu“, čas posla.
Podgorica – Zagreb, 50 minuta leta, kam da pukne.
Pa slijedi: kafkijanski pregled putovnica, karti, prtljaga. Zurenje u lice stranaca, vožnja na repu aviona, tandrkanja i tramakanja.
Do sto đavola sa svim tim sranjima, ali birokracija i zeznuta pravila od svima poznatog terorističkog ateriranja u „kule bliznakinje“, takve mjere predostrožnosti su shvatljive.
Na samom izlazu čeka nas mlađi carinik nabildovan i „očigledno“ inteligentan, kojem je razmak između obrva i početka kose jedan centimetar i poziva nas u kontrolnu kabinu da pođemo za njim sa sve prtljagom.
I ako sam mu upamtio i ime i prezime sa identifikacione pločice, u ovoj situaciji ću ga nazivati: pretorijanac.
...i pretorijanac nas pita : „Imate li što za prijaviti“? A već kopa po našem prtljagu, rovari po koferu i prevrće moj i suprugin veš, preobuku i ostale sitnice, a sve u nas gledajući očima, kao da je kraj svjeta i kao da mora dobit povišicu ako slučajno nađe komad švercovanog uraniuma u našem kuferu.
Gledam bezvezno u mladu kretenčinu i kažem: „Imamo kilogram duhana za ličnu upotrebu, ostajemo petnaest dana u Hrvatsku, a ja i supruga tuminjamo rolovane cigarete“.
Bang.
Pretorianac je poludio, odmah iskopava kesu sa duvanom i s njim ide na vagu. Konstantuje da je „Točno kilogram“.
Dolazi mu u pomoć mlada carinarka. Pretražuje ručni prtljag moj i moje supruge.
„E sad će nas u odvojene kabine pa će analna pretraga i ostala blamaža“ – pomislih, ali ništa od toga.
Veli mi pretorijanac: „Upravitelj smjene je trenutno odsutan, morate sačekati van. Pozvat ćemo vas“.
Dok izlazimo ostali putnici nas gledaju kao kriminalce, izlazimo bez dokumenata i prtljaga.
Supruga drhti od bijesa, a ja razmišljam o cigareti i vodi sa kojom bih popio bensedin od 5 mg. Prevoz za Čakovec čeka na nas, auto je na parkingu aerodroma.
Po nas su došli Sara i njen dilber. A ja i supruga čekamo na dolazak upravitelja, kojeg nema čitava dva sata...
Nakon dva sata stiže, i ajd sad opet jovo – nanovo,“ upravitelj je dobil sve naputke od pretorijanca“, ali mu ipak moramo prepričati lično mi.
Dok ulazimo, gleda u moje noge i bangav hod i u zabrinuto lice moje supruge. (Prtljag se vodi na ime moje supruge).
Ponudi nas da sjednemo, što sam ja uradio i bez ponude, supruga je ostala stajati.
Veli nam, da je rješenje za kaznu šverca duhanom već otipkana kao i kazna, na nama je kako ćemo to platiti da bi nas pustili.
Upravitelj je visok 1,85 m. Sijede kose. „1960 godište – mislim u sebi – stasit, viđen čovjek, uljudan a bezobziran, radi svoj posao, a sigurno ima posla preko glave“.
„Poslom je bio odsutan – i dalje dumam po mislima – ma jest, do kurca, druga je smjena, bio je na gablec, (primjećujem to po usisnim zvukovima iz razmaka zdravog zubala kako uvlači ostatke od proždranog jela, nepušač je (primjećujem po prstima sa obje nadlanice), ide u teretanu? Ide sto posto. Možda je i atletičar, ima sportaški pogled očiju i stav. Izbrijan do kože, ruke mu ne podrhtavaju... Ne, ne, ovaj magarac čupa i obrve, jebo te (ali nije LGBT – mislim), ovaj ima „jebicu“ pored supruge. Neh, zna ovaj što čini“.
Upravitelj me razmišljanja prekida jednostavnim i lukavim obrazloženjem:
-Gospodine, sva sreća da se prtljaga sa švercanim duhanom ne vodi na Vas jer bi ste u tom slučaju platili kaznu preko 700 eura samim tim što ste crnogorski državljanin-.
Gledam ga „blagoserivo“, umijem da naštimujem taj pogled, zbog kojeg sam svoje sagovornike, mnogo puta natjerao da skrenu pogled, (to Vam je onaj pogled bez treptanja kapaka očiju).
Onda se on okreće prema supruzi i kaže:
-EU je jako osjetljiva po pitanju šverca duhana, znate ovaj naš razgovor je pod video i audio zapisom – i pokaza rukom prema kamerama u kancelariji i nastavi – Vama ide kazna, zato što ste državljanka Hrvatske, 360 eura, plus 30 eura za tipkanje odluke i rješenja-.
Supruga odgovori glasom punim dječinje srdžbe:
-Gospodine, dvije godine nisam dolazila u svoju državu. Idem posjetiti roditelje i djecu, te ostalu rodbinu.
Dugo će vremena nakon ovog danas proći, prije nego li se usudim opet doći u matičnu zemlju-,
Upravitelj je gledao u nju bez trunke samilosti, dok je govorila.
Fino je odveo do „tiskovine“ da uplate kaznu. Ja sam za to vrijeme sve vrijeme u uredu gledao u kameru ne trepćući.
Nikad se nisam bavio kriminalom...a ova situacija mi izgleda orvelovski...ništa ne kapiram.
Kad se vratila, potpisala je odluku carinskog terminala, a onda joj je upravitelj rekao sledeće:
-U narednih godinu dana ste pod uvjetnom kaznom. Pripazite da ne napravite nešto protuzakonito na teritoriji republike Hrvatske-.
Pogledala je u mene snuždeno.
Opet je poslovno dodao: „Laku noć“.
Supruga kaza tiho : „Laka Vam noć“.
Ja ne kazah ništa. Jebe mi se kakvu će noć imat drkadžija carinik, samo sam u jednom trenu htio reći (Kao onaj lik iz Državnog posla RTVojvodine – Đorđe Čvarkov): “Pozdravite Vašu mamu“, ali sam se suzdržao.
( U vakumu 1 a)
Vožnja po autoputu Zagreb Čakovec protiče u tišini. Sarin dilber gazi po pedalama BMW-a između 90 do 110 km/h. Ne volim brzu vožnju – no trpim.
Razmišljam o zakonu. Kako zbore kriminalci:“Zakon postoji da bi se kršio“, „Nema tog zakona koji ne bih prekršio“; „Ne mogu oni osmislit toliko zakonskih regulativa, koliko ih ja u toku jedne godine ne mogu prekršiti“...etc...
Sa druge strane, sociolozi imaju suprotnu definiciju gore navedenim teorijama kriminalaca: „Kršenje zakona je izopačeni oblik ljudskog rada“.
Ono što ne znate jeste da od 2010. pušim duhan ili da se tačnije izrazim: Sa fabričkih cigareta sam prešao na kotroban 2010 i ne pada mi na pamet da palim fabričku cigaretu sem kotrobana.
Sjutra dan sam u Hrvatskoj kupio kilogram Međimurskog duhana i narednih petnaest dana pušio šverc... Dobro?
Naravno da je dobro. Nisam to uradio da bih u dva dana dvaput prekršio hrvatski zakon, već da bih uživao u dimu.
Tako to ide i ja zbog toga niti malo sebe ne doživljavam kao kriminalca!
- Tagovi:
- Putopis
- Senad Karađuzović
- EU
- Duvan
- Hrvatska
.jpg)