.jpg)
Jovović: Stabilnost crnogorske nacije garant opstanka države Crne Gore
Autor: mr Ivan Jovović
Foto: Matica crnogorska
U Podgorici je danas održan Forum „Quo vadis, Crna Goro – perspektive, očekivanja i izazovi crnogorskog društva“koji je organizovala Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru (STEGA), na kojem je govorio predsjednik Matice crnogorske mr sc. Ivan Jovović.
-Na početku želim da pozdravim organizatora ovog događaja u ime Matice crnogorske i u svoje lično ime, kao i sve prisutne predstavnike crnogorskih naučnih, kulturnih i nevladinih organizacija, u nadi da će predmetna saopštenja i diskusija dati korisne smjernice za buduće djelovanje i okupljanje bar oko jednog zajedničkog imenitelja, to jest odbrane crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta i integriteta.
Naziv Otvorenog Foruma je široko postavljen da bi se u predviđenoj satnici moglo referentno odgovoriti na postavljenu temu, mada sam stanovišta da uslovno nazvano novo vrijeme ište nove odgovore za budućnost Crne Gore kao zajednice.
Matica crnogorska je još, sada već davne 2013. godine, ponudila stručnoj i široj javnosti jedan sveobuhvatni društveni program pod nazivom „Crna Gora na evropskom putu“, koji, nažalost, nije razmatran, pa samim tim ni prihvaćen od strane donosioca odluka bivše vlasti, a za ovaj dokument vjerovatno nijesu ni čuli oni koji sebe karikaturalno samoproglašavaju za političke oslobodioce.
Nažalost, kao i mnogi drugi kvalitetni dokumenti u različitim oblastima u bližoj ili daljoj prošlosti, tako je i ovaj dokument Matice crnogorske ostao mrtvo slovo na papiru, jer da se postupalo po smjernicama datim u pomenutom dokumentu, danas bi Crna Gora bila institucionalno uređena država, u kojoj bi razne društvene devijacije i anomalije sistema predstavljale slučajnost ili incident, a ne redovno stanje.
Uostalom, ponuđen je bio dokument koji je predviđao kultivisanje Crne Gore po evropskim standardima, ali je očigledno da iza mantre o našoj evropskoj perspektivi, kako prije, tako i sada, u državi ne postoji konsenzus, već je sve prilagođeno dnevnopolitičkim kalkulacijama iinteresima partijskog biznisa.
Iako se zadnjih mjeseci širi neka evropska euforija o brzoj integrisanosti Crne Gore u EU, svi unutrašnji pokazatelji govore suprotno, s obzirom da ni poslije obnove nezavisnosti 2006. godine, što bi rekli pravnici, nijesmo riješili takozvana prethodna pitanja, a ona jesu identitetskog karaktera, zbog čega nam se ona uvijek otvaraju u kriznim situacijama.
Zato se naše društvo kroz političku praksu sve više iskazuje kao etnofederalizovana zajednica, negoli Ustavom utvrđena građanska država, koja je temelj modernog identiteta Crne Gore.
Ipak, građanski koncept je u prethodnom periodu uglavnom bio paravan iza kojeg su se do skoro skrivale najreakcionarnije društveno-političke snage u zemlji, kao i one organizacije koje su preko milionskih grantova, udruženo sa medijskim sektorom, zadužene za propagiranje priča o evropskim vrijednostima koje očigledno nikog nijesu obavezivale, pa čak ni njihove donatore iz EU i SAD, koji su često više bili osjetljivi na probleme u oblasti kanalizacione infrastrukture ili stanja biodiverziteta u Crnoj Gori, poput flamingosa na ulcinjskoj solani, negoli za rapidan rast klerofašizma koji se otvoreno manifestuje u javnom životu Crne Gore.
Naravno, odgovornost za ovakvo stanje ne treba primarno tražiti izvan granica Crne Gore, s obzirom da smo poslije 2006. godine lutali u primjeni i realizaciji građanskog koncepta usvajanjem zakonske i podzakonske regulative, te njenom implementacijom, kojom smo ustalili u javni diskurs famozni sadržaj kulturu suživota, a ne interkulturalnosti.
To je jedan od razloga da teorijski prihvatljiv koncept ustavnog patriotizma u datim političkim i društvenim okolnostima u Crnoj Gori predstavlja utopiju, jer ne mogu Crnogorci kao nacionalna zajednica koja je zadnjih decenija u kontinuiranom statističkom padu, da budu glavni nosioci i protagonisti te ideje, da jedino oni plebiscitarno budu građani, a da većina pripadnika ostalih nacija u Crnoj Gori budu zatvoreni u svoje nacionalne ili vjerske torove, koji su institucionalizovani preko manjinskih savjeta i vjerskih zajednica.
Ne prepoznajem zabrinutost manjinskih savjeta i drugih subjekata kada su u pitanju crnogorski nacionalni i državni simboli (zastava, jezik, himna i slično) koji se na jedan perfidan način uklanjaju iz državnih institucija, mada objektivnosti radi, i prethodna vlast je bila sklona trulim političkim kompromisima, naročito u pogledu statusa crnogorskog jezika i odsustva brige i odgovornosti za crnogorsko kulturno sakralno nasljeđe.
Vidjeli smo u prethodnom periodu, naročito zadnjih nekoliko godina, da Ustav ne predstavlja nikakvu branu političkoj destrukciji parlamentarne većine, koja kroz partijski delegiran Ustavni sud može, posredno ili neposredno, derogirati svaku ustavnu odredbu, od Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, pa do Međunarodnog sporazuma sa UAE, sa investitorom Alabarom, pa sve do protivustavnog odlaganja parlamentarnih izbora na svim nivoima, što sve egzaktno pokazuje kako se doživljavaju i implementiraju norme najvišeg pravnog akta u Crnoj Gori.
O kredibilitetu, to jest institucionalnom haosu koji proizilazi iz svega navedenog, nije potreban bilo kakav komentar.
Dakle, ustavni patriotizam kao koncept, slično poput onog o mikro-državi, je neodrživ i neprimjenljiv na ovom stepenu razvoja demokratije i civilizovanosti crnogorskog društva.
U tom smislu želim ponoviti stanovište koje sam saopštio u jednoj kolumni iz 2007. godine, koja se odnosi na tada prijedloge Ustava Crne Gore, a to je teza da „nema Crne Gore bez Crnogoraca“.
Ova teza je danas, nažalost, jednako aktuelna kao prije skoro dvadeset godina.
U mnogim procesima izgubili smo značajno vrijeme zbog neodgovornih političkih i intelektualnih elita u pogledu oblikovanja i zaštite crnogorskog nacionalnog identiteta, a sada, kada se nalazimo pod unutrašnjim i spoljnjim pritiskom, prilika je da ojačamo imunitet, to jest konstrukciju naše države, da ponudimo novi koncept crnogorske nacije, baziran na uporednom iskustvu, švajcarskom ili albanskom modelu, gdje su svi građani u navedenim višemilionskim državama iste nacionalnosti, bez obzira na njihovu različitu etničku, vjersku ili jezičku pripadnost, pri čemu bi ostao neupitan korpus ljudskih prava kada su u pitanju oni koji bi željeli da zadrže status manjinskih naroda, naravno, uz redefiniciju postojeće zakonske regulative.
Inače, moramo se zapitati kako se ljudi sa crnogorskog prostora koji u najvećoj mjeri imaju zajedničko ili gotovo identično porijeklo, jezik i druge etnološke osobine, te dijele isto istorijsko iskustvo, nalaze podijeljeni u različitim nacijama u okviru iste familije, gdje neki ne samo pojedinci, nego i subjekti finansirani iz državnog budžeta, Crnu Goru ne doživljavaju za svoju državu, uprkos svim navedenim činjenicama.
Znači, Crnogorci više ne smiju da dozvole da se popis stanovništva tretira kao politička kampanja u okviru koje će se raznim sredstvima i instrukcijama iz zemalja okruženja praviti projekcija o poželjnom broju Crnogoraca kako u zemlji, tako i u iseljeništvu.
Traganjem za navodnimasimptomatskim crnogorskim nacionalizmom iz reda takozvanih građanista iz političke opcije „trećeg puta“ ili onih koji svaku pridjevsku imenicu koja podsjeća na nešto autentično crnogorsko proglašavaju pećinskim nacionalizmom Crnogoraca, koriste kao manipulaciju ne bi li se na taj način abolirao asimilatorski velikosrpski, uključujući i druge, velikodržavne projekte, iz zemalja okruženja, koji otvoreno pretenduju prema državnoj teritoriji Crne Gore ili prisvajaju crnogorsku kulturnu baštinu, a sve u cilju da Crna Gora postane država đe će Crnogorci biti društveno marginalizovana kategorija.
Svako ko iole promišlja, prepoznaje činjenicu da se zadnjih godina, zapravo decenijama, pred našim očima odvija dirigovan proces potpomognut od domaćih korumpiranih struktura sistema koji ugrožavaju životni i istorijski prostor crnogorskog naroda preko masovnog i neselektivnog kupovanja nekretnina od stranih državljana, koji uglavnom nijesu iz država EU, kao i njihovog znatnog učešća u građevinskom sektoru, što bi u vremenu koje je pred nama potencijalno moglo iskomplikovati već dovoljno kompleksne unutrašnje odnose i strukturu crnogorskog društva, s obzirom da i na ovom polju državni organi Crne Gore nemaju strategiju, pa samim tim ne mogu ni da vode konzistentnu politiku.
Dakle, identitetska ofanziva je dala, istina ne baš toliko očekivane rezultate u pogledu nestanka ili marginalizovanja crnogorskoga naroda u matičnoj zemlji, što je dokaz naše vitalnosti, jer ni prije 2020. godine nije postojala nacionalna strategija, prije svega u pogledu zaštite individualnih i kolektivnih prava pripadnika crnogorskoga naroda u zemlji i iseljeništvu.
Naprotiv, svjedoci smo da do danas postoji apsolutna nekažnjivost svih onih koji otvoreno negiraju postojanje identitetskih obilježja crnogorskog naroda.
Došlo je vrijeme da se ostavimo intelektualnog komfora i da, objedinjeni, putem nove nacionalne platforme, čija bi primjena bila obavezujuća za sve subjekte sa crnogorskim nacionalnim predznakom, konačno počnemo da djelotvorno reagujemo na zaštiti nacionalnog dostojanstva.
Matica crnogorska ovom prilikom upućuje apel svim zainteresovanim subjektima da kreiramo instrumente kako bismo odgovorili prvenstveno na izazove koji se odnose na asimilaciju Crnogoraca, jer, stabilnost crnogorske nacije je garant opstanka države Crne Gore-.
Autor je predsjednik Matice crnogorske
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.
- Tagovi:
- Ivan Jovović
- Matica crnogorska
- Forum
.png)
.jpg)