Lokalni mediji – između politike i profesionalizma
U rubrici Stav danas prenosimo autorski tekst Mladena Zadrime, teoretičara i istoričara savremene umjetnosti i novinara sa Cetinja
Prva asocijacija kada se pomene lokalni medij, čiji je osnivač neka opština u Crnoj Gori, jeste da se radi o mediju pod kontrolom onoga ko vrši vlast u određenoj opštini. Najčešče i nažalost to i jeste tako.
Pogrešna percepcija da se finansiranje iz budžeta predstavlja kao nečija partijska volja, a ne da su to preusmjerena sredstva koja daju građani putem poreza, prireza i ostalih dažbina, iskrivila je sliku o tome što lokalni medij jeste, odnosno što bi trebalo da bude.
Trebao bi biti servis svih građana, jer je lokalni medij vlasništvo i onih koji nijesu glasali za one koji vrše vlast. Tako jednostavno, a tako komplikovano.
Vremenom, ta se iskrivljena slika etablirala kao „normalna“ shodno formuli da onaj ko ti daje pare taj se na kraju pita. I naravno, pita se, imenovanjem i postavljanjem članova Savjeta lokalnih medijskih kuća, imenovanjem i postavljanjem direktora po mjeri i želji partija na vlasti.
Direktorska i urednička mjesta u lokalnim medijima uvijek su bila moneta za potkusurivanje predizbornih i postizbornih trgovina, na uštrb javnosti, njenog prava da bude korektno i nepristrasno informisana o svim pitanjima vezanim za život komune.
Jasno je da je u takvim okolnostima cenzura dominantna, da se medijem upravlja iz nečijeg kabineta, otvoreno i bez ustezanja. Suprotstavljanje tome, značilo bi smjenu sa direktorskog mjesta, smanjenje budžetskih sredstava, sofisticirani ali i otvoreni pritisak koji, zbog egzistencijalnih razloga, ljude primorava da budu uplašeni poslušnici, a ne slobodni hrabri pojedinci koji se bore za sopstvenu i za čast profesije.
Stoga, osim rijetkih izuzetaka, lokalni mediji uglavnom afirmativno govore i izvještavaju o funkcionisanju lokalnih vlasti, ne istražujući eventualne propuste ili slučajeve korupcije, a najveći „domet“ je direktan prenos zasijedanja lokalnih skupština.
Malo muzike, sporta, oglasa i reklama, neka nagradna igra, prežvakane teme poput pandemije, vakcinacije, vremenska prognoza, gost koji nipošto ne smije da kritikuje vlast…Dakle, sve ono što direktno ne ugrožava lokalnu nomenklaturu.
Kroz primjer Radio (televizije) Cetinje, može se sa hirurškom preciznošću detektovati što se zbiva u jednom lokalnom mediju koji ne ide niz dlaku onome ko je na vlasti. Kako se sa jedne strane, koliko to god izgledalo beznadežno, brane temelji profesije i kako se sa druge strane, preko niza „tehnika“ vrši permanentni pritisak na medij po cijenu kršenja zakona.
I kako se, između ostalog, partijski instalirani direktori, kad spoznaju suštinu medija „pripitome“ i olabave svoje miješanje u uređivačke stvari i politiku. Kako se iz političkih razloga uskrate budžetska sredstva, kako nadležna agencija okreće glavu, kako medijska zajednica ćuti, kako sudovi opstruiraju izvršenje presuda, kako osnovni tužilac ne nalazi elemente krivičnog djela očigledne pljačke i pronevjere, kako partijski botovi šire laži…
Primjer drugima što može da ih snađe ako im padne napamet da ustanu u odbranu profesije i prava javnosti da zna. Sama činjenica da se radnicima u jednom momentu dugovalo 56 plata i spoznaja da se svakome ko ne sluša to može dogoditi, te da niko nikad nije odgovarao za načinjenu štetu, govori kako, u suštini, vlast gleda i tretira lokalne medije.
Pod okriljem i na inicijativu nekadašnje Agencije za radio – difuziju, vladinog tijela za regulaciju na tom polju, formirana je Unija lokalnih javnih emitera (ULES) , zamišljena kao lobi grupa koja će raditi na zaštiti i unaprijeđenju medijskih prava i sloboda, podsticanju zajedničkih aktivnosti svojih članova radi ostvarivanja zaštite i unaprijeđivanja slobode djelovanja lokalnih javnih emitera, podrške članicama u unapređivanju djelatnosti proizvodnje, prenosa i emitovanja RTV programa na lokalnom nivou itd.
Koliko su uspjeli u sprovođenju svojih programskih ciljeva, mogla bi biti tema posebnog istraživanja, tek kroz pomenuti primjer prijestoničkog medija, ULES, osim par jalovih saopštenja, skupa sa patronom, ARD, nije učinio bilo što kako bi se zaustavilo ugnjetavanje zaposlenih u tadašnjem Radio Cetinju.
No, uprkos svim problemima i nedaćama, lokani javni servisi ili emiteri, ipak su nezamjenljivi i jako korisni s obzirom na činjenicu da na području koje pokrivaju nemaju ozbiljnije konkurencije kada se radi o servisnim informacijama, obavještavanju građanstva o lokalnim rabotama.
Takođe, iz lokalnih medija ponikle su generacije novinara od kojih su neki svojim radom premašili lokalne okvire i izgradili imidž profesionalaca i slobodoumnih ljudi, koji pišu ili rade za medije koji pokrivaju veliki broj gledalaca, slušalaca, a dopiru i do širokog čitalačkog auditorijuma.
Jedinstven slučaj u Evropi, Crna Gora, ima mrežu lokalnih javnih servisa. Tokom izrade medijskih zakona 2003.g., ti elektronski mediji su trebali da se privatizuju ili da se ugase. Zahvaljujući intervenciji IREX- ove kancelarije u Podgorici i zalaganju tadašnjeg konsultanta Hendrika Busika, za lokalne emitere je smišljena formula njihove transformacije po analogiji sa Nacionalnim javnim servisom.
Ključni razlog za to je bila činjenica da je u tom sektoru tada radilo oko 3000 ljudi, uz istraživanja koja su pokazala da su lokalne stanice u to vrijeme, ipak bile najslušanije.
Iz sadašnje perspektive, uprkos dobrim zakonskim okvirima, pokazalo se sve „majstorstvo“ kada treba zadovoljiti formu, a sprovesti partijski naum, pa recimo, iz lokalne uprave lobirati kod njima bliskih NVO, kako bi se u organe upravljanja ugurala osoba bliska vlastima.
Ili kada institucije kulture, ovlašćeni subjekt za predlaganje istaknutih pojedinaca iz kulturnog života, delegiraju ekonomistu iz državne firme. Ili kada mjesna zajednica u kojoj nema ni radio ni tv signala delegira za člana Savjeta, radnika lokalne uprave.
U očekivanju nove zakonske regulative, od izbora do izbora, od budžeta do budžeta, projekta do projekta, lokalni servisi rade kako rade, uvijek na ivici, pod strepnjom da li će i ko će „uzeti“ vlast i ko će doći, a ko poći.
Jer kako reče jedan mislilac, sve se čovjeku može uzeti, osim posljednje od ljudskih sloboda – pravo na izbor stava u bilo kakvim datim okolnostima, pravo na izbor vlastitog puta.
Mladen Zadrima
Ovaj članak je dio projekta koji Institut za medije spovodi uz podršku Nacionalnog fonda za demokratiju iz SAD-a. Stavovi izrečeni u ovom tekstu isključiva su odgovornost Instituta za medije i autora i ni na koji način ne odražavaju stavove donatora.
- Tagovi:
- Mediji
- Mladen Zadrima
- RTV Cetinje
