Blago starog meštra
Izvor: Pobjeda
Autor: Igor Perić
Foto: Stevo Vasiljevic
Ima ljudi čije iskustvo, znanje i godine provedene na moru i uz more pomažu da se odškrinu vrata riznice nasljeđa i tradicije Boke i Bokelja. Pored takvih sagovornika shvatite da ste tek ,,zagrebali površinu“ i dobili upute za bezbroj smjerova budućih istraživanja.
Meštar Mišo Belan, 83-godišnji je Tivćanin iz naselja Belani. Majstor brodostolarskog zanata, nekad perkusionista Glazbeno prosvjetnog društva Tivat, čovjek koji pamti staru Boku i prati njene mijene.
S njim možete razgovarati danima a da storije plove po meridijanima različitih tema; od brodogradnje, jedrenja i muzike do proizvodnje maslinovog ulja, vina… I gdje god stavite znak interpunkcije, tek ste počeli.
Nijedna priča ne može mimoići more, tu davnašnju ,,društvenu mrežu“ putem koje su iz Boke, sa svakim novim vjađom, odlazili i nju stizali razni uticaji.
Riznica
Kod Belana nas je još prije početka ove globalne zdravstvene krize, koja je sve ostale teme potisnula u drugi plan, odvela znatiželja - da vidimo kako izgleda blago njegove porodične riznice. Drveno blago, satkano od umijeća, ljubavi i uspomena.
Riječ je o tradicionalnim barkama.
Iako ga nećete čuti da se hvali svojim radom i umijećem, stare ručne pile, stegači i blanje pričaju za sebe. Kao i neke vremešne škure koje poslije pola vijeka od kada ih je radio još traju na porodičnoj kući. I staro ralo, sada okačeno o zid. Svi ti rekviziti, ispred i okolo kuće, svjedoče da je Belan umio da oslušne ritam drveta.
Posebno to važi za drvene barke. One su ,,živi organizam“ u koji je trebalo uklopiti elemente konstrukcije i pomiriti činjenicu da svaka daska ima svoj karakter koji treba ispoštovati i naći mu pravo mjesto i funkciju…
Od prve barke koju je svojeručno sagradio 1963. godine i koja je umnogome zaslužna što je njegovo potomstvo raslo i stasalo među jedrima - ostale su, nažalost, samo fotografije i uspomene.
- Bilo je to plovilo koje sam napravio po uzoru na čamac koji je stric još daleke 1929. godine naručio sa Korčule od poznate brodograditeljske familije Sesa. Guc od oko pet metara, barka tipična za Mediteran, jednake prove i krme. Kao dijete sam zastao to plovilo, trajalo je gotovo tri decenije i služilo familiji, dok nije sasvim dotrajalo. S obzirom da sam kao mladić već bio počeo raditi u Arsenalu, gdje sam savladao zanat, to mi je pomoglo da svojeručno uradim repliku toga guca – kaže Belan.
Objašnjava da je trebalo prvo uraditi model, prenijeti mjere u određenom omjeru, onda je dasku po dasku, madir po madir (daska oplate barke) načinio porodično plovilo, ojedrio ga.
- Služilo je za odalazak na kupanje, na ribanje, s njime se jedrilo. Djeca odrastala – priča Mišo.
Taj je porodični guc dodatno uticao da Belani utvrde ljubav prema moru i jedrenju. Njegov djeca - Niko, Ilija i Jelka vezani su za jedrenje. Najdalje je otišla unuka Stefani Račić koja je prije neku godinu na jedrilici sa svojom posadom preplovila Atlantik. Ona je i dio bokeške ženske ekipe koja je imala zapažene nastupe na brojnim jadranskim regatama. Đedovim stopama nastavio je imenjak, jedanaestogošnji unuk Mišo koji je ekipi Pobjede obećao da će nam bit od ruke ako ljeti poželimo da uhvatimo pokret i naučimo osnove jedrenja…
Godinama je pomenuti guc služio Belanima. Urađen od drveta, međutim, tražio je da nakon decenija plovidbe i silnih milja bude repariran. Kada je ostario, a drvo propalo, izvađen je na opravku. Mišo je u međuvremenu zbog zdravstvenih problema morao da odgdodi restauraciju, a onda, nažalost, i posve odustane od nje… I tako, vremenom, guc je otišao u istoriju.
- A možda i bolje. Zahtjevna je to priča. Jeste, ima draž, lijepo je vidjeti barku ,,u drvu rađenu“, ali je plastična brodica danas mnogo lakša za održavanje, laganija za uskladiti sa tempom življenja – priča Mišo, kao da želi da tako odagna nostalgiju i uspomene zadrži na distanci, u albumu.
Leut
Tako govori sa ove udaljenosti. Ipak, nakon što je ta njegova prva rukotvorina zauvijek iščilila meštra nije napuštao stvaralački nemir. Dugo je imao ideju da u drvetu uradi još nešto, mnogo veće, ozbiljnije…
Drugo plovilo koje je započeo, sad već prije dosta godina, i dalje je u razvojnoj formi, u podrumu. Velelepni leut, čija ašta i madiri svjedoče o gabaritima, ideji i poznavanju zanata, nije kompletiran, iako je ,,kostur“ sklopljen besprijekorno…
Mišo sad kritikuje sebe; veli da leut zauzima prostor, a da drvo, osim ljubavi prema takvoj vrsti barki, nema praktično opravdanje. Nama djeluje da ponosni majstor ne želi nikoga da obavezuje.
Dok stojite pored prove leuta sakrivene u polumraku osjećate, ipak, da je to plovilo neka vrsta legata. Koji bi, uz dodatnu podršku, jednog dana, moguće, mogao i zaploviti zalivom.
Makar tu porodičnu tradiciju i priču dovršile mlađe generacije.
Neizostavni Arsenal
Mišo Belan, iako umješan meštar, previše je skroman. Drugi za njegov rad kažu da je ozbiljna priča i nezaobilazan primjer domaće individualne brodogradnje koju treba sačuvati, razviti i prenijeti na mlađe.
On, međutim, kaže da je bilo puno majstora od kojih je mnogo njih bilo u Boki vezano za Arsenal, njegove pogone.
- Boka vam je nekad bila mjesto radničke klase. Koliko je samo majstora raznih zanata i profila prošlo kroz Zavod… Pravljene su tu barže, kuteri, brodice, jedrilice. Šta sve ne. A ljudi su imali mogućnost da od tog znanja i za svoje potrebe načine barku ili plovilo – kaže on.
Podsjeća da je tako nastala i ,,arsenalka“, koja je ništa drugo do modifikacija betinsko-korčulanskog plovila prilagođenog uslovima zaliva i vanbrodskim motorima.
Korijeni
Pobjedin sagovornik rođen je 1937. godine i rastao u palacu Pime-Paskvali, koji je u posjedu familije Belan od kraja 19. vijeka. Na tridesetak koraka od te drevne palace nalazi se crkva Svetog Antuna, vrijedan spomenik kulture. Mjesto je to koje pamti razne uticaje i svjedoči skokovitim promjenama u životu zaliva i njegovih žitelja.
Od malena je Mišo bio umješan, a još sa 14 godina je krenuo na zanat. Brodograđevni stolar, ili brodski stolar postao je nakon tri godine upornog šegrtovanja, odnosno pečenja zanatskih finti. Toliko je bilo potrebno da se kroz svakodvenu praksu neko obuči da dalje krene u zanatske vode.
Mišo nije pravio samo barke. Pored mora nije zapostavljao ni zemlju, neizbježne masline, vinograde. Podrum porodične stare kuće, odnosno palace, krije i stare mlinove za masline, prese, ,,pilo“ od klesanog kamena koje je služilo za ulje. Zato je tu svaki kamen istorija, a predmet – storija za sebe.
Sve u znaku jedara
I u široj familiji Belana sve je u znaku mora i jedara: Mišov brat Miho vrsni je jedriličar i jedrar (šije i opravlja jedra). Godinama je bio instruktor jedrenja i jedan od pionira letjenja na zmajevima i paraglajderu u Crnoj Gori.
