Zemljotres 1979. godine: Jugoslovenska solidarnost, obnova i nauk
Izvor, foto: Bar info
Autor: Čedomir Ratković
Razorni zemljotres koji je 15. aprila 1979. godine u 07:19 pogodio crnogorsko primorje i dio južne Crne Gore bio je najrazorniji potres u istoriji ovog prostora, jačine 7 stepeni Rihterove skale, sa epicentrom između Bara i Ulcinja na udaljenosti 15 kilometara od obale i na dubini 12 kilometara.
Gotovo pola vijeka kasnije, sjećanje na taj dan i dalje je snažno, prije svega zbog ljudskih žrtava, ogromne materijalne štete ali i načina na koji je društvo odgovorilo.
Poznato je da je južni Jadran stradao i u razornom zemljotresu 1667. godine, nakon kojeg je obnova trajala više od 30 godina.
Ipak, razaranja iz 1979. godine ponovo su podsjetila koliko je ovaj prostor seizmički osjetljiv, a sama obnova trajala je manje od deset godina.
Zemljotres iz aprila 1979. godine ostao je duboko urezan u moje sjećanje kao trenutak u kojem je svakodnevni život naglo stao, a osjećaj sigurnosti dobio sasvim novo značenje.
Bio je to dan kada se jasno pokazalo koliko je ono što smatramo čvrstim zapravo krhko.
Čitavo crnogorsko primorje, od Ulcinja do Herceg Novog, bilo je pogođeno, a prizori oštećenih zgrada, praznih ulica i zabrinutih lica govorili su više od svake zvanične informacije.
Sjećam se neobične tišine nakon prvog udara. To nije bila samo spoljašnja tišina, već i unutrašnja – kao da su ljudi na trenutak zastali da saberu misli i snagu.
Nije bilo nekontrolisane panike, već više sabranosti i ozbiljne zabrinutosti. Ljudi su spontano prilazili jedni drugima, raspitivali se i nudili pomoć.
Već tada je bilo jasno da će upravo međusobna podrška biti najvažniji oslonac u danima koji dolaze.
Tog jutra snažan potres pogodio je obalni dio Crne Gore, ostavljajući za sobom 101 ljudsku žrtvu, razrušene gradove i sela, oštećene kuće i infrastrukturu, ali i veliku neizvjesnost među stanovništvom.
Najteže su stradali Bar, Ulcinj, Budva i Kotor. U barskoj opštini je bilo 49 ljudskih žrtava.
U samom centru Bara potpuno su se srušila dva objekta – hotel „Agava” i zgrada Suda.
Kasnije je struka jasno ukazala da je do toga moralo doći jer tokom njihove izgradnje nijesu poštovani seizmički standardi, a objekti su građeni takozvanom ramovskom konstrukcijom.
Građevinski inženjer i statičar Čedomir Čejović još ranije je prepoznao potencijalnu opasnost i zbog toga odbio da potpiše upotrebnu dozvolu za te objekte.
Njegov primjer i danas predstavlja važnu opomenu koliko je poštovanje struke i standarda u gradnji presudno u seizmički rizičnim područjima.
U trenutku kada je zemljotres pogodio primorje, Crna Gora je bila dio tadašnje Jugoslavije.
Iako su razaranja bila ogromna, velika država je imala stabilan politički i ekonomski sistem koji je mogao da iznese svu težinu obnove.
Na inicijativu predsjednika Josipa Broza Tita, koji se tog dana nalazio u svojoj vili u Igalu i lično svjedočio razaranju, pokrenuta je velika akcija pomoći za obnovu crnogorskog primorja.
Građani iz svih republika i pokrajina Jugoslavije učestvovali su u prikupljanju sredstava za obnovu. Značajna sredstva dobijena su i od dijaspore i stranih zemalja.
Ubrzo nakon katastrofe formiran je Savezni fond za obnovu i razvoj Crne Gore ili Fond solidarnosti sa sjedištem u Titogradu, koji je imao zadatak da prikupljena sredstva raspoređuje na osnovu procijenjene štete i konkretnih potreba.
Tokom deset godina za obnovu i razvoj Crne Gore prikupljeno je oko 2,5 milijarde dolara, što bi u današnjoj vrijednosti iznosilo približno deset milijardi dolara.
Posebno je značajno da tokom tog procesa nije zabilježena nijedna zloupotreba tih sredstava – činjenica koja danas djeluje gotovo nevjerovatno.
Bar je tada imao snažan projektni biro, a građevinsku operativu činila su preduzeća iz Bara, Podgorice i drugih republika.
Zahvaljujući tome, obnova je započela veoma brzo, koristeći iskustva stečena nakon skopskog zemljotresa iz 1963. godine.
Teret obnove podnijeli su i vojska, policija, teritorijalna odbrana i civilna zaštita, koji su tada bili vrlo dobro obučeni, opremljeni i organizovani.
Ne smijemo zaboraviti ni medicinske ustanove sa posvećenim osobljem, kao ni Radio Bar koji je tada bio važan izvor informacija.
U narednim godinama intenzivno su obnavljani i građeni brojni objekti – porodične kuće, stanovi, zdravstvene i obrazovne ustanove, preduzeća, putna infrastruktura, vodovod i kanalizacija, električna mreža, luka, marina, kulturno-istorijski spomenici, sportski tereni, vjerski objekti i drugo.
Imao sam čast i veliku odgovornost da učestvujem u obnovi i izgradnji novih objekata u Baru, zajedno sa timom sposobnih i posvećenih ljudi, kojih danas, nažalost, većinom više nema.
Ipak, sjećanje na njihov rad i doprinos razvoju grada ostaje trajno.
Iz velikog tima koji je učestvovao u obnovi Bara, izdvojio bih Marka Orlandića, Ljubomira Markovića, Blaža Orlandića, Svetozara Vuletića, Čedomira Čejovića, Miodraga Raičevića, Steva Stanišića, Mariju Stanišić, Andriju Dabanovića, Jusufa Kalamperovića, Ljuba Živkovića, Ljubomira Plamenca, Miloša Šuštera, Velimira Vlahovića, Rada Puca Perovića, Slobodana Lekovića, Danila Lekića, Danila M. Mijovića, Andriju Stevovića, Rajka Nikezića, Radovana Pejovića, Lazara Krcalovića, Branka Đurovića, Cvetka Boškovića, Jovana Pavićevića, Seada Gana Šlakovića, Pavla Lalevića, Miodraga Ćakija Lekića, Omera Peročevića, Sima Karanikića, Boža Ulićevića, Velimira Lekića, Batrića Baća Mijovića, Božidara Boška Miloševića, Milivoja Barjamovića, Stevana Bata Popovića, Đura Vojvodića, Milovana Dabanovića i Krste Todorovskog.
Posebno sam ponosan na izgradnju tada najveće robne kuće u Jugoslaviji – preduzeća „Izbor“, zatim na dovođenje prijeko potrebne vode za Bar iz Crmnice, izgradnju sportsko-rekreativnog centra „Madžarica“ i marine.
Zemljotresi ili potresi su prirodne pojave koje se ne mogu spriječiti, ali se može ublažiti njihova razorna snaga poštovanjem normativa o seizmičkoj sigurnosti.
U državi sa visokim seizmičkim rizikom, normative i kontrolu ne smijemo ublažavati, niti prebacivati odgovornost na investitore koji, pod pritiskom tržišta, ponekad odstupaju od standarda.
Time se samo povećavaju troškovi sanacije i stvara rizik od nenadoknadivih ljudskih žrtava. Da li smo kao društvo izvukli nauk iz ove katastrofe – vrijeme će pokazati.
Zemljotresi, kao i veliki istorijski događaji, ostaju duboko urezani u kolektivno pamćenje jednog društva.
Oni predstavljaju vremensku odrednicu i podsjećaju na krhkost ljudskih građevina, ali i na snagu zajedništva.
Upravo zbog toga trebalo bi razmisliti da se na vidnom mjestu u gradu podignu spomen-obilježja, žrtvama u zemljotresu iz 1979. godine i jugoslovenskoj solidarnosti, kao trajni podsjetnici.
Autor je bivši predsjednik Opštine Bar.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.
- Tagovi:
- Bar
- Zemljotres
- Solidarnost
- Čedomir Ratković
.jpg)
 (1) (2).png)
