Kafana-nekadašnja institucija duha i boemskog života
Izvor: RTV Budva
Autor: D.B./Radio Budva
Foto: Printscreen/Na veslu priča
Nekada su novinari, pisci i pjesnici bili najbolji prijatelji, u vremenima kada se druženje podrazumijevalo.
A svakako, najbolja mjesta za druženje, razmjenu misli i stavova i nalaženje najbolje teme za novinarsku priču, bila je kafana.
Novinar Savo Gregović je govorio o tim, ne ni tako davnim vremenima, kada je za druženje bila potrebna mentalna kondicija.
Na pitanje zašto je kafana bila institucija kulture, Gregović odgovara:
-To je mjesto gdje se dolazilo, ulazilo, izlazilo – mjesto gdje su novinari, a i pisci prije svega, koji su bili njihovi najbolji drugovi, dolazili.
Kako je to možda najbolje definisao Libero Marconi, pjesnik Slobodan Marković, u kafanu se ulazilo da se prisustvuje ‘igranci duha’.
To je značilo da kad sjede za istim stolom ili za dva, tri susjedna stola, Brana Petrović recituje svoje stihove na stolu u kafani “Prešernova Klet”, inače jednoj od kultnih beogradskih kafana u koje su novinari prvo svraćali, pa onda išli u svoje redakcije.
Posebno su se skupljali uveče i tu je trajala igranka do zore, igranka duha, što je rekao Libero.
Nepozvanima nije bilo mjesto u kafani, to su oni sami saznali, niko ih nije tjerao da napuste kafanu-objašnjava Gregović.
Kako kaže, mladi danas teško mogu doživjeti tu atmosferu, jer su nova tehnička dostignuća prilično razdvojila ljude.
-Umrla je kafana kao institucija, a danas u tim nekadašnjim kafanama, koje nose ime starih vremena ili o kojima su napisani mnogi tekstovi, sjede momci i djevojke sa mobilnim telefonima preko ramena.
Što veli jedan moj drug, prosto se nema vremena za priču, priča je izostala.
Niko se više ne bavi kafanom kao institucijom, to se manje zna, ne dešava se u našoj okolini, a ni u regionu, kako zovu moju bivšu zemlju.
Ja mislim da je kraj boemskog života vrlo blizu. Otimaju se jedino oni uporni, ali su sa manje društva ili gotovo teško nalaze društvo jer ga i nema.
Novo vrijeme je progutalo čovjeka, progutalo je duh-priča Gregović.
Govoreći o svom novinarskom radu, koji je trajao preko četiri decenije, objašnjava da se on može podijeliti na dva perioda:
-Prava boemska vremena bila su šezdesetih, sedamdesetih i dijelom osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su se novinari i boemi družili u kafani.
Poslije toga počinje novo novinarstvo na portalima i društvenim mrežama, a kafane odlaze u istoriju-.
Kroz Gregovićeve riječi provlači se nostalgija za vremenima kada je kafana bila više od prostora za piće – mjesto inspiracije, intelektualne igre i istinske boemske slobode, kada su druženje i razgovor bili temelj kreativnog života.
