Recalada
U rubrici Prova danas objavljujemo nove zapise sa pučine iz pera barskog pomorca Mitra Miša Škuletića, drugog oficira palube
Postoji jedna lanterna na poziciji koja se zove Recalada. To je otprilike desetak nautičkih milja južno od Montevidea, a da bi vodenim putem došli do Buenos Airesa, morate proći pored nje.
Lanterna kao i svaka druga; obična bova koja pluta i emituje svjetlost određene boje i definisanog perioda upaljenog i ugašenog svijetla.
Konkretno, ta lanterna tu stoji još od Prvog rata. Pored nje su, između ostalih, prolazili brodovi koji su u Argentinu i iz nje vozili ljude iz siromašne Crne Gore u potrazi za korom hleba kojom bi prehranili svoje familije u teškim vremenima između dva svjetska rata.
Nisu se dali ti junaci nevoljama, borili su se do zadnjeg atoma snage, spremni i da poginu za svoju čast. Među tim putnicima na parobrodovima koji su prolazili pored ove lanterne, nekoliko puta se našao i Mitar Škuletić.
Argentinski pomorski piloti su divni ljudi. Dok smo polako napuštali kanal koji od Buenos Airesa vodi ka okeanu, jedan od njih je dao uputstva:
- Vidiš ono žuto svijetlo? Prođite pored njega da vam ostane po desnoj strani. Kad ga prođete, okrenite u kurs 90 i za tren ste na okeanu-.
Odlazeći, u šali je dobacio: “I slobodno se odmaknite od bove barem 100 metara, ne biste voljeli da je potopite, stoji tu već 100 godina”.
Nakon što je pilot otišao sa mosta, u glavu mi se vratio dio njegove rečenice…”stoji tu već 100 godina”.
-Čekaj! Ako stoji tu 100 godina, onda mora da je i ON prošao pored nje…-.
Prošli smo na distanci manjoj od 100 metara, nešto mi je bilo volja da je vidim iz blizine. Dok sam posmatrao žuto trepćuće svijetlo u pravilnim intervalima, pomislih kako jedan drugi Mitar Škuletić, 100 godina kasnije, prolazi pored te iste lanterne i kako su nam se putevi ukrstili tu, kod Buenos Airesa, daleko od naše zemlje.
I bilo je čudno, zastrašujuće, lijepo…I po ko zna koji put mi se potvrdilo da ništa na ovom svijetu nije slučajno, pa čak ni ime koje dobiješ na rođenju.
Na moju veliku žalost nisam imao šansu da ga upoznam. Znam o njemu dosta, ali, ono što je najbitnije je da znam da je volio sve ljude ovog svijeta, i da je bio osjetljiv, posebno na djecu i nejač i da je upravo braneći njih poginuo od ruke fašista, jedinih živih bića koja je mrzio.
U stvari, jedina stvar koju sam htio da kažem je…
…putujte više da bi manje mrzjeli.
Mitar Mišo Škuletić
*Fotografija: Buenos Aires, privatna arhiva Mitra Škuletića
- Tagovi:
- Pomorci
- Mitar Mišo Škuletić
