.jpg)
Sokolana: Osmoro đaka iz dvije kuće Gušanija (VIDEO)
Autor: Radomir Petrić
Foto: Feral.bar
Obrazovanje ruši granice, ruši predrasude, ali, ruši i siromaštvo.
Svjesni su toga braća Faton i Adžija Gušani koji sa svojim porodicama, jedan pored drugoga žive u naselju Sokolana u kojem obitava brojna romska zajednica u Baru.
U Osnovnoj školi „Blažo Jokov Orlandić“ nastavu svakodnevno pohađaju Fatonovi sinovi Ahmet, Bajram i Meti (najstariji Maksun je položio vanredno IX razred), te Adžijina djeca- Ferida, Ferid, Anes i Anisa.
Ni Faton ni Adžija nemaju nikakve dileme-samo škola njihovoj djeci garantuje dostojanstven život.
Faton (37) svakodnevno obilazi barska naselja i sela kombijem, prikuplja staro željezo i od njegove prodaje hrani porodicu.
-Ako zaradimo – dobro je, ako ne, šta ćemo. Uslovi života sada su nam bolji nego ranije- put je asfaltiran, postavljena je rasvjeta, ali, nikad nije dosta.
Meni je glavno da mi djeca idu u školu, to mi je prioritet, obrazovanje djece-
Sad kad završe osnovnu školu, da nastave u srednjoj, a kasnije i fakultet ili zanat.
Ja nisam završio osnovnu školu, nažalost, stigao sam samo do trećeg razreda, i zato želim da moja djeca ne budu mučenici kao ja, da završe nešto.
To im otvara put ka boljem životu-priča Faton.
Izbjegao je fotografisanje za Feral.bar, kaže-neka se djeca slikaju, ovo je priča o njima.
Dodaje da sada iz Sokolane između 40 i 50 djece pohađa školu ili vrtić, što vidi kao pozitivan pomak.
Insistira da će njegova djeca sigurno nastaviti školovanje u srednjoj školi, jer to smatra „obaveznim“.
-Ima podrške opštine i države, ona je važna, treba da bude još jača-priča Faton koji sa suprugom Elizabetom Jahir (35) koja je domaćica, ima šestoro djece .
Njegov brat Adžija (35), zaposlen u DOO Komunalne djelatnosti Bar, sa suprugom Gihte Zizaku podiže takođe šestoro djece, najmlađi sinovi Arjan i Elvis idu u obližnji dječiji vrtić „Mala luka“.
-Plata od 540 eura ode za dva dana. Školski pribor, knjige, užina… sve to mnogo košta, pomogne opština, brzo to prođe. Ali, nema odustajanja, djeca moraju da uče-ističe Adžija.
Škola kao nada
-Nisam završio školu, jedva znam da pišem i čitam, majka me naučila i zato hoću da moja djeca završe srednju školu, pa i fakultet.
Jedna kćerka sanja da bude medicinska sestra, druga frizerka. Ako Bog da, ja ću im pomoći koliko mogu-priča Adžija ispred kuće koju je sam nedavno podigao, jer mu je stara kuća izgorjela u požaru prošle godine.
Borba sa predrasudama
Djeca, kažu Faton i Adžija, dobro uče i druže se sa vršnjacima, ali ponekad se suočavaju sa uvredama.
Trude se da ih nauče kako da odgovore na to.
-Kažem im: ako ti neko kaže da si Ciganin, pusti ga. Nije on pametan. Nemoj da se svađaš, gledaj svoju školu, to ti je najvažnije- priča Faton.
-Hvala Bogu, djeca mi nisu nevaspitana i ne odrastaju na ulici. To mi je najbitnije-dodaje Adžija.
Oba brata naglašavaju da je najvažnije da njihova djeca ne završe na ulici.
-Ne daj Bože da mi jedno dijete počne da prosi. To nikad ne bih dozvolio-odlučan je Adžija.
Neophodna dodatna podrška za učenje
Najveći problem roditeljima predstavlja činjenica da ne mogu djeci da pomognu oko domaćih zadataka.
Povremeno im pomogne romska asistentkinja u školi, ali to nije dovoljno.
- Bez nje ne bi imali ništa. Ona nam mnogo znači, ali trebalo bi još pomoći, posebno za domaće zadatke.
Mnogo bi značilo da postoji neko ko bi radio sa djecom i van škole. Mi nismo učeni, ne možemo ih pratiti, a želimo da uspiju-ističe Faton.
-Dođe dijete sa domaćim, ja pročitam, ali, ne znam da mu objasnim. Onda zadatak ostane neurađen. Treba nam pomoć da ih neko uči, da im pomaže-objašnjava Adžija.
Roditeljski san o boljoj budućnosti
Nakon fotografisanja djece, Faton i Adžija uglas poručuju: njihova djeca moraće da završe škole.
-Glavno je da se ne muče kao mi. Škola je jedini put da uspiju-kaže Faton.
-Želim da budu kulturni, obrazovani i da ih ljudi poštuju. To mi je najveća želja-dodaje Adžija.
Njihove dvije priče spajaju se u jednu poruku: obrazovanje je ključ za bolji život.
Iako suočeni sa skromnim prihodima i društvenim barijerama, i Faton i Adžija dobro znaju šta žele za svoju djecu – da završe škole, budu samostalni, da izgrade dostojanstven život.
Njihova odlučnost da podrže djecu na putu obrazovanja inspiracija je ne samo za zajednicu kojoj pripadaju, a njihove jednostavne, ali, upečatljive riječi odzvanjaju kao podsjetnik da obrazovanje nije samo pravo, nego i nada, i da ulaganje u djecu iz romskih porodica znači ulaganje u društvo koje želi biti pravedno i jednako za sve.
