news-details
Lice

Cijeli život je jedna slika

Izvor: Pobjeda

Autor: Adrijana Đorojević

Foto: Dragan Mijatović

 Slikar Muharem Muratović nedavno je u starobarskom ambijentu, na terasi ,,Stare čaršije“, izložbom ,,Pejzaži“ obilježio 50 godina stvaralaštva. Publika je na ovoj izložbi bila u prilici da vidi novog i drugačijeg Muratovića.

Ovogje puta u središtu njegovog interesovanja, nakon prepoznatljivog motiva žene, priroda i bunt protiv njenog uništavanja. To su pejzaži njegovog djetinjstva, njegovih Mrkojevića.

Sa umjetnikom smo se sreli u ,,Staroj čaršiji", magičnom mjestu u Starom Baru. Okruženi pejzažima i u stvarnosti i na platnima. Umjetnik nam pokazuje jedan od njih. Na njemu je kamen, međa, žito, kuća, bašta i planina koja je poput kamena čas je oblak, a čas kamen.

Rođen u Mrkojevićima 1950. godine, Muratović je Gimnaziju i Pedagošku akademiju (odsjek slikarstvo i likovna pedagogija) završio u Nikšiću 1972. godine. Iste godine započeo je pedagoški rad u osnovnoj školi u rodnom mjestu, a u toku dvije decenije rada njegovi učenici postizali su značajne uspjehe afirmišući jednu malu obrazovnu ustanovu širom svijeta.

Period od 1972. godine predstavja vrijeme plodnog i predanog stvaranja umjetnosti prepoznatljive po specifičnom figuralnom stilu.

Sa Muratovićem smo razgovarali o djetinjstvu, nezaboravnim pejzažima, likovnoj sceni, mladim autorima, stvaralaštvu dugom pet decenija... Za njega je najveći uspjeh ,,kada ujutru dočekate zoru".

- Nijesam vjernik, ali najviše vjerujem suncu koje grije, a onda sve krene. Često kažem da sam sve potrošio godine i novac, ostaje možda samo neko novo svitanje, a to je najveće bogatstvo-kazao je Muratović.

POBJEDA:Izložbom „Pejzaži" obilježavate pet decenija stvaralaštva. Za pređeni put kažete daje u očima drugih to mnogo, a u Vašim samo jedan tren, bljesak, vrijeme ispunjeno radom. Sa ove vremenske distance, kako Vam izgeda taj put dugačak čak 50 godina?

MURATOVIĆ: Predano sam radio. Nijesam radio samo ovaj posao i nijesam živio od slikarstva. Čini mi se da sam više živio za slikarstvo i to mi je bilo mnogo draže. Imao sam svoj stil gdje je lik žene primaran.

Žena kao osnov materijalnog svijeta, ljepote, majke... Nijesam ni brojao te godine, vjerovatno mi to lakše pada. O tome su evidenciju vodili moji prijatelji. Taj tren, taj bljesak još uvijek traje. Sve je kratko ono što se pređe, teško je i neizvjesno ono što je ispred nas.

Čovjek koji drži svijeću vidi taj trenutak, ono što je iza nas ide u tamu, a ispred nas je opet neizvjesnost i tama. To je bila uvijek inspiracija da se nešto čini.

Kada je riječ o ovoj izložbi, malo sam se vratio unazad jer sam na neki način osjetio žal i bunt. Ta svjetlost, ne zbog godina, nego zbog činjenja čovjeka nestaje. Nestaje taj naš pejzaž, ljepota koje su generacije gradile. Sad je to vjerovatno zastarelo, nije moderno, treba uništiti kamen, potoke, izvore...

Ko može tu da profitira? Neki nesavjesni pojedinici. Uvijek sam bio protiv toga i zato sam ovu izložbu i nazvao ,,Omaž pejzažu". To je univerzalni naziv. Aristotel govori o četiri elementa koja su najvažnija za život i planetu voda, vazduh, vatra i zemlja. Dva elementa vodu i vazduh smo već uništili. I dalje čovjek halapljivo uništava planetu.

POBJEDA: Da li Vas je neki konkretan događaj pokrenuo na stvaranje ovog novog ciklusa?

MURATOVIĆ: Pejzaže sam onako, s vremena na vrijeme, pomalo radio. Održavao sam kontakt sa tom željom i onim što se sad rodilo. Svi mi volimo promjene, one su ponekad ljekovite. Moji Mrkojevići su bili oblikovani rukom tog življa od svakog kamena u onoj međi, svake njive.

Brda su se čuvala, šume su bile čiste... Sad su i oni napadnuti. To je jedna opšta pojava. Diže se neka prašina i uzima se. Nijesam protiv gradnje i prosperiteta, snage države. Ako je kada doživimo, jer smo je iznevjerili mnogo puta.

 Sad se pitamo koliko će oni koji su to vjekovima čuvali imati dobrobiti od takvih poslova. Jesam za to da svaki pojedinac bude dobro situiran, da radi, da gradi. To je lijepo. Ali, ako moraju svi da se žrtvuju za pojedinca to se ne isplati. Nijesam nikad za to. Možda je to obrnuto nekoj filozofiji ekonomskih parametara koje se sada najviše koriste.

POBJEDA: Kažete da ste novi ciklus dugo nosili u sebi i daje to neka vrsta pobune i poruke. Pobuna protiv čega? Boli li Vas što je taj pejzaž ostao samo u Vašoj duši i doživljajima?

MURATOVIĆ: Svakako, zato sam htio da to da podijelim. Taj doživljaj je umirao. On bi sa mnom i umro, a ako ga ne prenesemo ništa nismo učinili. To mi je najveće zadovoljstvo što sam učinio da se ljudi na neki način probude i da vide što je ljepota.

To je spoj detalja koje nosim u sebi. Ovo nije pejzaž koji je rađen sa štafelajem u prirodi. Pejzaž je vrlo zahtjevna likovna tema. Ljudi misle da je to nešto lagano. Ne, varaju se. Za pejzaž mora postojati majstor. Ne znam koliko sam u tome uspio, ali ispunio sam svoju želju.

POBJEDA: Prije nego se na kratko vratimo u Vaše djetinjstvo, same početke Vašeg stvaralaštva, nameće se pitanje o vremenu u kojem živimo, a koje karakteriše korona virus. Vi ste ga okarakterisali kao fizički i duhovni ,,kavez“ koji je nametnula globalna bolest. Kako biste opisali umjetnički život u jednom takvom prostoru?

MURATOVIĆ: To je ipak nešto specifično i za pojedince. U tom kavezu može da bude dobro stvaraocima. Kontakti se prekidaju, tu je i socijalna distanca. Ali, za stvaraoce to može da bude vrlo plodonosno. Mislim da sam cijelo vrijeme bio u jednom takvom karantinu. Sate, dane i godine sam provodio u ateljeu.

I sada isto, ništa se kod mene nije promijenilo. Falila mi je veća komunikacija i putovanja, ali krug prijatelja je uvijek bio tu i rad uopšte nije bio prekidan. Često bježanje iz tih kaveza po staje duhovna aktivnost. To najbolje objašnjava kineska poslovica koja priča o jednom osuđeniku u zatvoru kojem ponude zadnju želju.

On kaže da mu donesu papir, malo vode i tintu. Naslika jedra, čamac i more, jako uzdahnu i otplovi iz zatvora. Tako je nešto slično bilo i sa mnom. Najviše radova na ovoj izložbi nastalo je upravo tokom karantina.

POBJEDA: Zbog čega ste jednom prilikom pandemije novijeg doba uporedii sa ratovima?

MURATOVIĆ: Pandemije nijesu ništa novo. Pandemije su nekada, u doba antike, nerijetko bivale podmetnute. To je bilo oružje. Zaraze bi bile izazivane u opsjednutim gradovima da bi lakše bili osvojeni. Govorio sam o krhkosti čovjeka koji se toliko uzdigao i misli da je neranjiv. U vremenu kuge istorija pamti najveću poharu Evrope.

To su milioni i milioni žrtava. Tako je bilo i u staroj Grčkoj i u Rimu. Ali, Evropa je platila veliki ceh. Od koga i od čega? Od jedne obične buve koja je prenijela bakteriju koja je uništila cijelu Evropu. Eto koliko je jak čovjek.

POBJEDA: Rođeni ste u Mrkojevićima kod Bara i iako ste izlagali širom svijeta ostali ste da radite i stvarate u živopisnom kraju svog djetinjstva. Čini se da Vas je odrastanje baš u tom i takvom ambijentu umjetnički odredilo?

MURATOVIĆ: Taj praiskonski miris, to praiskonsko rađanje života bilo je tu prisutno. Živio sam pored potoka i svaki dan sam išao da pogledam kako se iz jedne crne tačke javljaju neki organizmi. To je bila magija. To je ta magija koja me je tu zadržala i obogaćivala.

 Sve je tu bilo magično od vode, izvora, potoka života, zemlje od koje sam prvi put počeo nešto da oblikujem. Posebna priča tek postaje i razjašnjava se kada naučite prva slova. Onda je počeo drugi dio u kojem mi je knjiga bila prvi i najvažniji pratilac. Ne mogu da zaboravim najljepša čitanja u hladu masline u toku ljeta kad sve miriše.

POBJEDA: Kada smo već kod Vaših Mrkojevića, kažete da je prva najbolja linija koju ste primijetili, linija rala koje je paralo zelenu zemlju?

MURATOVIĆ: To je bila linija koja rađa hljeb. To je najplodnija linija. Kada sam u Beogradu imao izložbu 1982. godine, jedna dama koja je bila u Americi, sa oduševljenjem je govorila o lend artu.

Ja sam tu bio malo grub i rekao sam joj: ,,Znate li vi od kad postoji lend art u mojim Mrkojevićima, prije 500 godina!“ Pokazao sam joj fotografije njiva i brazde. Rekao sam joj da tu postoji linija koja rađa. To je pravi crtež. Živi se od te linije.

POBJEDA: Postoji jedna anegdota vezana za Vaše slikanje na ,,smederevcu“. Pamtite tu sliku iz djetinjstva iz više razloga?

MURATOVIĆ: Bila je to neka jesen i imao sam grip. Pored mene je bio naložen ,,smederevac“, a tu i neke školske boje. Iz dosade krenuo sam da šaram i onu bijelu boju napravio u sivu. To mi se dopalo pa sam krenuo da crtam i na prednjoj strani. Majka je pozvala komšinicu da popiju kafu za novi šporet.

 Sjećam se slike dolazi komšinica, a majka joj se izvinjava i kaže da sam pod temperaturom. Komšinica za crtež kaže: ,,Baš je lijepo“. Meni posle nije bilo lijepo. Kada sam odlučio da se bavim umjetnošću otac mi je govorio: ,,Moraćeš da radiš negdje na dnevnicu da bi se prehranio, a ja ti se ne miješam“.

Da nijesam radio u školi, da nijesam imao druge poslove teško da bih od umjetnosti mogao da živim. Teško je živjeti od umjetnosti, posebno danas kada se gube neki parametri te umjetnosti koje smo mi, starije generacije, pratili.

POBJEDA: Decenijama ste ostali vjerni svom prvobitnom motivu ženi renesansne ljepote. Kako biste je Vi opisali?

MURATOVIĆ: To je nestvarna žena, kao i moji izgubljeni pejzaži koji su sada apstraktni. To je naša anima, naša duša. Ženaje osnov svega. Žena je simbol života, temelj. Naši stari su govorili i priznali: ,,Žena je temelj kuće".

POBJEDA: „Mislim dajoš nijesam završio sliku koju sam počeo prije 45 godina", kazali ste jednom prilikom. Da li je možda sada ona pri kraju?

MURATOVIĆ: To je tako. Nijesam ni sad. To je ta ista slika prije 20, 30, 40 godina. Sve što radimo radimo u korist nekog djela koje ostavljamo. Ono ne može imati parcijalne stvari. Cijeli život je jedna slika, što god radili, makar i nekoliko različitih poslova.

Zato sam i rekao da je još nijesam završio. Ne znam kad ću je završiti, a i kad je budem završio ostaće vjerovatno neka nezavršena na štafelaju. Ona će biti sigurno najskuplja. Najbolja slika nastaje kada ona počne da vas vuče svojim tokovima.

Internet je napravio čudo, tamo je svako slikar

POBJEDA: Zbog čega smatrate da se na globalnoj sceni uopštavanjem „sve pretvara u bižuteriju“?

MURATOVIĆ: Mislio sam na hiperprodukciju. Više nema velikana. Oni se posebno proizvode sa tog ekonomskog aspekta. Kad neko ima novac i hoće da nekoga promoviše u tom smislu, tu nema nikakvih problema i to postaje hit. A možda je to bižuterija i možda je to loše.

I sigurno da jeste. A onda hiljadu slikara u svijetu krene za njim kao za udicom. Ruše se klasične vrijednosti. To je projekat iz ekonomskih razloga. Onda imate milionski auditorijum slikara koji vuče pet-šest linija, napravi neku priču.

Meni to liči na rebus, neka mi ne bude zamjereno. Internet je napravio čudo, tamo je svako slikar, ali nema više jakih grupa i te kohenzije među slikama. Nema više stilova, sve je oslobođeno. Idemo u demokratiju koja bez kontrole vodi u haos. I to je onda bižuterija.

Ja ovog dobro poznajem, to je moj rod

POBJEDA: Kako gledate na crnogorsku likovnu scenu?

MURATOVIĆ: Crnogorska likovna scena je uvijek imala dobre temelje. Imamo velikane na koje se oslanjamo. Svjesno ili nesvjesno mlađe generacije osjećaju obavezu. Dobro je što su svoji, ali se uvijek vrši neko takmičenje da budu na nivou i sačuvaju tradiciju velikih ljudi. Ovo vrijeme donosi mnoge nedostatke prvo institucijski, sistemski da se riješe ti problemi.

Danas sve to ekonomski parametri rješavaju, a umjetnost ostaje negdje sa strane i često je zgažena i bačena negdje na marginama. Samo pojedinci i entuzijasti koji su spremni na žrtvu drže liniju nekog i nečega. Potrebno je jače angažovanje državnih institucija, da bude organizovanije, da bude veća selekcija i da ne bude ono što je svojstveno našem podneblju: ,,Ja ovog dobro poznajem, to je moj rod“.

Mlađim kolegama poručujem da prikupe dovoljno snage, da budu optimisti, da budu potpuno posvećeni tome, da uvijek prate dobar kvalitet i da budu svoji. Nikako ići za drugima.