Stara porodica Ivelić iz Risna: Palac koji pamti
Izvor: Boka News
Foto: Palata Ivelić, Festival etnološkog filma/Foto arhiva Boka News
Autor: Kap. Branislav N. Kordić
Postoje kuće pored kojih čovjek prođe, a da ih i ne primijeti. A postoje i one pred kojima čovjek zastane.
Ne zato što su danas raskošne, niti zato što su očuvane, već zato što njihovi zidovi pamte. Jedna od takvih kuća u Risnu jeste stari palac porodice Ivelić, u ulici Gabela.
Šetajući ovom starom risanskom ulicom, zastao sam pred njegovim zidovima. Bršljan je odavno zagospodario fasadom, vrijeme je ostavilo duboke tragove, a nekadašnji sjaj polako nestaje.
Ipak, palac Ivelića i danas ima onu posebnu gospodsku gracioznost koja čovjeku govori da je nekada ovdje živjela ugledna i moćna porodica.
Gledajući ga, pokušao sam na trenutak da vratim vrijeme.
Zamislio sam gospodu Iveliće kako nedjeljom šetaju risanskim pazarom, a potom se Gabelom vraćaju prema svom domu.
Gospoda u svečanim odijelima, sa šeširima na glavi i elegantnim štapovima u rukama, a njihove gospođe pod ruku.
Risan je tada bio drugačiji. Ali je bio Risan.
I upravo iz tog malog bokeljskog mjesta potekla je porodica čiji će članovi svoj trag ostaviti daleko izvan Boke, sve do carskog Petrograda, ruskih bojnih polja, Kavkaza i najviših krugova Ruske imperije.
O Ivelićima sam, kao stari Rišnjanin, slušao još od ranog djetinjstva.
U posljednjih desetak godina nekoliko puta sam pisao i govorio o ovoj staroj risanskoj porodici, ali neke priče vrijedi ponavljati.
Ne samo zbog onih koji ih prvi put čuju, već i zbog nas koji ih moramo sačuvati od zaborava.
Ivelići su stara risanska plemićka porodica.
Prema dosadašnjim podacima, u Risan su se doselili iz Hercegovine krajem XVII vijeka, nakon oslobođenja grada od Osmanlija, kao i mnoge druge stare risanske porodice.
O njihovom prisustvu u Risnu svjedoče i stari katastarski zapisi iz 1704. godine.
Rodonačelnik risanskih Ivelića bio je Simo – Simeon – Simon.
Početkom XVIII vijeka bio je u službi Mletačke Republike, nosio je plemićku titulu Conte i bio načelnik risanske opštine – Comunità di Risano.
Njegov sin Konstantin bio je risanski paroh, protoprezviter i prota. A upravo od Konstantinovih sinova počinje priča o jednoj od najzanimljivijih risanskih porodica.
Konstantin je imao četiri sina: Jovana, Marka, Simeona i Ivelju.
Njihovi potomci će ostaviti trag u vojnoj, pomorskoj, diplomatskoj i javnoj istoriji. Petorica Ivelića nosila su generalske činove u ruskoj armiji.
General grof Marko K. Ivelić; General Simeon K. Ivelić; General Ivelja K. Ivelić; General grof Konstantin M. Ivelić i General grof Petar J. Ivelić.
Teško je ne zastati nad tom činjenicom, iz malog Risna, pet generala u velikoj ruskoj imperiji. Ali to nije bila jedina slava ove kuće.
Ivelići su dali pomorske kapetane, sveštenike, načelnike risanske opštine, generale, senatore i diplomate.
Za svoje zasluge stekli su i mletačko i rusko plemstvo.
Grb plemićke porodice Ivelić iz Risna
General grof Marko K. Ivelić
Među njima posebno mjesto pripada grofu Marku K. Iveliću (1740–1825), general-lajtnantu ruske armije, senatoru i diplomati.
Kao i mnogi Bokelji toga vremena, veoma mlad otišao je put Rusije.Tamo je izgradio blistavu vojnu karijeru.
Istakao se u Rusko-turskom ratu (1768 –1774), a učestvovao je i u ratovima Rusije sa Francuskom (1799. i 1806. god). Ali Marko Ivelić nije bio samo vojnik. Bio je i diplomata.
Više puta dolazio je u Crnu Goru kao ruski izaslanik i poznavalac crnogorskih prilika (1788, 1803, 1804. i 1806. god.).
Njegova posljednja diplomatska misija vodila ga je u Vlašku (Rumunija).
Godine 1812. učestvovao je kao ruski delegat u mirovnim pregovorima koji su doveli do Bukureštanskog mira.
Godine 1814. ruski car Aleksandar I proizveo ga je u senatora, člana ruskog Državnog savjeta.
Njemu i njegovim potomcima dodijeljeno je rusko plemstvo sa grofovskim dostojanstvom.
Tako je risanska porodica Ivelić dobila mjesto i među ruskim plemstvom. Marko je bio oženjen Ruskinjom Nadeždom Aleksejevnom Turčakanovom.
Imali su sina Konstantina i kćerku Katarinu. Konstantin će nastaviti očevim stopama. I on će postati general.
Grof Marko Ivelić umro je u Perastu 1825. godine, noseći najviša ruska odlikovanja.
General Simeon K. Ivelić
O Simeonu K. Iveliću danas znamo mnogo manje. Bio je Markov brat i, prema navodima pojedinih istoričara, takođe ruski general i senator.
Njegovo ime nalazimo kod Ignjatija Ignja Zlokovića i Laza Drobnjakovića.
Posebnu vrijednost ima njegov portret, rad nepoznatog autora, koji se čuva u Pomorskom muzeju u Kotoru.
Ponekad jedan portret vrijedi više od deset stranica. On nas podsjeća da je iza imena i činova postojao stvarni čovjek.
Rišnjanin koji je svoj životni put završio daleko od rodnog grada.
General Ivelja K. Ivelić
Još jedan Markov brat, Ivan – Ivelja K. Ivelić, u istorijskim zapisima takođe se navodi kao ruski general.
O njegovom životu i vojnoj karijeri, međutim, još uvijek nema dovoljno pouzdanih podataka. Porodično predanje kaže da Simeon i Ivelja nijesu imali potomstva.
I možda upravo zbog toga danas moramo posebno pažljivo čuvati svaki dokument, zapis, portret ili porodično svjedočanstvo koje govori o njima.
General grof Konstantin M. Ivelić
Konstantin M. Ivelić (oko 1790–1837), sin grofa Marka Ivelića, bio je general-major ruske armije. Kao mlad poslat je u Petrograd, gdje se školovao i izučavao vojne nauke.
Pred mladim Konstantinom bila je sjajna karijera. Bio je obrazovan, sposoban, odvažan i ambiciozan. Ali Petrograd mu nije bio dovoljan.
Daleki Kavkaz privlačio je mlade oficire željne dokazivanja, a Konstantin Ivelić želio je da svoju vojnu karijeru izgradi tamo gdje je bilo najteže.
Nakon brojnih molbi i insistiranja, dobio je dozvolu da ode na Kavkaz.
Već 1829. godine bio je pukovnik. Na Kavkazu se brzo dokazao kao hrabar i sposoban oficir. Napredovao je do čina general-majora.
A onda je došao 26. mart 1837. godine. Na Ašaljtinskom mostu vodila se teška borba. U borbi prsa u prsa poginuo je mladi general grof Konstantin Ivelić.
Imao je tek oko četrdeset godina. Poginuo je daleko od Risna, na Kavkazu, ali je njegovo ime ostalo vezano za rodni grad i porodicu iz koje je potekao.
Njegov sin Nikolaj takođe je služio u ruskoj vojsci i dosegao čin majora.
General grof Petar J. Ivelić
Petar Ivanovič Ivelić (1772–?) bio je bratanić grofa Marka Ivelića i još jedan Rišnjanin koji je generalske epolete nosio u ruskoj armiji.
Rođen je u Veneciji, gdje se njegov otac Jovan bavio trgovinom, kao i mnogi Bokelji tog vremena. Školovao se u Mlecima i započeo vojnu karijeru u vojsci Mletačke Republike.
Godine 1788. prešao je u rusku armiju kao kapetan.
Napredovao je brzo. Godine 1794. postao je sekund-major, 1799. potpukovnik, a već 1800. godine pukovnik.
Godine 1808. učestvovao je u ratu protiv Švedske i za ratne zasluge dobio čin general-majora. Učestvovao je i u velikom Otadžbinskom ratu protiv Napoleonove armije.
Bio je ranjen u Borodinskoj bici. Ali se nakon oporavka vratio svojoj jedinici.
Rusku vojsku napustio je 1816. godine, nakon 28 godina službe. Grofovsko dostojanstvo dobio je 1825. godine. Imao je sina Nikolaja i kćerke Aleksandru, Jelisavetu i Nadeždu.
I on je, poput ostalih generala iz ove porodice, bio nosilac visokih ruskih odlikovanja.
Kapetan Vlado Ivelić
Kapetan Vladimir Vlado Ivelić
Sa posebnim uvažavanjem pominjem Kapetana Vladimira – Vlada Ivelića (1855–1940). On je poslednji muški izdanak porodice Ivelić.
Dok su njegovi preci slavu porodice pronosili kroz rusku vojsku i diplomatiju, Vlado je krenuo putem koji je za Boku bio gotovo prirodan. Postao je pomorac.
I ne bilo kakav. Pripadao je najistaknutijim bokeljskim pomorcima svoga vremena. Gotovo pola vijeka proveo je na moru.
Na jedrenjaku „Slava“ ukrcao se 1869. godine, kao četrnaestogodišnjak. Pedeset godina kasnije, 1919, završio je svoj pomorski put iskrcavanjem sa parobroda „Grac“.
Od dječaka sa risanske rive do iskusnog pomorskog kapetana, čitav život proveo je između kopna i mora. Školovao se u Risnu, Prčanju i Trstu.
Svoj bogati pomorski život opisao je u knjizi „Uspomene iz pomorskog života“, objavljenoj 1933. godine. Danas je ta knjiga pravi raritet. Ali ona je mnogo više od knjige.
Ona je svjedočanstvo jednog vremena.
Svjedočanstvo o Boki, o pomorcima, brodovima, moru i životu ljudi koji su odlazili iz svojih malih bokeljskih mjesta da bi upoznali čitav svijet.
Palac koji pamti
Danas, kada čovjek zastane pred palacom Ivelića u Gabeli, možda ne vidi ono što su vidjeli njegovi nekadašnji stanovnici. Ne čuju se više koraci gospode po kamenim pločama.
Nema nedjeljnih šetnji, svečanih odijela i elegantnih štapova. Nema onog Risna. Ali zidovi još postoje. Bršljan se penje preko njih, kamen polako propada, vrijeme neumoljivo prolazi.
A ipak, palac pamti. Pamti porodicu koja je iz ovog malog grada krenula u veliki svijet. Pamti generacije Ivelića.
Pamti Marka, Simeona, Ivelju, Konstantina i Petra. Pamti njihove povratke, njihove odlaske, njihove uspjehe i njihove tragedije.
Pamti i kapetana Vlada, posljednjeg muškog potomka jedne stare risanske kuće. Zato stari palac Ivelića nije samo jedna stara građevina.
On je dio istorije Risna. Dio istorije Boke.
I dio istorije ljudi koji su uspjeli da svoje ime pronose daleko izvan granica svog rodnog kraja.
Možda je upravo zato šteta što danas njihov palac sve više propada. Jer kada nestane jedna stara kuća, ne nestaju samo zidovi.
Nestaje dio priče.
A priče o starim risanskim porodicama ne pripadaju samo njihovim potomcima. One pripadaju Risnu.
I dok god postoji neko ko će zastati pred starim palacom u Gabeli, pogledati njegove zidove i zapitati se ko je nekada kroz ta vrata izlazio u svijet, porodica Ivelić neće biti zaboravljena.
Jer gradovi ne žive samo od svojih trgova, crkava i palata. Gradovi žive od ljudi koji su ih činili velikim. A Risan ih je imao mnogo.
.jpg)