 (1).jpg)
Edin Šehić: Master i komander
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
U prethodnih godinu i po dana, ime kapetana duge plovidbe Edina Šehića (40) iz Bara u više navrata je bilo zastupljeno u svjetskim medijima. Šira javnost za njega je prvi put čula nakon besprijekorno obavljenog spašavanja 16 pomoraca u Gvinejskom zalivu aprila 2022. godine. Za ispoljeni visoki profesionalizam i odlučnost u komandovanju ovom akcijom, zapovjednik iz Bara je prošlog mjeseca u Singapuru dobio izuzetno cijenjenu MPA međunarodnu nagradu za bezbjednost na moru. Prizanje ovom sjajnom mladom čovjeku, omiljenom u krugu prijatelja i poznanika i cijenjenom u međunarodnim krugovima struke, stiglo je na kraju i u Baru, kada mu je prijem priredio predsjednik SO Bar Branislav Nenezić. Za Feral.bar, Šehić je predstavio obaveze i odgovornosti zapovjednika (engl. master, commander, op. a.) , te izazove i benefite života na brodu i od broda, sve vrijeme iskazujući veliki respekt prema svojim kolegama svih generacija iz Bara, i crnogorskim pomorcima uopšte:
Kako ste izabrali pomorstvo za profesiju?
-Bila je to osnovna škola, naš komšija bio je kapetan Marko Leković, koji je nedavno preminuo.
U neku ruku on je tada bio moj idol, svojom pojavom, kad bi prošao pored zgrade, djelovao je impresionirajuće.
Saznao sam da je pomorac i da putuje cijelim svijetom, i sve je krenulo odatle.
Kasnije sam saznao da pomorstvom mogu da stvorim egzistenciju, jer sam generacija koja pamti 1993. i koja zna koliko je bilo zahtjevno našim roditeljima da se pregrmi taj period.
Ja sam inače od svoje trinaeste godine počeo da radim, i kao konobar, i na pijaci, i u „Aragani“, u farbari.
Dok su moji prijatelji koristili svoje raspuste na plaži, ja sam radio, ali, ne pamtim to kao nešto loše, već kao bitnu životnu lekciju, tako sam naučio da cijenim dinar.
Šehić, foto: Privatna arhiva
Pored toga, nisam bio neko ko bi mogao da sjedi na jednom mjestu, u jednoj kancelariji, i na svom prvom brodu sam shvatio da je to-to.
Od početka karijere, od 2007. sam na kontejnerskim brodovima, i sumnjam da bih sada išta mijenjao nakon 16 godina.
Moj san su oduvijek bili putnički brodovi, međutim, to je onda tek bila nemoguća misija, pogotovo za nas iz Crne Gore.
Danas je situacija mnogo bolja, imamo već oficira iz Bara koji su prokrčili svoj put u Bijelu flotu i jako sam ponosan na njih.
Pomenuo bih Emila Madžara i Martina Curanovića koji su stvarno osvjetlali obraz pomorske knjižice na inostranim kompanijama kada govorimo o putničkim brodovima, to dokazuje koliko su teoretski potkovani i odgovorni.
Za vašu karijeru, čini se da je ključni momenat bio prelazak 2014. u kompaniju Pacific International Lines (PIL) iz Singapura, na čijem ste brodu „Kota Suria“ i izveli nagrađenu akciju?
-Zahvaljujući kapetanu Špiru Sikimiću, tada sam kao drugi oficir imao intervju sa najzahtjevnijim superintendentom PIL-a koji sam prošao.
Imao sam sreću da na brodovima PIL budem sa nadređenima koji su mi dali prostora za napredovanje i htjeli da mi posvete vrijeme, pa sam brzo sam stigao do čina prvog oficira palube.
Na komandnom mostu "Cota Suria", foto: Privatna arhiva
Ističem Nikšu Šarlića, hrvatskog pomorca koji je zbog diplome i dalje prvi oficir palube, ali, u mojim očima i u mom srcu, on je admiral svjetske flote, on me je odlično pripremio i bio mi velika odskočna daska u karijeri.
Naučio me najbitnije stvari koje ne možete naći u knjigama i instrukcijama.
Kakav je poslodavac PIL?
-Pacific Interational Lines u floti ima preko stotinu brodova, zastupljeni su najviše u Aziji, Južnoj Americi i Zapadnoj Africi, već 2024. očekujemo osam novih brodova na LNG pogon.
Šehić sa generalnim menadžerom flote PIL, foto: Privatna arhiva
U neku ruku mi je bilo i teže stići do čina zapovjednika jer nije bilo naših ljudi, u kompaniji ih možete prebrojati na prste, ali, dao sam sve od sebe, a nadređeni na brodovima na kojima sam plovio, bili su kapetani od velikog autoriteta koji su cijenili zalaganje, rad i trud.
U PIL su uslovi jako dobri, veoma sam zadovoljan i ponosan što sam sastavni dio PIL porodice, do sada su bili uvijek i više nego korektni prema meni.
Kada god bih imao ukrcaj planiran datumski, taj rok bi uvijek bio ispoštovan, takođe i kod plata nilkad nije bilo problema.,
U jako izazovnom predCOVID periodu, nisu dijelili otkaze, niti je bilo smanjenja plata, a kada je pomorska industrija opet stala na noge, i oni su isplivali na površinu i sada su dobrostojeći.
Odmah su krenuli da odaju priznanje ljudima koji su im ostali lojalni, tako da je bilo i povišica i bonusa, u svakom segmentu su stavili do znanja da cijene lojalnost.
Kako sada stoje stvari na pomorskom tržištu, PIL ima svijetlu budućnost.
U kakvom sjećanju vam je ostala promocija u čin kapetana?
-Postao sam zapovjednik 2018. i to je godina mojih velkih stvari i u poslovnom i u privatnom životu, prije svega zbog rođenja mog sina Benjamina 18. oktobra 2018.
Šehić, foto: Privatna arhiva
Tada sam sve isplanirao da dođem kući kako bih bio, što kažu Englezi, helpful hand i prije i poslije porođaja moje supruge Džejhana.
Međutim, deset dana prije iskrcaja, pozvao me zapovjednik na komandni most, a kad vas zapovjednik van radnog vremena zove na komandni most, situacija je ili ekstremno ozbiljna ili su jako lijepe vijesti.
Bio sam pod strestom, jer mi je žena već bila u sedmom mjesecu trudnoće, zapovjednik je već sa vrata vidio da se ne osječam dobro i kazao „Ne brini, sve je u redu, lijepe su vijesti, postaćeš zapovjednik“.
Kada je vidio da je imam 11 preporuka zaredom, pitao me je „Zašto ovo nije bilo ranije“, rekao sam da sam odlučio da nekako radim iz sjenke i da dam sve od sebe.
To unapređenje mi je izmijenilo planove, jer se onda nema mnogo vremena za odmor, već ste izrotirani i morate što prije da preuzmete brod da bi se što lakše prilagodili jer ste u sistemu.
To je čin gdje ste apsolutno za sve odgovorni, svaki brodski problem nosi vaš potpis, bez obzira koji je depatrman u pitanju.
Zato sam bio kuči samo deset dana.
Porodica mi je bila ponosna, a koliko god u tim trenucima bilo teško što neću prisustvovati rođenju svog djeteta, moja žena me je, kao i u svemu dosad u životu potpuno podržala, kazala „Nemoj uopšte da razmišljaš o tome, jer to su stvari koje se dese jednom, Bog zna kada će opet“.
Edin Šehić sa suprugom Džejhana, foto: Feral.bar
Kakvu odgovornost nosi sa sobom čin kapetana?
-Kada je u pitanju komunikacija sa posadom, morate ići instiktivno, po osječaju.
Diplomatija i objektivnost uvijek moraju biti zastupljene od strane zapovjednika, jer, kada ste na toj poziciji, apsolutno nije bitno odakle je član posade, kakve su mu predispozicije, koji su njegovi interesi.
Jednostavno, morate potpuno sagledati čovjeka.
Svaki član posade za mene je isti, bez obzira na čin. Pogotovo kada govorimo o tanjiru, tu smo svi isti i za jednom trpezom.
Do sada imam jako lijepo iskustvo kao zapovjednik, dosadašnja priznanja od kompanije su mi potvrda da fukcionišem i radim na brodu onako kako bi trebalo.
Naravno, bilo je izazova, i svakakvih ljudi, ali, opet, s moje tačke gledaišta ne postoji problem, niti situacija koju ne možemo riješiti zajedno.
Nema lupanja šakom o sto?
-Takve stvari više nemaju nekog značaja.
Naravno da zapovjednik mora pokazati svoj autoritet, pa i na taj način, jer ste apsolutno autorizovani da donesete odluku, međutim, morate da budete svjesni da uvijek snosite posljedice svojih odluka.
Proslava MPA u Singapuru sa kolegama iz PIL, foto: Privatna arhiva
Po meni, čovjek mora sam da izvidi situaciju, sasluša svačiji savjet, i da onda donese odluku za koju odgovara.
Tako, i kada ima konfiktnih situacija na brodu, defintivno se stvari ne rješavaju galamom, nego individualnim intervjuom, intervjuom sa svjedocima, zajedničkim sastankom, da zajedno vidimo šta čemo i kako čemo.
Potvrda vašeg dobrog liderstva je i novo unaprjeđenje u kompaniji, koje se vremenski poklopilo sa uručenjem MPA nagrade u Singapuru.
-Upravo sam odradio maratonski ugovor od devet mjeseci na brodu koji je bio u izazovnom stanju, i naknadno sam saznao da su me izabrali kako bi se taj brod doveo u red.
Tu opet dolazimo do toga da pojedinac ne može da nosi sve zasluge: imao sam sjajan tim, sve smo zajedno koordinisali i doveli smo brod u jedan baš visoki standard.
To je bio dodatni razlog zbog kojeg me PIL pozvao da da radim u bazi kao superintendent, Quality safety departman, tako da je moguće da se idućeg ljeta moja kompletna porodica preseli u Singapur.
Šehić na dodjeli nagrade MPA u SIngapuru, foto: Privatna arhiva
Što se nagrade tiće, znali smo za nomiinaciju, no, kako je vrijeme prolazilo, svi smo nastavili svoje živote, a i na kraju krajeva, niko to nije očekivao, pa ni ja.
Dodjela MPA nagrada je bila na Samitu pomorske sigurnosti u Singapuru, i svakako da mi imponuje jedno takvo međunarodno priznanje.
Velika mi je takođe čast i privilegija bila da predstavljam Crnu Goru na ovakvom samitu, jer su tu bili predstavnici velikog broja zemalja svijeta, kao i Svjetske pomorske organizacije.
Što vam je prva asocijacija na ovu akciju koja vam je donijela visoko pomorsko priznanje?
-Prije svega, još jednom se pokazalo u praksi da ništa nije nemoguće, samo kada su ljudi ujedinjeni.
I dalje su nezaboravni tih sedam dana plovidbe sa spašenim pomorcima, kada je na 250 metara broda bilo preko 12 različitih nacija, a gdje se ni u jednom trenutku nisu osjećale međuljudske razlike.
Gvinejski zaliv, lokacija na kojoj su pronađeni brodolomnici
Sve te barijere su ostavljene po strani, jedina stvar koja je bitna je da si čovjek.
Da se osvrnemo malo i na samu akciju, odnosno, na one detalje koji do sada nisu bili objavljeni u medijima.
-Od prvog sekunda, kad smo dobili poziv u pomoć, posada je reagovala po master listi čiji je cilj da svaki član ima svoj zadatak, kako bi se izbjegli naboj adrenalina i napad panike.
Kada čovjek zna u kojem smjeru treba da ide i šta treba da radi, manje je prostora za greške.
Sa oficirima sam napravio više različitih scenarija akcije, jer je svaki iziskivao ono pitanje „a šta ako“, to su lekcije koje ne možete naći u knjigama.
Ponosan sam na kompletnu posadu jer smo bez oklijevanja reagovali, stavili na kocku i svoje živote.
To su momenti gdje se ne razmišlja puno, jer, na kraju krajeva i mene neko čeka da se vratim kući, a nas su čekali ljudi u mraku četiri i po sata, suočeni sa time da im svaki čas može potonuti brod, ili ih napasti pirati.
Spašeni brodolomci, foto: Privatna arhiva
Ista opasnost prijetila je i nama, jer je u tom regionu napad pirata na trgovačku flotu svakodnevica.
Bio sam u stalnom kontaktu sa kapetanom francuske Mornarice koji nas je hrabrio da če sve biti u redu, da svi znaju gdje smo, tu je bio i Koordinacioni centar za antipiratske aktivnosti koji nam je na neki način „čistio put“ do brodolomnika, tako da smo znali da nismo sami.
Moje oficire sam motivisao riječima da me razmišljamo koliko je sada teško, nego kako će biti lijepo na kraju, da odradimo svoj dio posla onako kako se to od nas očekuje.
Tako je i bilo!
Mimo ovog iskustva, koliko danas važi ona stara izreka da je posao pomorca hljeb sa devet kora?
-Važi i danas, ali, i to je stvar individualnog pristupa, kaiko posložite svoj mindset, kako ste vi posloženi u glavi.
Po meni, jako je bitno kako ćete doživjeti svoj prvi ukrcaj.
Ja sam tu imao veliku sreću jer su na prvom brodu bili ljudi koji su cijenili motiv, rad, zainteresovanost.
Nažalost, bilo je slučajeva gdje su ljudi bili manje srećni, nailazili na svakakva iskustva i to im onda poremeti cijeli pogled na pomorsku industriju i ovaj posao, razočaraju se i onda biraju neke druge puteve.
Kako danas, u vremenu sve brže rotacije i lučke manipulacije, pomorac trpi pritisak posla i razdvojenost od porodice?
-Posredstvom interneta homesickness, taj jaz između pomorca na brodu i porodice na kopnu, nije više osjetljiv kao što je nekad bio.
Jeste, danas se radi brže, pritisak posla je viši, odgovornost je sve veća, međutim, opet je sve to individualno.
Neko pomorstvo vidi kao jedan vid zatvorenosti, a imate i ljude koji pomorstvo vide kao svjetlo na kraju tunela, što je bio i moj slučaj.
Kao pomorac, uz prisustvo medija i interneta, u toku ste dešavanja.
Šehić sa oficirima "Kota Suria", foto: Privatna arhiva
Kad sagledamo generalno situaciju u cijelom svijetu, klinci su pametni, ko god danas može da ima neki drugi izbor, opredijeliće se za to drugo, ali, ovdje na brodu, jedna od prednosti koje bih stavio u prvi plan jeste taezavisnost.
Znate da radite svoj posao, da zarađujete hljeb pošteno, kada dođete kući, 24 sata dnevno su vaša.
Ukoliko radite pošteno ovaj posao, sumnjam da bi neko mogao da se obogati, ali, svakako se ne razmišlja o nekim osnovnim potrrebama.
Nažalost, na Balkanu nam se nameću svakakve teme i onda se fokus sa bitnih stvari ostavlja po strani.
Stekao se utisak da je obraz pomorske knjižice umrljan, ali, odgovorno tvrdim da Bar i te kako može da se ponosi svojim pomorskim kadrom, i ima svijetlu pomorsku budućnost.
Kapetan Mišeljić, kapetan Radović koji je sada pilot, Peđa Vojvodić, Danko Mirković, mladi kapetani poput Novakovića i Boška Dabanovića koji su u ranim tridesetim godinama već zapovjednici, dokazali su u praksi kako se može, i iziiskuju veliko poštovaje kada je pomorstvo u pitanju.
Nadam se da mi druge kolege neće zamjeriti, stvarno je puno izvrsnih pomoraca, ali, tu su i kapetan Nikezić, kapetan Buntić... samo u Baru, a da ne pominjemo i Kotor i generalno cijelu Crnu Goru.
Sa moje tačke gledišta, sve vodeće svjetske brodarske kompanije trebale bi širom da nam otvore vrata.
Mnogi mladi ljudi danas razmišljaju da li da se otisnu na more: šta im je najpotrebnije za ovu profesiju?
-Prije svega, treba da se dobro informišu o prirodi posla. Da uztmu u obzir njegove i pozitivne i negativne strane.
I, naravno, da pitaju nas pomorce, a ima nas podosta u Baru.
Sa kolegama iz kompanije, foto: Privatna arhiva
Ja sam uvijek bio otvoren za sve mlade ljude, bez obzira da li ih pozanjem ili ne, da sjednemo, porazgovaramo, da im iskreno objasnim šta mogu da očekuju, kakve su predispozicije, kakve su mogućnosti.
Ističem da je moje iskustvo sa pozicije kontejnerskog/teretnog broda, gdje je najviše 20-30 ljudi u posadi.
Potpuno je drugačija priča za putničke brodove: druge su destinacije, drugačiji socijalni život, okruženi ste ne samo sa 2.000 članova posade, već i sa i pet-šest hiljada putnika, to su sada bukvalno ploveći gradovi.
Na kraju razgovora za Feral.bar, šta biste poručili i sadašnjim i budućim kolegama?
-Work hard, play hard. Radite predano i motivisano,
Prije ili kasnije, vaš trud će se isplatiti i vaš kvalitet če kad-tad isplivati na površinu, detektovaće ga vaši nadređeni.
Nemoguće je da rad i trud na kraju ne budu nagrađeni, to se desilo i u mom slučaju.
Kad radite, radite naporno, a kada ste kod kuće, dajte sve od sebe da iskoristtite svoje vrijeme onako kako biste vi željeli, maksimalno sa svojom porodicom, okružite se pozitivnim ljudima razmišljate pozitivno, i onda tu stvari mogu da budu samo dobre-.
Edin Šehić sa sinom Benjaminom, foto: Privatna arhiva
Biografija:
Rođen 1983. u Zagrebu, Edin Šehić sa svojom porodicom živi u Baru od 1992.
Osnovnu školu pohađao je prvo u OŠ “Mekisko”, potom u OŠ “Jugoslavija”, a srednju školu završio je u Gimnaziji “Niko Rolović”.
Završio je Višu pomorsku školu u Kotoru, a 2007. kao kadet imao je prvi ukrcaj, na brod strane kompanije, preko pomorske agencije iz Splita.
Ćin zapovjednika stekao je 2018. na brodu kompanije Pacific Interational Lines iz Singapura, za koju plovi od 2014.
- Tagovi:
- Brod
- Pomorci
- Pomorac
- Bar
- Singapur
- Edin Šehić
- Spašavanje
- Priznanje
