Bar, Crna Gora
3 Jul. 2026.
post-image

Selektivni moral

Autorka: Zenepa Lika

Foto: EXIT 2 Montenegro

Ne znam da li mi se ova skulptura sviđa ili ne. Iskreno, to mi uopšte nije najvažnije pitanje. Ali mi jeste zapalo u oko kako su se odjednom probudili čuvari morala.

Oglasile su se vjerske zajednice. Oglasili su se pojedini lokalni analitičari i političari.

Oglasili su se oni koji su zaključili da baš oni znaju šta jeste, a šta nije u skladu sa identitetom Ulcinja.

Da se razumijemo. Islamska zajednica i Pravoslavna zajednica imaju puno pravo da iznesu svoj stav, kao što ga imam ja i svaki drugi građanin.

Ali lični ili vjerski stav nije isto što i činjenica, niti može biti mjerilo po kojem će se uređivati javni prostor u sekularnoj državi.

Nekome se skulptura može dopadati, nekome ne. Neko u njoj vidi umjetnost, neko simbol, neko provokaciju. Sve su to legitimna tumačenja.

Problem nastaje onog trenutka kada se jedno od tih tumačenja pokuša nametnuti kao jedino ispravno ili kada se na osnovu njega traži zabrana za sve ostale.

Ulcinj nije ničije privatno vlasništvo. Nije samo muslimanski. Nije samo pravoslavni. Nije samo katolički itd.

Ulcinj je mnogo više od toga. To je grad u kojem su ljudi različitih vjera, nacija i uvjerenja vijekovima živjeli zajedno.

Ulcinj je raznolik baš kao i njegov biodiverzitet. Upravo zbog toga ga volim. To je ono po čemu smo posebni.

Zato me zbuni kada čitam saopštenja iz kojih se stiče utisak da postoji samo jedan ispravan pogled na identitet ovog grada.

E pa, vala, ne postoji.

I ne postoji nijedna institucija koja može govoriti u ime svih građana (jer niko nije pitao sve), pa čak ni u ime svih vjernika (ni ovdje niko nije pitao sve).

 Sigurna sam da među muslimanima, pravoslavcima, katolicima i pripadnicima drugih vjera ima mnogo ljudi koji o ovoj temi razmišljaju drugačije.

Upravo je pravo na tu različitost ono što čini slobodno društvo. A onda dolazim do onoga što mi najviše smeta.

Dolazim do „SELEKTIVNOG MORALA“.

Gdje je bio sav ovaj žar kada se govorilo o Velikoj plaži?

Gdje je bio kada se upozoravalo na uništavanje Ulcinjske maslinade?

Gdje je bio kada smo gledali kako nestaje Borova šuma?

Gdje je bio kada je Solana godinama vapila za zaštitom?

Gdje je bio kada su mladi odlazili jer u ovom gradu nisu mogli pronaći svoju budućnost?

Gdje je bio kada su građani godinama upozoravali na nedostatak javnih površina, trotoara, biciklističkih staza i vizije razvoja grada?

Ne sjećam se da su tada stizala ovako odlučna saopštenja. Ali zato su bronzane ogoljene grudi uspjele da probude moralnu paniku.

Budimo iskreni. Barem jednom. Živimo u gradu koji skoro jedan vijek svoju ekonomiju gradi na turizmu. Imamo nudističke plaže i naturističko ostrvo, poznate širom Evrope.

Svakog ljeta golišava tijela dio su sasvim uobičajenog pejzaža Ulcinja. Tu nema razlike, žensko ili muško – svi se razgoliće.

I sada ćemo ozbiljno tvrditi da će jedna bronzana skulptura ugroziti moral ovog grada?

Neće. Može nekome biti lijepa, nekome ružna, a neko može smatrati da joj nije mjesto baš tu.

I to je sasvim legitimno. Ali tražiti zabranu umjetničkog djela zato što se ne uklapa u nečiji religijski ili moralni pogled na svijet nešto je sasvim drugo.

Jednako mi je čudna i izjava jednog mladog odbornika koji kaže da ćemo svi izgubiti ako samo jedno dijete zbog Exit festivala krene pogrešnim putem i dođe u kontakt sa narkoticima.

Zaista? Pa gdje živimo? Hoćemo li se praviti da narkotici nisu u Ulcinju godinama?

Hoćemo li se praviti da droga nije bila među našom djecom mnogo prije nego što je iko pomenuo Exit?

Ako postoji iskrena zabrinutost za mlade u ovom našem malom gradu, hajde da konačno otvorimo ozbiljan razgovor.

Ko prodaje drogu?

Zašto je tako lako dostupna?

Šta rade institucije, političari, odbornici, roditelji?

Zašto se o tome ćuti?

Mnogo je lakše pronaći krivca u jednom festivalu nego priznati da problem postoji godinama.

Na kraju, ova priča za mene više nije priča o jednoj skulpturi. Ovo je priča o tome kakav Ulcinj želimo.

Ja lično želim Ulcinj u kojem će svako imati pravo na svoj stav, ali niko neće imati pravo da ga nameće kao jedini ispravan.

Želim Ulcinj u kojem ćemo se mnogo više uznemiriti kada bager uđe u netaknutu prirodu nego kada se postavi jedna skulptura.

Želim grad u kojem će nas više zaboljeti uništena maslinada nego skulptura ženskih grudi.

Grad u kojem će nam biti važnije što mladi odlaze nego što umjetnost izaziva polemike.

Grad u kojem ćemo istom snagom braniti Veliku plažu, Solanu, Ulcinjsku maslinadu, Borovu šumu, Šasko jezero, Stari grad itd., kao što danas neki brane moral.

Jer mene mnogo više brine beton od ove skulpture. Mnogo me više brine kako će uticati ovaj festival na Natura 2000 području.

Mnogo više me brine uništavanje prirode nego golo žensko tijelo. Mnogo više me brine ćutanje pred stvarnim problemima nego buka oko jedne skulpture.

A najviše me brine kada neko pomisli da ima pravo da u ime svih građana određuje šta je moral, šta je umjetnost i kakav Ulcinj treba da bude.

Ulcinj je oduvijek bio grad različitosti. I upravo zbog toga vrijedi ga sačuvati takvog.

Autorka je izvršna direktorica NVO MSJA i građanska aktivistkinja iz Ulcinja

 Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.