Valorizacija Kotora
U rubrici Stav danas prenosimo autorski tekst “Valorizacija Kotora” koji je povodom buduće gradnje hotela na prostoru URC-a u ovom drevnom gradu napisao poznati kotorski arhitekta i građanski aktivista Aleksandar Dender.
U javnosti se nedavno pojavio projekat, odnosno 3D vizualizacija budućeg hotela koji bi trebao biti građen na mjestu nekadašnjeg hotela “Fjord” (URC) sa informacijom da je odobren od strane komisije UNESCO.
Dakle, ipak će se graditi hotel na pjeni od mora na jedinoj gradskoj plaži, na jedinom preostalom slobodnom dijelu obale grada Kotora, zauzimajući cijeli prostor od magistrale do plaže.
Logično je da Kotoru trebaju hoteli, potreban mu je stacionarni turizam kao alternativa ili bolje reći dopuna kruzerskom turizmu.
Pri tom nije problem da se grade hoteli, problem je samo gdje da se grade, s obzirom na izuzetnu osjetljivost neposredne kontakt zone grada i obale čijim će se zauzimanjem grad potpuno odijeliti od mora.
Izgleda da je svakoj vlasti od1945 na ovamo, bez obzira na ideološku pripadnost, bila zajednička “valorizacija”, odnosno betonizacija i uništavanje ono malo obale koju grad Kotor ima, od Peluzice do otvorenog bazena.
Do početka II Svjetskog rata Kotor je još uvjek imao svoju obalu, jedina zgrada izgrađena na obali bio je hotel “Slavija”, po gabaritu i izgledu uklopljen u park koji ga je okruživao.
Odmah poslije rata počelo je zauzimanje obale izgradnjom fabrike gume “Bokeljka”, upravne zgrade “Jugooceanije” i na kraju hotela “Fjord”, uz jedino opravdanje tadašnjih vlasti da tada još nije bila razvijena svijest o potrebi zaštite kulturne i prirodne baštine grada, a o UNESCO-u nije se ni znalo.
Zemljotres iz 1979 godine koji je uveliko odredio sudbinu i status Kotora koji je aktuelan danas, oslobodio nas je “Bokeljke”, hotela “Fjord” i sasvim bespotrebno, starog lijepog hotela “Slavije”i pružio nam jedinstvenu šansu da obalu ponovo vratimo gradu i građanima.
Nažalost ta šansa nije iskorištena, pa je na mjestu “Slavije” izgrađen nesrećni, novi hotel “Fjord”, a na mjestu starog “Fjorda” nesrećni Ugostiteljsko-turistički centar (URC), nesrećni zato što kao promašene investicije nisu dugo trajali i oba su porušeni, “Fjord” prije par godina.
Rušenjem “Fjorda”, drugi put nam se pružila šanasa da spasimo obalu, ovoga puta uz punu svijest o značaju čuvanja kulturne i prirodne baštine najuže kontakt zone grada i obale kao najvrjednijeg prirodnog resursa koji grad ima, gradeći hotele iza linije obale, na mjestu “Jugopetrola”, odnosno na mjestu porušenih objekata “Autoboke” i “Livnice”, kao i na prostoru gradskog stadiona i bolnice, koji bi se dobio njihovim izmještanjem.
Međutim, što se desilo? Krenuo je novi val zauzimanja obale. Sa izgradnjom marine ispred bolnice (sa ogradom uz ulicu), sa izgradnjom novog hotela “Fjord” (sa ogradom), sa pretvaranjem zgrade “Jugooceanije” u hotel (sa ogradom), sa zauzimanjem kompletne rive od Markata do Luže za potrebe kruzera (sa ogradom), sa pretvaranjem jedinog gradskog parka u luku za turističke brodice i sa izgradnjom novog hotela “URC” (sa ogradom), definitivno će se podići bedem ispred grada.
Građani će moći da vide more jedino ako se popnu na San Đovani, a sa mora Kotor će ličiti na Porto Novi.
Nadao sam se da se to neće desiti, uzdao sam se u novog/starog gradonačelnika koji se tako odlučno borio protiv dalje devastacije Kostanjice, protiv devastacije Veriga i Glavata, zajedno smo duvali u pištaljke u pokušaju da odbranimo obalu Kampa, nadao sam se da će još žešće braniti gradsku obalu.
Uzdao sam se u novi PUP Kotora naivno se nadajući da će autor prepoznati potrebu da se zaštiti grad i njegova obala, uzdao sam se i u UNESCO, koji je doprinio da se zaustavi dalja devastacija obale od Veriga do Veriga, vjerujući da će to uraditi i sa obalom grada.
Nažalost, izgleda da su za sve njih mnogo vrijednije obale Kostanjice, Veriga ili Kampa i njihova zaštita, nego zaštita kotorske obale.
Prosto je za ne povjerovati da UNESCO štiti obalu Kostanjice uz prijetnju brisanja Kotora sa njegove liste zbog uništenja vizura na Perast i otoke, a zatvara oči pred uništavanjem obale i vizura na grad Kotor.
Tamo neki stručnjak iz UNESCO-a koji je daleko i može da bude površan, ali naš gradnačelnik je Kotoranin i morao bi jednako da čuva cijelu obalu, ali prije svega morao bi da čuva gradsku obalu od Peluzice do otvorenog bazena.
Ovako, kako stoje stvari, svi relevantni akteri koji bi trebali da čuvaju grad i njegovu obalu prepustili su ih na milost i nemilost biznisu kome je jedini kriterij profit, bez obzira na devastacije koje proizvodi.
Naravno da niko nije protiv profita, profit je koristan, ali samo u okviru održivog razvoja podređenog gradu, na način da grad upravlja profitom, a ne obratno. Ne postoji toliko veliki profit koji može da opravda ubijanje grada.
Reći će oni, mora se dopustiti gradnja “Fjorda” i “Urca”jer se radi o stečenom pravu, iako se stečenim pravom smatra pravo građenja objekta na osnovu prijave građenja, a ne držanje neuređenog zemljišta desetinama godina od strane nesavjesnih investittora uz neodlučnost vlasti da taj prostor kroz plansku dokumentaciju vrati gradu uz otkup, kako je to urađeno sa zemljištem “Jugopetrola” u industrijskoj zoni.
Reći će i da su gradu potrebni hoteli! Naravno da su potrebni, ali ne na pjeni od mora, hoteli su mogli biti povučeni iza linije obale, a da se sačuva i preda građanima neprekinuta i uređena pješačka zona od otvorenog bazena do Peluzice.
Uz izmještanje saobraćajnice ispred grada, uz zabranu vezivanja mega kruzerskih monstruma za rivu i povezivanje rive sa gradom, mogao se izgraditi prelijepi lungo mare koji Kotor zaslužuje. Pogledajte Pine u Tivtu!
Dakle, jasno je da se grad i obala posmatraju isključivo kao izvor zarade, bez obzira na tragediju koja nam se odvija pred očima, a to je umiranje grada zbog nestanka njegovih građana i njegovo pretvaranje u prčvarnicu sa suvenirima.
Vlasti nikada nisu imale plan kako da građane vrate u grad što je i razumljivo, jer ako nema građana onda nije potrebna obala, ako ako nema građana onda nije potreban Markat, ako nema građana nije potrebna ni plaža, ako nema građana grad može biti to što je danas.
A danas je Kotor žrtva, kolateralna šteta u opštem napadu kruzing turizma i onoga što ga prati, iako je grad jedini razlog dolaska kruzera, a u krajnjem je razlog opstanka i opštine Kotor.
Grad koji je preko 15 stoljeća bio svekoliki centar Boke Kotorske, to nije zaslužio.Nije zaslužio da bude hrana za parazite, za sve one koji su se zakačili pijavicama za grad i iskorišćavaju ga isisavajući mu život, ne vraćajući mu baš ništa.
A stručnjaci iz UNESCO-a trebali bi prilikom davanja ocjena o području Kotora da pročitaju ono što su u “Načelima o očuvanju povijesnih gradova” iz Valete 2011 sami napisali, jer su iz iskustva znali što može zadesiti Kotor ukoliko vlasti ne reagiraju na vrijeme:
-Povijesni gradovi i urbana područja riskiraju da postanu produkti konzumiranja masovnog turizma, što može dovesti do gubitka njihove autenticnosti i vrijednosti baštine.
Nove aktivnosti, dakle, moraju biti pažljivo planirane kako bi se izbjegle sekundarne negativne posljedice kao što su prometni konflikti ili prometna prenatrpanost. Dužnost lokalnih i državnih vlasti je da to spriječe-.
U slučaju grada Kotora, sve lokalne i državne vlasti do sada radile su upravo suprotno od ovih Načela koje je Crna Gora kao članica UNESCO-a potpisala i usvojila. Opustjeli grad i njegova uništena obala su svjedoci.
Aleksandar Dender
*Fotografije: Investitor.me, FB, Businessart.me
- Tagovi:
- Kotor
- UNESCO
- Bedem
- Stari grad
- Investicije
