Perčobić: U planinu nikad ne idite sami
Izvor: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Foto: Naslovna privatna arhiva
S prvim oktobarskim danima godine uživanje uz more i na moru polako se privodi kraju, a planine oko Bara pozivaju na novi doživljaj — mir, tišinu, svjež vazduh i osjećaj slobode koji samo priroda može da pruži.
Sve više ljudi upravo u ovom periodu otkriva čari planinarenja, hajkinga i boravka u prirodi.
Baranin Igor Perčobić zna sve o tome- planinarski je i kanjoning vodič, zaljubljenik u prirodu, ali i elektroinženjer po struci, koji se, osim planina, jednako strastveno bavi i kajt surfingom.
Foto: Bar info
Sa Igorom smo u “Promenadi” Radio Bara razgovarali o tome kako planinarenje postaje pravi trend nakon ljetnje sezone, kakvu ulogu ima u razvoju održivog turizma, koliko je sigurno, kakva je potrebna oprema i zašto je to iskustvo koje mijenja pogled na svijet.
Kažite nam kako je planinarenje postalo vaš životni izbor?
-Imao sam sreću da odrastam u vremenu bez mobilnih telefona i računara i da sam rođen u Zaljevu pod Volujicom.
Kao dijete, istraživao sam brdo Volujicu i poznajem svaki njegov kamen, što me je povezalo s prirodom od najranijeg doba.
Posljednjih godina sve više ljudi nakon ljetnje sezone u primorju “bježi” u planine. Zašto, po vašem mišljenju, hajking postaje pravi jesenji i zimski trend u Baru i njegovom zaleđu?
-Savremeni turizam ide ka aktivnom turizmu. Sve više stranih gostiju ne dolazi samo radi plaža, već obilazi planine, učestvuje u planinarskim i kanjoning turama te vozi bicikl.
Planine oko Bara, poput Rumije, Sutormana i Lisina, nude izuzetne pejzaže.
Mi u Baru imamo preko 160 kilometara markiranih planinarskih staza, među kojima su neke lake, a teških nema jer područje nema ekstremne visine.
Planine iznad Bara – Rumija, Sutorman, Lisinj-nude fascinantne pejzaže. Koje biste staze preporučili onima koji tek otkrivaju ovaj svijet i žele da dožive “miris juga i dah planine”?
-Za početnike preporučujem Volujicu, stazu od tunela Rikavac preko repetitora do Crvene stijene.
Nakon toga, preporučio bih Vrsutu i Lisinj, panoramske ture s pogledom na more i zaleđe Bara.
Foto: Privatna arhiva
Vrhunac svake planinarske avanture je uspon na Rumiju, koji je fizički zahtjevan, ali pruža spektakularan pogled na more i Skadarsko jezero.
Kao planinarski i kanjoning vodič, kako vidite povezanost planinarenja i održivog razvoja turizma? Može li hajking postati važan dio turističke ponude Bara?
-Naravno da planinarenje može biti njegov ključni dio, jer podrazumijeva planirane aktivnosti koje povezuju prirodu, kulturu i lokalnu zajednicu.
Smatram da vodiči ne bi trebalo samo da vode grupe, već i da pričaju priče o istoriji i kulturnom nasljeđu područja – o crkvama, manastirima i džamijama, čime bi se gostima pružio potpuni, edukativni i održivi doživljaj.
Koliko je planinarenje u barskim planinama sigurna aktivnost, i koje su najčešće greške koje prave početnici?
-Planinarenje u Baru je vrlo sigurno jer su staze dobro obilježene i pristupačne.
Ipak, početnici ne bi trebalo da idu sami-čak i ako nemaju društvo, bolje je da pozovu nekoga da pođe s njima.
Glavna greška je upravo solo planinarenje. Osim toga, preporučujem angažovanje vodiča za prvi izlazak u planinu.
Druga najčešća greška je nedovoljna priprema – ljudi često ne prate vremenske uslove, ne informišu se o trasi, pa zaborave da ponesu dovoljnu količinu vode i adekvatnu opremu.
Foto: Privatna arhiva
Potrebna je i fizička i tehnička spremnost, jer planinarenje nije samo šetnja već zahtijeva kondiciju i planiranje.
Da prođemo i kroz osnovnu opremu-šta je apsolutni minimum koji svaki planinar treba da ima sa sobom, čak i na kraćim rutama?
-Dobra obuća je najvažnija – planinarske cipele ili duboke patike koje štite članak.
Potreban je i ranac s vodom i hranom, a današnji planinari mogu nositi energetske suplemente i proteinske čokoladice.
Neizostavan je i mobilni telefon, koji može pomoći u orijentaciji ili, u slučaju potrebe, olakšati lociranje planinara.
Slučajevi gubljenja u planini izuzetno su rijetki, posebno kada se poštuju osnovna pravila i ide u grupi ili s vodičem.
Današnja tehnologija omogućava jednostavno dijeljenje lokacije, pa su službe za spašavanje uvijek u mogućnosti da brzo reaguju.
Foto: Privatna arhiva
Koliko je planinarima važna svijest o zaštiti prirode? Postoje li pravila koja bi svako trebalo da poštuje da bi se sačuvala čistoća i ravnoteža naših planina?
-Očuvanje prirode je ključni princip planinarenja. Pravilo broj jedan glasi – „što ponesete, to i vratite“.
Planinari su savjesni i često pokupe i ono što su drugi zaboravili. Zahvaljujući tome, planinarske staze su čiste i uredne.
Ipak, veći problem predstavljaju pristupni putevi do planina, naročito oni koji su dostupni automobilima – tu se može vidjeti više otpada.
Planinari su ti koji često sami čiste ta mjesta, jer to smatraju dijelom svoje odgovornosti prema prirodi.
Kako biste opisali osjećaj koji planinari dožive kada stignu na vrh planine, posebno na Lisinj ili Rumiju?
-Priznajem da je teško riječima opisati taj trenutak, ali, da pokušam: uspon predstavlja unutrašnju borbu sa samim sobom.
Napor nije samo fizički, već i mentalni izazov, potrebno je savladati unutrašnji glas koji govori da ne možete.
Foto: Privatna arhiva
Upravo taj trenutak kada pobijedite sebe i stignete na vrh donosi snažan osjećaj zadovoljstva, slobode i sreće, posebno kada se uspjeh dijeli sa grupom.
Dakle, planinarenje je više od fizičke aktivnosti, ono ima i snažnu emotivnu dimenziju.
Kada se grupa popne na vrh, nastaje kolektivni osjećaj radosti, umor nestaje, a zamjenjuju ga osmjesi, ponos i osjećaj zajedništva.
To su trenuci koji čine planinarenje posebnim iskustvom koje povezuje ljude.
Ko su najčešće planinari koji dolaze u barske planine? Jesu li to lokalci, turisti, stranci, ili možda ljudi koji žele “digitalni detoks” i povratak sebi?
-Sve ih povezuje ljubav prema prirodi. Rijetko se u planinu penju oni koji to rade samo zbog fotografije, iako i takvih ima.
Pravi planinari su ljubitelji prirode i zdravog života, ljudi koji cijene aktivan odmor i duhovno punjenje kroz kontakt sa prirodom.
Što se tiče bijega od ekrana i svakodnevne „ekranizacije“, postoji određeni broj ljudi koji odlaze u prirodu upravo zbog toga.
Kada se zasite gradske rutine, kafića i stalnog skrolovanja, ljudi počinju da traže autentične doživljaje.
Planinarenje im tada postaje način da ponovo osjete prisustvo i povezanost sa svijetom izvan tehnologije.
Foto: Privatna arhiva
Kad ste već pomenuli fotografisanje, imamo jedan crni fenomen da “selfi” trend i u planinama izaziva sve češće nesreće. Da li je bilo sličnih incidenata i na barskim planinama?
-Takvih slučajeva nije bilo jer su naše staze bezbjedne i nemaju opasne litice ili visoke stijene s kojih bi neko mogao pasti. Ipak, fotografisanje jeste redovna pojava — ali bez posljedica.
U drugim primorskim gradovima poput Kotora i Herceg-Novog postoje veoma aktivne planinarske zajednice. Zašto u poređenju s njima, Bar, iako okružen planinama, ima manji broj aktivnih planinara?
-To nije zbog manjka interesovanja, već zbog nedostatka promocije i organizacije.
Mnogi Barani jesu planinari, ali su uglavnom priključeni klubovima iz drugih gradova i odlaze na njihove ture.
U Baru trenutno postoje dva planinarska kluba, ali je potrebno više rada na popularizaciji i animaciji građana.
Upravo je entuzijazam ključni pokretač – pojedinci koji vole prirodu svojim primjerom motivišu druge da im se pridruže.
Vi ste, osim planinarstva, i zaljubljenik u more – bavite se kajt surfingom. Kako kombinujete ta dva svijeta – more i planinu, i ima li sličnosti između njih u smislu doživljaja slobode?
-Sve se svodi na ljubav prema prirodi i prilagođavanje godišnjim dobima i vremenskim uslovima.
Ljeti, zbog velikih vrućina, planinarske staze se rjeđe koriste, pa onda preusmjeravam energiju na kanjoning i kajt surfing, aktivnosti koje su prikladnije za to doba godine.
Foto: Privatna arhiva
S dolaskom jeseni ponovo počinje sezona planinarenja, koja se često kombinuje sa kanjoningom. Tokom zime, staze se formalno zatvaraju, pa tada prelazim na snoubording.
U proljeće se ciklus vraća na kanjoning i planinarenje. Na taj način, živim aktivnu, cjelogodišnju vezu sa prirodom, bez praznog hoda između sezona.
Foto: Privatna arhiva
Mnogi planinari ipak nastavljaju aktivnosti i zimi, iako se staze zvanično zatvaraju?
-U Baru nema ekstremnih zimskih uslova, pa su staze u principu bezbjedne.
Ipak, iz predostrožnosti, planinarski klubovi preporučuju privremeno zatvaranje tokom hladnijih mjeseci.
Može li planinarenje, po tvom mišljenju, postati važan ekonomski i turistički resurs za Bar – ne samo hobi, već i ozbiljan segment održivog turizma?
-Riječ je o jednom od najvažnijih turističkih resursa grada.
Bar ima samo devet kilometara plaža, a zato ima čak 160 kilometara planinarskih staza, što otvara ogroman prostor za razvoj turizma izvan ljetnje sezone.
Svi gosti ne mogu stati na plažu, moramo ih odvesti u planine. Time se naglašava značaj diversifikacije turističke ponude i promocije aktivnog, održivog turizma.
Foto: Privatna arhiva
Tu su i gosti koji u Bar dolaze kruzerima, oni su potencijalno idealni turisti za planinarenje i kanjoning.
Tokom ljeta organizuju se ture za manje grupe, ali zbog ograničenog vremena boravka u gradu (do povratka na brod), takve aktivnosti su kraće i ograničene na bliže lokacije.
Kanjoning, za razliku od planinarenja, praktikuje se gotovo svakodnevno tokom ljetnje sezone, iako zahtijeva više pripreme i sigurnosnih mjera.
Kakva su iskustva iz kanjoninga?
-Kanjoning je tehnički zahtjevniji od hajkinga, jer podrazumijeva penjanje po stijenama, spuštanje kanapima i rad u grupama.
Bezbjednost je na najvišem nivou, jer i najmanja greška može biti rizična. Uprkos izazovima, upravo te situacije čine ovaj posao dinamičnim i ispunjavajućim.
Foto: Privatna arhiva
Ipak, to je iskustvo koje donosi snažan osjećaj adrenalina i zadovoljstva.
Ponekad učesnike kanjoninga uhvati strah ili panika, ali uz dobru podršku i smiren pristup uspijevaju da ga prevaziđu.
Najljepši je trenutak upravo onaj kada vidim da je neko pobijedio sopstveni strah.
Kako se postaje planinarski vodič?
-Planinarski vodič se postaje polaganjem ispita organizovanih od strane Planinarskog saveza Crne Gore. Kurs traje nekoliko dana i obuhvata teorijsku i praktičnu obuku u prirodi.
Osim tehničkog znanja, dobar vodič mora biti i dobar psiholog, komunikativan, sposoban da animira grupu i da prenese zanimljive informacije o istoriji i prirodi kraja kroz koji se prolazi.
Na kraju razgovora, šta biste poručili našim slušaocima koji se još nisu okušali u ovom svijetu, odnosno aktivnostima?
-Pozivam ih da se prije svega oslobode predrasuda da je planinarenje teško ili nedostižno.
Predlažem im da za početak uzmu ranac, obuju udobne cipele, ponesu malo vode, barsku mandarinu i šipak — i krenu na brdo Volujica.
Ako im se svidi – a mora im se svidjeti – nastaviće dalje-.
Foto: Bar info
