Slučajni aktivizam - Milica Boca
Autor: Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma/Milica Boca
Foto: Privatna arhiva
U rubricii Stav danas prenosimo izjavu poznate ekološke aktivistkinje iz Herceg Novog Milice Boce u sklopu kampanje MEPPU “Za jedinu na svijetu”.
Nikada mi namjera nije bila da postanem ekološki aktivista, niti sam mogla da zamislim da ću to i da postanem. Ideja za prvu akciju čišćenja dogodila se spontano, uz ručak sa bratom i sestrom.
Komentarisali smo koliko smo kao društvo postali nemarni i pasivni i pričali o neshvatljivoj količini smeća koja se nalazila na putu do kuće.
Postalo je negledljivo i počelo je da utiče na naše raspoloženje, svakog jutra umjesto da uživam u 3 km zelenila i šume, počela sam da imam napade nervoze zbog kesa, plastičnih boca i raznog smeća koje je bilo na ili pored puta.
Dogovorili smo se da čim prođe kiša, prvi lijep dan iskoristimo i da nas troje odemo u šetnju sa kesama i rukavicama i pokupimo ismeća. To smo i uradili, za 30-ak minuta šetnje skupili smo šest vreća smeća.
Osjećaj nakon što smo završili je bio nevjerovatan. Zadovoljstvo, sreća, ponos… okačili smo sliku na društvene mreže i za dva dana organizovali novu akciju, na kojoj su se pridružili naši prijatelji i za nepuna dva sata sakupili kamion raznog otpada.
Nakon toga akcije su se samo nizale i na svakoj akciji pojavilo se makar jedno novo lice.
Naša parola je bila “Misli globalno, djeluj lokalno”. Shvatili smo da imamo dva izbora ili da kukamo, kritikujemo sistem, komentarišemo kako ništa ne valja ili da jednostavno uradimo nešto konkretno, u ovom slučaju da uzmemo kese i rukavice i očistimo naše naselje.
Kao što sam već rekla u čitavu ovu priču nisam ušla sa predznanjem koje će razmjere poprimiti to što smo započeli.
Namjera je bila isključivo da očistimo put do kuće, odnosno naselje. Osjetila sam odgovornost i želju da se tu ne zaustavim jer sam osjetila da se u ljudima rodila potreba da budu dio akcija koje čine njihovu životnu sredinu čistijom.
Kroz par prvih akcija očistili smo naše naselje detaljno (odakle smo izvlačili šut, kauče, lavaboe i razni otpad).
Razgovorom sa ljudima koji su dolazili na akcije a žive u drugim naseljima dogovorili smo se da nastavimo da čistimo kritične tačke drugih naselja našeg grada.
Nezamislivo je gdje su se sve nalazile divlje deponije i na šta smo sve nailazili čisteći.
Nisam pravila dugoročni plan, već se sve spontano i samo od sebe nametalo. Osjećala sam da ne postoji opcija da odustanem ili da se zaustavim.
Uklanjanje divljih deponija ne bi bilo moguće bez ljudi koji su se priključili našim akcijama.
Ja sam imala namjeru da očistimo naše naselje od otpada koji je bio vidljiv, međutim uz energiju ljudi koji su se priključili dobili smo volju, želju i mogućnost da te akcije postanu nešto ozbiljnije.
Sreća i zadovoljstvo koju smo osjećali posle akcija čišćenja bile su glavni razlog da se ne zaustavljamo..
Nevjerovatno je da smo rođenjem dobili ovo parče raja prema kome se ponašamo toliko nemarno.
Umjesto da sa jako malo napora, jednostavnim odlaganjem smeća gdje mu je mjesto, sačuvamo prirodu koja nam je data u nasljeđe, mi smo kao društvo ipak odlučili da svojom bahatošću uništimo i naružimo jednu od najmanjih država sa najviše prirodnih ljepota.
Uspjeli smo da svojom nemarnošću uništimo ne samo našu životnu sredinu, već da ugrozimo ekosisteme nacionalnih parkova.
Veliki broj životinja koje nastanjuju našu prirodu označili smo kao ugrožene vrste, a onim koje migriraju preko naše teritorije uništimo odmorišta i boravišta.
To je poraz svih nas ponaosob. Upravo se zbog svega navedenog može zaključiti koliko je važno da čuvamo našu prirodu koja ne pripada samo nama, već moramo shvatiti da je to nečiji dom.
Zdrava životna sredina je preduslov za sva druga napredovanja u društvu, zato ne možemo da očekujemo bilo kakav drugi napredak dok sami ne preuzmemo odgovornost za stanje u kojem se nalazi Crna Gora na polju ekologije.
Moramo početi da djelujemo sami za sebe, a ne da svoju životnu sredinu dovedemo u porazno stanje i da čekamo nekoga da to riješi, već svako za sebe svoj otpad treba da odlaže na mjesta koja su za to predviđena.
Ljudi misle da ako smeće nije vidljivo da ga i nema
Ljudi misle da ako smeće nije vidljivo da ga i nema, a ono drastično utiče na kvalitet našeg života.
Pogotovo plastika, ona ne nestaje, nego se vremenom (oko 400 godina) razgrađuje na mikroplastiku koja ostaje u eko sistemu, morima, rijekama i kroz hranu direktno utiče na naše zdravlje.
To je problem koji neće nestati i samo će biti gori vremenom, a vrijeme za delovanje bilo je “juče”.
Vrlo često se mi kao pojedinci osmjelimo da kažemo da su društvo ili sistem krivi za stanje u koje smo doveli našu okolinu, a da pritom ne uzimamo u obzir činjenicu da smo mi kao jedinke dio tog društva.
Zato mislim da što prije moramo prestati da očekujemo od sistema, društva, komšija, bilo kojih zajednica da oni rješavaju naše probleme i da preuzmemo odgovornost za naše postupke.
Koliko god nam se činilo da samo odgovorno odlaganje otpada nije neka velika stvar sasvim je dovoljno za početak. Ako kao pojedinac nemaš ambiciju da čistiš za drugima, barem ne ostavljaj drugima da čiste za tobom.
Nažalost naš sistem kasni za razvijenim zemljama u svemu, pa tako i na polju ekologije.
Dok mnogo naprednije države razmišljaju o globalnom zagrijevanju mi još uvijek nismo naučili da smeću nije mesto u koritima rijeka, na plažama,u nacionalnim parkovima…
I upravo zbog toga bi zaštita životne sredine trebalo da bude najvažnija tema svih nas.
Činjenica je da je svijest o zaštiti životne sredine u Crnoj Gori na jako niskom nivou. Ono što je potrebno je da se građani edukuju o štetnosti otpada i opasnosti odlaganja smeća tamo gdje ne pripada.
S obzirom da živimo u vremenu gdje su svi moralni kriterijumi pod velikim znakom pitanja sasvim je dovoljno da čovjek bude odgovoran prije svega za svoje postupke.
Kada bi svako od nas samo jednu kafu nedjeljno zamijenio odlaskom u prirodu van grada zaljubio bi se u ljepotu koja ga okružuje i ne bi sebi dozvolio da doprinosi uništavanju blaga koje nam je povjereno na čuvanje.
Nismo ni svjesni koliko sami pravimo grešaka u odnosu prema društvu i životnoj sredini, te stoga ne treba postavljati velike zadatke već početi od sebe i svojim primjerom pokušati uticati na ljude oko sebe.
Takvo buđenje svijesti o svemu što nas okružuje je najbitnije, tako mijenjamo naše mikrokosmose koji onda imaju efekat lavine i teško se zaustavljaju.
Tako da bih poručila svima koji možda razmišljaju o nekim akcijama, da samo krenu i djeluju.
A odgovor na pitanje zašto sve to uraditi leži u zadovoljstvu i neizmjernoj sreći koju kada iz mjesta gde je ležala divlja deponija izroni prelijepa livada.
