 (1).jpg)
Heroji našeg vremena (ili Samo nam je ljubav potrebna)
Autor: Željko Rolović
Čast i privilegija mi je bila dobiti poziv i prisustvovati IV Mundijalu prijateljstva u Ulcinju.
Nadam se da ću uspjeti prenijeti svoje impresije o jednom nesvakidašnjem,vanvremenskom događaju.
Kao što sam naučio na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu davnih 90-ih,“sve što je čovjek svojom rukom stvorio poteklo je u ideji“.
Tako da je neka magična ideja vodilja navela Pavla Pepdjonovića da stvori nešto što spaja a ne razdvaja, to je sport zasigurno kod svih nas rođenih u ex Yu.
U bivšoj državi postojao je sport konkurentan sa najboljima u svijetu a sportisti su bili ambasadori koji pronose slavu nacije i postaju pravi idoli generacijama koje dolaze.
Pošto „svaka ptica ide svome jatu“ moja najveća sportska ljubav je košarka, čiji su mi principi i pravila igre dosta pomogli i oblikovali u godinama kada je to trebalo.
Zato-vidjeti košarkaške legende toga doba, sjetiti se svih utakmicama sa kraja 70-ih i 80-ih, je bilo povratak u nešto za mene prelijepo, nesvakidašnje i prepuno emocija.
Danas mladi košarkaši imaju puno toga dostupnog za razvoj i napredak: školovane trenere, tople hale, kvalitetnu opremu i rekvizite, mogućnost gledanja košarke na svim nivoima putem medija i još puno toga naprednog.
Manila 1978. i Moskva 1980, svjetsko i olimpijsko zlato naše reprezentacije su ključno uticali da košarka dobije u meni, što bi mladi rekli, svog „fana“.
Par godina kasnije počeo sam da treniram, uživam u tome i upijam sve blagodeti čarobne igre pod obručima.
Moja generacija je trenirala uglavnom na otvorenom terenu, klasičnim koševima prikačenim na drvenim tablama, gumenim loptama, kožna lopta se čuvala za rijetke ulaske u zatvorenu dvoranu, nijesu nas roditelji vozili na trening i svaki se trenutak slobodnog vremena koristio za basket.
Termin na TV-u za košarku je bila subota od 17h i rijetko se propuštao, uz još poneku utakmicu tokom nedjelje u nekom Evropskom kupu. I tako godinama!
Imali smo privilegiju posmatranja utakmica KK Mornar u tih godina nikad jačoj I-B ligi.
U ljetnjim mjesecima kada nema škole, košarka se igrala po cio dan a noć je bila rezervisana za praćenje Tv Kopar ili Italia uno gdje nam je čuveni Dan Piterson u svojim prenosima predočavao sve čari NBA lige.
To je bilo za nas dječake nestvarno, jedna druga dimenzija košarke, upoznavanje sa rivalitetom Medžika i Birda, Lejkersa i Seltiksa...
Nego, da se vratim na naše vanzemaljce toga vremena i privilegiju da opet budu zajedno i evociraju svoje uspomene.
Kićanović, Slavnić, Plećaš, Vilfan, Jerkov, Nakić, Čutura, Knego, Vučević, Krstulović... uz prisutne mlađe asove i renomirane trenere Tanjevića, Đorđevića, Drvariča, Đurovića... i dobismo konkurentan Olimpijski tim iz Ulcinja.
Ulcinj zaslužuje sve počasti, cio grad je organizator i pobjednik u gostoprimstvu i ljubavi za sve, Pajo, Džato, Mišo, Dion i svi ostali su samo reprezenti sredine koja ih je iznjedrila.
Ulcinj nam je svima pokazao kolika smo sila kada smo zajedno u slozi, pokazao put koji kao društvo treba da slijedimo i baštinimo univerzalne vrijednosti po kojima treba da budemo prepoznati.
Dani provedeni u Ulcinju su nam pokazali da još imamo šansu i ima nade da se izborimo sa svom surovošću svakodnevnice, povratimo empatičnost i da kao u sportu pomogneš saigraču a cijeniš protivnika.
Zato riječi Pavla Pepđonovića na ceremoniji otvaranja-samo nam je ljubav potrebna-neka zažive, da se svi otrgnemo i budemo bolji.
Prije 30-ak godina RAI je prenosio uživo snimak spašavanje jedne mačke i pola nacije je plakalo.
Sada gledamo razne užase po svijetu, izbjegle, gladne i namučene i to prihvatamo kao nečiju „lošu sreću” a trebamo pomoći.
Iako je košarka bila u centru ovog Mundijala moram spomenuti bivše asove iz drugih sportova koji su svojim prisustvom obogatili ovaj događaj.
Boks-Perunović, Bogujevci, Tadija Kačar; rukomet -Mrkonja, Vuković, Lino Červar; vaterpolo-Milanović, Lušić, Andrić, Tucak; fudbal -Gudelj, Šurjak, Karasi, i svi su jedinstveni da će ponovo doći.
Nadam se da nisam pretjerao u mojim impresijama, izgleda da starim, pa iz prošlosti izvlačim samo lijepo.
Zato živimo život, on nema reprizu, svaka proživljena životna dob ima svoje blagodet.
Bivšim šampionima i svima koji čitaju želim puno zdravlja kao preduslov za još puno kvalitetnih druženja u narednim godinama!
Autor je magistar menadžmenta, bivši košarkaš i košarkaški trener
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.
