.jpg)
Jedinstvena karijera Tijane Golić Bergam: Pravila avione, sportske automobile i vozove
Izvor: Bar info
Autor: Radomir Petrić
Foto: Naslovna privatna arhiva
Baranka porijeklom, Tijana Golić Bergam je žena čija profesionalna i životna priča, predstavljena tokom njenog gostovanja u “Promenadi” Radio Bara, inspiriše i motiviše,
Tijana živi i radi u Minhenu, a iza sebe ima zaista nesvakidašnje bogato i raznoliko obrazovno i radno iskustvo.
Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Kragujevcu i na Ekonomskom fakultetu u Ingolštatu, a master studije završila na Mašinskom fakultetu u Kragujevcu.
Foto: Radio Bar/Bar info
Radila je u velikim svjetskim kompanijama kao što su Airbus, BMW i Simens, gdje je učestvovala u proizvodnji aviona, luksuznih sportskih automobila i vozova, pa u šali kaže da joj nedostaje još samo iskustvo u brodogradnji.
Danas je regionalni direktor za Evropu u International Youth Federation organizaciji Ujedinjenih nacija, vanredni predavač na Fakultetu za preduzetništvo u Minhenu, mentorka koja pomaže ženama preduzetnicama, te ekspert u čuvenoj regulatornoj kući TUV.
Uz sve to, Tijana je i supruga i majka dvije djevojčice, Adrijane i Teodore.
Predstavite nam vašu vezu sa Barom?
-Moj otac Zoran je iz Bara, i cijela njegova porodica, tetka, stric, baba, djed, rođaci, tako da sam ja u suštini pola života i provela ovdje svako ljeto, a vrlo često i zimu, pa Bar i Crnu Goru doživljavam kao važan dio svog identiteta.
Kako biste opisali svoj profesionalni put od Kragujevca do Minhena, od Airbus-a i BMW-a do današnjih uloga u IYF-u i akademskom radu?
-Moj profesionalni razvoj nije bio rezultat čvrstog plana, već niza prilika koje sam umjela da iskoristim.
Rođena sam i odrasla u Kragujevcu, započela sam u Kragujevcu studije na Ekonomskom fakultetu, a zatim sam preko programa razmjene i saradnje sa pobratimskim gradom Ingolštatom nastavila školovanje u Njemačkoj.
Po završetku studija ekonomije u Ingolštatu preselila sam se u Hamburg, gdje je započeo moj profesionalni put.
Provela sam jedanperiod svog života i u Francuskoj, radeći za Airbus u “štabu” kompanije u Tuluzu.
Nakon toga, moj suprug Robert i ja donosimo odluku da pređemo u Minhen, i tamo se zapošljavam u BMW-u, gdje se dodatno usavršavam i zbog potreba posla upisujem novi fakultet, odnosno master studije mašinstva u Kragujevcu.
Mnoge stanice na mom putu desile su se spontano i bile su rezultat slučajnih okolnosti koje sam prihvatila.
Foto: Radio Bar/Bar info
Šta je za Vas lično značilo školovanje na dva različita fakulteta i u dvije države? Koje su bile najveće razlike i izazovi?
-Zaista je interesantno iskustvo školovanja u dva različita sistema.
Kada sam otišla u Njemačku, tada još nije postojala Bolonjska deklaracija i usklađenost diploma, pa mi godine studiranja u Kragujevcu nisu bile priznate.
To je za mene u tom trenutku bio jako veliki udarac, jer sam bila redovan student, sve sam ispite u roku davala, prosjek mi je bio iznad 8, tako da je baš onako teška odluka bila za mene.
To je bio veliki izazov i životna prekretnica – morala sam birati između povratka u Srbiju ili početka studija od nule u Ingolštatu.
Odlučila sam da ostanem, vođena mišlju da se uvijek mogu vratiti, ali i da se prilike poput te ne otvaraju često.
Kasnije, dok sam radila u Hamburgu, željela sam da zaokružim i priču sa kragujevačkim Ekonomskim fakultetom, pa sam završila diferencijalne ispite i nostrifikovala diplomu, čime sam dobila i drugo zvanje, postala sam i diplomirani ekonomista pored diplome preduzetnika.
U Minhenu sam, vođena poslovnim potrebama, upisala i treći fakultet – master studije na Mašinskom fakultetu u Kragujevcu, koje sam završila i stekla zvanje master inženjerskih nauka.
Ovo je zaista specifičan slučaj, jer je u praksi uglavnom zastupljen put od inženjera ka masteru ekonomije, koliko je bio težak prelazak u svijet tehničkih i prirodnih nauka?
-Zaista je bioizuzetno težak, ali ključna je bila motivacija – ona je uvijek pokretačka snaga za suočavanje s izazovima.
Moram istaći ovdje razliku između “balkanskog” i zapadnog sistema obrazovanja: na Balkanu studenti najčešće uče samostalno iz skripti i knjiga, dok na Zapadu proces uključuje kontinuiran rad, projekte, kolokvijume i drugačiji način pripreme.
Konkretno u Srbiji, obrazovni proces je dominantno teorijski – studenti dobijaju skripte i knjige, uče unaprijed pripremljena pitanja i polažu ispite u zatvorenom formatu.
Foto: Privatna arhiva
Nasuprot tome, u Njemačkoj profesori pred studentima otvaraju teme i podstiču dijalog.
Studenti sami, kroz diskusiju i argumentaciju, dolaze do zaključaka, dok profesor ima ulogu moderatora.
Na ispitima se nikada ne dobijaju teorijska pitanja, već poslovni slučajevi i konkretni problemi koje student mora riješiti – bilo iz oblasti ekonomskog prava, menadžmenta ili računovodstva.
Takav praktično orijentisan pristup je zahtjevniji, ali daleko plodonosniji jer priprema studente za stvarne poslovne situacije.
Što se jezika tiče, imala sam sreću jer su društvene nauke zahtijevale intenzivno savladavanje jezika.
Nisam se zatvarala isključivo u krug naših ljudi, već se aktivno uključivala u akademsku i studentsku zajednicu u Njemačkoj, pa je moj napredak u jeziku bio mnogo brži i efikasniji.
Radili ste u velikim i prestižnim kompanijama poput Airbus-a, Simensa, BMW-a. Koja iskustva i lekcije iz tih korporacija danas najviše primjenjujete?
-Nakon završetka studija u Ingolštatu, preselila sam se u Hamburg, rodni grad mog supruga 2009. kada je Evropu je pogodila velika ekonomska kriza, pa je nalaženje posla bilo izuzetno teško.
Mnoge industrijske kompanije, posebno u Njemačkoj, smanjivale su broj zaposlenih, što je i meni i mojoj generaciji otežavalo početak karijere.
Taj period sam iskoristila da završim i drugi fakultet u Kragujevcu, ali i da kroz angažman u Ingolštatu, gdje sam radila za Opštinu kao freelancer i pomagala delegacijama iz Srbije, steknem dragocjeno iskustvo.
Kada se situacija stabilizovala, aplicirala sam u Airbus i dobila posao kao junior projektni menadžer.
Rad na projektima značio je da sam često morala da planiram, realizujem ili finalizujem različite faze, zavisno od toga šta je timu bilo potrebno, što mi je sve omogućilo da rano razvijem fleksibilnost i iskustvo u međunarodnom okruženju.
Nakon perioda neizvjesnosti i potrage za poslom, bila sam izuzetno motivisana da se dokažem.
U Airbusu sam uložila veliki trud i to je brzo prepoznato – u zapadnim kompanijama ključan kriterijum napredovanja jeste učinak, a ne partijska ili hijerarhijska pripadnost.
Foto: Radio Bar/Bar info
Moja unutrašnja motivacija i radni kapacitet omogućili su mi da se istaknem i da vrlo brzo napredujem, postavljena sam na poziciju riziko menadžera za program A380 i radila direktno za centralu kompanije u Tuluzu.
Nisam željela da se trajno preselim iz Hamburga, dogovorila sam kompromisno rješenje: dio nedjelje provodila sam u Hamburgu, a dio u Francuskoj, bila stalno u avionu između ta dva grad, to jeste bio fizički naporan ritam stalnih putovanja, ali, prihvatila sam izazov jer mi je pružao ogromno profesionalno iskustvo.
Airbus spada u najprestižnije svjetske kompanije, uz američki Boing, u vazduhoplovstvu. Kako vode računa o kadrovima?
-Upravo zbog toga, pažljivo biraju kadar i vode računa o očuvanju svog kredibiliteta i brenda.
Da bi obezbijedili da izbor zaposlenih bude zasnovan isključivo na sposobnostima, uvedena je praksa slanja biografija bez slike, imena i datuma rođenja.
Time se eliminišu predrasude zasnovane na fizičkom izgledu, polu, vjeri ili nacionalnosti. Presudan je isključivo kvalitet i stručnost kandidata.
Airbus i slične velike kompanije u Zapadnoj Evropi razvijaju posebne mehanizme za zapošljavanje kako bi se izbjegle predrasude, tako poslodavci ne mogu da zaključe da li je kandidat muškarac ili žena, kojoj nacionalnosti pripada, da li ima vidljive karakteristike poput tetovaža ili marame, kao ni da li je vrlo mlad ili u poznijim godinama.
Na ovaj način nastoji se obezbijediti da jedini kriterijumi pri odabiru budu stručne reference i profesionalne sposobnosti.
U razgovoru sa šefom mog sektora saznala sam da se na moju poziciju, dok sam radila u Airbusu, prijavilo čak 500 ljudi, što pokazuje koliko je konkurencija bila jaka.
Inače, konkursi u velikim kompanijama obično traju kratko – svega dvije do tri nedjelje, a u tom periodu se prijavljuju stotine kandidata.
Proces selekcije prolazi kroz dva koraka. Najprije se obavlja automatska, digitalna selekcija koja sortira prijave prema osnovnim kriterijumima poput relevantnosti struke, završenih fakulteta i iskustva.
Foto: Privatna arhiva
Tek nakon toga regruteri ulaze u dublju analizu kandidata.
Iako je sam ulazak u ovakve kompanije izuzetno težak, zapadne firme cijene isključivo učinak i profesionalni rezultat, nije važno odakle kandidat dolazi, kog je pola ili izgleda, niti da li pripada određenim društvenim ili kulturnim grupama.
Presudni su motivacija, zalaganje i konkretni rezultati.
Upravo tu vidim ključnu razliku između zapadnog poslovnog modela i našeg – dok se kod nas često vrednuju spoljni faktori i veze, na Zapadu presuđuje performans pojedinca.
U vašoj karijeri potom slijedi prelazak u Minhen, u još čuveniju kompaniju BMW, u srce Bavarske…
-BMW je izuzetno velika i specifična kompanija sa svojom korporativnom kulturom i jedinstvenom dinamikom poslovanja.
Prelazak je bio značajno drugačiji zbog kontrasta između industrija – dok se u avionskoj industriji proizvodnja i isporuka aviona mjeri na godišnjem nivou, u BMW-u svakodnevno sa trake izađu stotine automobila, što zahtijeva drugačiji tempo rada i mentalitet.
Zbog velikog obima i brzine proizvodnje, u BMW-u poslovanje funkcioniše pod stalnim pritiskom rokova i preciznih procesa.
Započela sam rad tamo na poziciji SE tim-lidera (Simultaneous Engineering Team Leader), gdje sam vodila timove inženjera i kolega iz različitih odjeljenja.
Upravo tada sam bila primorana da formalno dokažem svoj tehnički “bekgraund”, pa sam upisala master mašinstva na Mašinskom fakultetu u Kragujevcu.
U početku sam bila zadužena za instrument tablu, a kasnije sam postala lider za izradu cijelog kokpita – uključujući konzolu, erbeg i noseću strukturu.
Kako to u praksi izgleda?
-To je jako interesantno jer su ti procesi vrlo veliki i moraju da se ispoštuju, ta brzina je jako velika.
Evo jednog primjera kada sam bila zadužena za instrumental tablu: desio nam se problem da su klijenti širom svijeta uvijek javljali neke pukotine ispod volana.
Kada to klijenti rade iz Japana, iz Španije, iz Amerike, onda se sve to u sistemu dokumentira i onda to završi u centrali u Minhenu gdje sam ja bila zaposlena.
Kada se pređe izvesna kvota tih javljanja, odnosno reklamacija klijenata, onda se dobije kao na semaforu, zeleni, žuti, crveni status.
Ta pukotina na volanu “trojke” dobila je crveni status jer je dosta tih reklamacija bilo, a kada se to desi, onda se formira takozvani PLT team, Problem Solving Team, Problem Losings Team na njemačkom.
Foto: Privatna arhiva
U tim kritičnim slučajevima PLT tim dobija 24 sata da se riješi taj problem, i u tom trenutku svi resursi u kompaniji su dati PLT timu.
Bila sam vođa tog PLT tima, mogla sam da se pojavim na bilo kojima vratima u kompaniji i da kažem “dolazim iz PLT tima, ti si stručnjak za materijal, za konstrukciju, za ovo, za ono, treba nam tvoja pomoć sada”.
On je tada oslobođen svih svojih poslova, i radi samo na rješenju tog problema!
Tako funkcioniše automobilska industrija-jako dinamično, jako procesno orijentisano, ne može proizvodna traka da stane jer je napusti 3.000 automobila dnevno, i ukoliko se taj problem ne riješi za 24 sata, samo se troškovi akumuliraju
Koliko je tačna urbana legenda da zaposleni u BMW voze samo BMW automobile?
-Pa, to jeste urbani mit, nije to tačno, ali, moram priznati da se na radnike koji dolaze na posao u vozilima konkurentskih marki poput Audija ili Mercedesa gleda „poprijeko“.
Međutim, jedan od benefita zaposlenih u BMW-u jeste mogućnost da testiraju najnovije modele automobila, koji još nisu dostupni na tržištu, a koje prepoznajemo po specijalnim folijama koje skrivaju dizajn i detalje.
Tako zaposleni imaju priliku da budu svojevrsni test vozači za buduće modele.
Prvo avioni, pa onda automobili, i u vaš život ulaze i – vozovi. Kako?
-Prešla sam nakon BMW u Simens, u željezničku industriju, gdje sam radila na projektima za njemačku državnu željezničku kompaniju Deutsche Bahn.
Moja odgovornost bila je vezana za „Passenger Information Systems“, uključujući ekrane, zvučnike i cijeli “infotainment” sistem u vozovima.
U "Simensovom" vozu, foto: Privatna arhiva
Zbog ovog posla sam čak poslovno boravila u rodnom Kragujevcu, gdje se odvija dio sklapanja Simensovih vozova.
Željeznička industrija je stabilnija i predvidljivija od automobilske i avioindustrije, što se odražava i na sam proces poslovanja.
Kako je došlo do odluke da napustite proizvodnju?
-Bila je to svjesna odluka jer proizvodni sektor je prije svega poslovno područje sa „rokom trajanja“.
Porodica Golić, foto: Privatna arhiva
Usmjerila sam svoj profesionalni život ka regulatornom sektoru i radu u međunarodnim organizacijama.
Danas sam regionalni direktor za Evropu u okviru International Youth Federation (IYF) organizacije Ujedinjenih nacija posvećene mladima, koja nažalost još nema predstavništvo u Crnoj Gori.
Inače, ja sam i tokom rada u industriji uvijek paralelno bila aktivna u akademskim krugovima i nevladinim organizacijama, što je na kraju postalo prirodan pravac mog profesionalnog razvoja.
IYF je u ravni UNESCO i UNICEF, ima svoje prioritete i planove djelovanja sa mladima u skladu sa ciljevima UN-a, u Evropi postoje glavni tim i nacionalni predstavnici, a činjenicu da sam u tom okruženju postala regionalni direktor za Evropu vidim kao veliku privilegiju i značajan korak u svom profesionalnom putu.
Ovim putem, pozvala bih mlade ljude u Crnoj Gori da se uključe u rad IYF, istovremeno, poručujem da želim da povežem svoje iskustvo i mrežu kontakata sa potencijalima mladih iz Crne Gore.
Angažovani ste i kao predavač, takođe na više polja?
-Radim i kao mentorka za žene preduzetnice u okviru nacionalnih i regionalnih mentorskih grupa u Njemačkoj i Bavarskoj.
To ne radim jer sebe smatram sveznajućom, već zato što i sama učim kroz interakciju sa drugim ženama, studentima i organizacijama.
Moja uloga je da pružim savjete, podršku i pratim razvoj preduzetnica u različitim industrijama.
Još jednom-sve to proizilazi iz unutrašnje motivacije i želje za stalnim učenjem i napredovanjem.
Mentorstvo je proces obostrane koristi, jer i ja dobijam nova znanja i iskustva kroz rad sa ljudima.
Trenutno radim i u TUV-u, regulatornom tijelu za testiranje, sertifikaciju i normativnu regulativu.
Sada to zvuči vjerovatno kao brdo stvari, ali, moj dan ne traje tri puta 24 sata, to je samo stvar organizacije i prioriteta.
Šta biste poručili mladim ljudima u Crnoj Gori u svijetlu vašeg primjera neprekidnog obrazovanja?
-Znanje je jedina prava vrijednost, a učenje je neprekidan proces tokom čitavog života.
Nema nikakve veze da li ste na sredini karijere, početku ili kraju, činjenica je da niko nije sveznajući, i da se mi učimo od prvog pa do zadnjeg dana, samo je pitanje koliko smo spremni i željni da radimo na sebi.
Ono što nas sputava u tome je u strah od nepoznatog, od promjene, jer smo kao ljudi koncipirani da jednostavno volimo rutinu koja nam daje komociju, opuštenost, da ne moramo da ulazimo u nešto novo i nepoznato.
Ali, fakat je da, ukoliko želimo da napredujemo u bilo kom pogledu-duhovnom, mentalnom, akademskom, poslovnom, profesionalnom-mi moramo da radimo na sebi i to kontinuirano, potrebno je izlaziti iz zone komfora.
Na kraju našeg razgovora, da li biste vaše iskustvo, kontakte i znanja voljeli da podijelite i u Baru, odnosno Crnoj Gori?
-Uvijek sam spremna da podijelim svoje znanje i iskustvo i da pružim podršku mladima iz Bara i Crne Gore koji žele da napreduju.
Posebno bih ovdje istakla značaj uvođenja prakse sa Zapada u akademske krugove Crne Gore, poput angažovanja eksternih predavača iz industrije, čime bi se univerziteti osnažili praktičnim iskustvom.
Foto: Privatna arhiva
I sama predajem projektni menadžment na Univerzitetu u Minhenu, slična praksa bi bila veoma korisna i u Crnoj Gori-.
