Almedina Doda: Građanski aktivizam kao stil života
Izvor, foto: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Gošća “Promenade četvrtkom” Radio Bara bila je istaknuta barsko-ulcinjska građanska aktivistkinja Almedina Doda, predsjednica NVO Eduko Plus, već godinama poznata po svom građanskom aktivizmu u više nevladinih organizacija i više građanskih inicijativa.
Konkretan povod za vaše gostovanje je priča o prije svega volonterizmu i građanskom aktivizmu u Krajini, dijelu barske opštine o kojem, nažalost, nema mnogo priče u medijima. Kakva je situacija na ovom polju iz vašeg ugla?
-Prije svega hvala na mogućnosti da pričamo o ovom dijelu barske opštine, zato što smatram da je nepravedno zapostavljen duže vrijeme.
Mi smo posljednjih nekoliko godina počeli malo da radimo sa djecom i omladinom iz toga kraja.
Eduko Plus postojiveć šest godina i za to vrijeme smo, čini mi se, vratili povjerenje mještana u nevladin sektor, ali, takođe smo dali priliku omladini Krajine da se angažuju da rade u svojoj zajednici, i da budu njeni aktivni učesnici.
Volonterizam i građanski aktivizam su veoma bitni, ne samo za Krajinu, već generalno za sve, za sva mjesta.
Oni ti daju priliku da vidiš u kojem segmentu si najbolji i gdje možeš da daš nešto od sebe, da se dokažeš i pokažeš.
U Krajini smo naišli na veoma pozitivan prijem zato što smo radili sa djecom iz VII, VIII i IX razreda OŠ “Đerđ Kastrioti Skenderbeg” koja već imaju neku svijest o aktivizmu.
Imali smo više projekata, u kojima su nas podržali i Opštine Bar i Fond za manjine, a veoma smo im zahvalni što su imali povjerenja u nas kao prilično mladu organizaciju.
Ta djeca nemaju iste mogućnosti kao njihovi vršnjaci u drugim mjestima barske opštine, jer govore i uče na albanskom jeziku, a mogućnosti na albanskom jeziku su minimalne, da ne kažem da ne postoje.
Zato je bilo veoma potrebno da se rade projekti za mlade koji bi im omogućavali da i oni dobijaju informacije na svom maternjem jeziku i da usvoje znanja koja im nijesu bila dostupna do trenutka kada smo mi počeli da radimo sa njima.
Teme koje smo obrađivali su bile o volonterizmu, aktivizmu, manjinskim pravima, pravima djece, pravima mladih…
Imali smo i studijske posjete koje su veoma važne, jer, kad živiš u jednom malom izdvojenom mjestu, jednostavno nemaš možda mogućnosti ni da vidiš neke druge krajeve u svojoj opštini.
Tako smo im pružili priliku da se upoznaju ne samo sa drugim mjestima, nego i sa drugim kulturama i identitetima koji žive u našoj opštini.
Imali smo i humanitarne akcije, pogotovo poslije korone kada smo sakupljali odjeću i donirali je u saradnji sa organizacijom Humanitas iz Ulcinja.
I to je jedan veoma pozitivan primjer, zato što su ti mladi ljudi zajedno sa svojim porodicama bili svi uključeni u taj proces i svi dalisvoj doprinos na najbolji mogući način.
Posebnu težinu svim ovim vašim rezultatima daje činjenica da vi djelujete u sredini koja je kapacitetima i resursima iz dana u dan, nažalost, sve manja, jer se iz Krajine i dalje iseljava stanovništvo. Sa koliko djece možete da radite, kako nalazite saradnike?
-Nažalost, ljudi se masovno iseljavaju i dan-danas, iako ne više toliko u inostranstvo, koliko u Ulcinj, pa je tako u Krajini sve manje mladih, sve manje djece.
Trenutno škola broji oko 70 učenika, pa je sada naša ciljna grupa oko 20-30 mladih, i to u najboljem slučaju.
Što se saradnika tiče, odlično sarađujemo sa školom, moram pohvaliti i direktora škole, sekretara i sve zaposlene, zato što nam uvijek izlaze u susret, i oni vide da sem školskih, nema drugih aktivnosti za djecu.
Veliko hvala i Mjesnoj zajednici koja nam stalno ustupa svoje prostorije da održimo radionice.
Svi smo na istoj strani – da damo svom mjestu doprinos svako na svoj način, koliko ko može.
Na drugoj strani, postalo je teško naći druge saradnike koji bi bili direktno uključeni u projekte, moramo van Krajine da nađemo trenere, facilitatore – u Ulcinju, Baru, Podgorici, u Tuzima…
Iako ste veoma mlada osoba, već imate veliko iskustvo u radu sa mladima, prije svega na planu osnaživanja njihovih kapaciteta i jačanja njihovih liderskih vještina. Iz ugla instruktora-kako ocjenjujete reakcije mladih u Ostrosu na ono čemu ih učite?
-Kada nemate neke druge mogućnosti – bilo šta je dobro došlo.
Ja sam počela svoj omladinski aktivizam prije deset godina u Ulcinju, jer mi moje mjesto nije dalo tu mogućnost, ali, to nije razlog da sada ne nastavim, i ne dam ono što imam i znam svojoj zajednici, jer ona to zaslužuje.
Djeca su stvarno srećna, jer je ovo nešto novo za njih, nove su teme, na primjer, ove godine smo započeli i psihoedukativne radionice koje vode Azemina Dodić Lika i Emina Doda.
One djeci pričaju o psihološkim segmentima koji su veoma bitni, zato što je danas mnogo izraženo vršnjačko nasilje.
Otvoreno smo pričali o tim stvarima. kako se izboriti sa svojim emocijama, kako se ponašati u slučaju da vidite neko nasilje, da neko vama nešto kaže, neko vas dira.
Moram pomenuti i kolege iz NVO sektora, organizaciju Kamp, isto iz Ostrosa, zato što i rade teme koje su veoma potrebne-zdravi stilovi života, kamping, bitnost prirode, čistoće.
Koliko je, prema Vašem mišljenju, prepoznat značaj tog neformalnog obrazovanja u smislu osnaživanja mladih ljudi, jačanja njihovih kapaciteta i razvoja liderskih vještina? Da li crnogorsko društvo danas shvata da treba što više se ulaže i u ono što se uči van učionice?
-Počelo se malo više pričati o tome, i malo više raditi.
Sada se te neke vještine traže i kada se aplicira ili za razmjene ili za posao, uvijek se traže neki dodatni kursevi, sertifikati, ali, mladi još nisu uključeni u neke društvene procese.
Sam dolazak mladih do pozicije da mogu da budu za istim stolom sa stejkholderima je lakši, ali, ne cijeni se dovoljno, jednostavno, glas mladih se još uvijek ne čuje.
Na polju osnaživanja mladih moramo nastaviti jače da radimo, i više da se zalažemo za to, zato što se mijenjaju i generacije i potrebe.
Vi ste magistar engleskog jezika, a aktivni ste u nevladinom sektoru preko deset godina. Šta vas je povuklo nevladinom sektoru umjesto, recimo, prosvjeti?
-Ovo mi stvarno nije bilo u planu kad sam završila studije, ali, kada sam se vratila da živim u Ulcinju, nije bilo puno mogućnosti.
Tražila sam šta bih mogla da radim, naišla sam na poziv da se traže volonteri u Youth Corneru u Ulcinju, prijavila sam se i tu sam zavoljela aktivizam.
Sjećam se kad sam imala svoje prvo gostovanje na televiziji, pitala sam direktora šta je to nevladin sektor, toliko nisam znala, ali, to se godinama uči i sada mi je to, mogu reći, profesija koju stvarno volim i rado radim.
Omladinski aktivizam mi je mnogo pomogao, zato što sam kao neko ko je došao iz male sredine, dobila priliku da se usavršavam, izađem iz svoje komfor zone, učestvujem na raznim projektima, seminarima, treninzima…
Upravo to potenciram mladima, da i oni mogu, ne samo isto, već i mnogo bolje, jer, danas su mogućnosti mnogo veće, ima mnogo više organizacija koje se bave mladima i rade sa njima.
Krenula sam da budem učiteljica, to se do sad nije desilo, ne žalim zbog toga. Možda ću se i u tome oprobati, ali, za sada sam srećna tu gdje sam.
Počeli ste NVO karijeru u ulcinjskom Novom horizontu, poznatom upravo po osnaživanju mladih ljudi, Pored ostalih organizacija, aktivni ste trenutno i u West Balkan Networku?
-To je nova inicijativa koja je pokrenuta na Cetinju od strane profesora Bobana Batrićevića i njegove supruge Lejle Salihagić-Batrićević-forum za demokratiju i pomirenje koji okuplja eksperte, bivše ministre, premijere, diplomate i, naravno, građanske aktiviste.
U septembru 2025. smo osnovali mrežu za mlade u kojoj sam ja koordinatorka, trenutno brojimo 11 članova iz različitih zemalja- Albanije, Kosova, Bosne i Hercegovine, Srbije, Sjeverne Makedonije, Ukrajine, SAD.
Pravimo male, ali sigurne korake, smatramo da je saradnja mladih veoma potrebna, jer se mladi dovoljno ne poznaju, ne samo u regionu nego inače i u našoj zemlji.
Imamo situaciju da neko sa juga nikada nije bio na sjeveru države, kao i da neko sa sjevera nikad nije bio u Ulcinju.
Moramo da radimo više na tome da im pružimo takve prilike da se upoznaju i da znaju ko to sve živi u Crnoj Gori, koji su to identiteti, koje su to kulture, šta ko sve ima, šta ko sve nudi.
To je jedna lijepa priča, Crna Gora je stvarno posebna i moramo da njegujemo te veze i to zajedništvo.
Koliko je u svemu tome bitno da mladi spoznaju iz prve ruke značenje termina interkulturalnost?
-Generalno, dosta se priča o tome, o multikulturalizmu i o interkulturalizmu, ali mislim da se ne zna možda dovoljno ta razlika zato što Crna Gora jeste jedno multikulturalno društvo, različite kulture žive na istom mjestu, ali, ne znam koliko ima interkulturalizma-saradnje, upoznavanja, zajedništva.
Čini mi se da nam to fali i da tu moramo malo više da radimo.
Interkulturalizam je kada sarađujete, kada se upoznajete, družite sa ljudima druge kulture, vjere, nacionalnosti.
To nije samo ono formalno, nego, jednostavno-vi živite interkulturalizam.
Za to su primjer Bar i Ulcinj, dva možda najmultikulturalnija grada u državi i mislim da ova praksa treba mnogo više da se proširi na ostale crnogorske gradove-.
 (1) (2).png)