.jpg)
“Lice feruma” Rajka Sušića (VIDEO)
Autor: Radomir Petrić
Foto: Feral.bar
Izložba skulptura “Lice feruma” akademskog vajara iz Nikšića Rajka Sušića bila je treća po redu postavka u okviru likovnog programa 38. Barskog ljetopisa u umjetničkoj galeriji “Velimir A. Leković”.
Ova postavka predstavila je presjek Sušićevih novih radova kojima autor istražuju odnose između industrijskog nasljeđa, identiteta i čovjekove prisutnosti u tehnološkom dobu, i ostavila prema nepodijeljenim ocjenama snažan utisak na likovnu publiku uglednog barskog festivala.
Posjetioci izložbe su tokom sedam dana bili u prilici da zakorače u autentičan, sirov, ali, promišljen skulpturalni svijet jednog od najzanimljivijih savremenih umjetnika Crne Gore.
Otvarajući izložbu, kustoskinja Zavičajnog muzeja u Baru Draginja Radonjić istakla je da posjetioce “Lica feruma” vode u svijet simbola, momenta individualnosti, metafizike i neodvojivosti prirode i čovjeka.
Opaska jednog od posjetilaca sa otvaranja izložbe bila je specifična-“Pa, ovo je svojevrsni trodimenzionalni hevi -metal”, što je nasmijalo umjetnika:
Sušić je za Feral.bar ukazao na momente inspiracije koji ga uvode u stvaralački process:
-Ja i ne znam gdje to počne. Nekad, kad toga nemam, ja vršljam, tako da kažem, po svemu tome nešto radim, ne znam šta radim.
Jer, kad radite nešto što trebate da pronađete, ne znate šta ćete naći. Onaj (Kolumbo, op.a.) je mislio da traži novi put za Indiju, pa je otkrio Ameriku.
A kada, recimo, se rodi neka ideja, pa ja to ne znam odakle to počne. Uglavnom, jednu zajedničku nit ima to sa radom. Ako ne radite, nema ni takvih veza.
Ako radite stalno, nijeste završili ni ovo, otkriva se nešto novo.
Pregaocu Bog daje mahove, što kaže ona izreka, ali to uglavnom tako ide. I čim je čovjek aktivan, čim je čovjek u tome, tu se pojavljuju nove stvari, nove ideje.
Još nijeste završili nešto-tu dolazi i ne znam odakle to počne na nekom psihološkom nivou, nekom donjem.
Ako uzmem u obzir šta je podsvijest, da je od devet dijelova leda, to samo što se vidi-to je svijest.
To je ono čime se mi opterećujemo, mučimo se, i tako dalje, a ono što je deponovano duboko, valjda na tom nivou to krene.
I onda je, naravno, poslije znanje i iskustvo, to dotjeruje do nekog nivoa i samo još tu treba voditi računa da se ne pretjera, da čovjek ne pokaže šta sve zna, kako je govorio Pavle Vujisić u glumi-da se ne preglumljuje-.
Sušić je u komentaru svog priznanja da kao skulptor više voli materijale “koji pružaju otpor” istakao da voli izazov.
-Volim otpor. Eto, ispada da volim da se mučim.
Pazite, onaj torzo tamo koji je gabaritan, on je napravljen od nekih mašinskih dijelova i ono je sve hladno kovani metal koji je debljine tri milimetra, znači bez grijanja, bez brenera.
Sve ove iskulture su napravljene “hladno”.
Malo je to zbog moje ljenosti jer nijesam osposobio taj brener i tako dalje da to mogu da ugrijem i da slušam onu poslovicu da se gvožđe kuje dok je vruće.
Sve to radim na hladno, znači, postoji tu i varenje i postoji poslije brušenje. Sve ovo je obrađeno hladnim kovanjem i to je jako teško.
Ja to radim zato što sam lijen da ovo osposobim da mi bude lakše. A pitanje je šta čovek radi da mu je lakše, šta mu je teže.
Ja ipak volim da ostavim neki trud, kako psihički, umni i kreativni, tako i ovaj tehnički i fizički, da se ovo sve napravi i nekako to mi je imperativ u radu.
Mislim da sve što vrijedi mora čovek oko toga dobro da se dobro potrudi i jedino ako je srećan pa ga viša sila časti nečim, onda nekako lako dođe do nečega.
Uvijek se prepadnem kad nešto lako dobijem što sam želio, pa se iznenadim samog sebe i onda nešto kao da nije u redu. Mada mi je milo, naravno, i drago kad se to desi-.
Jer je zarađeno?
-Pa, možda je zarađeno neki drugi put mnogo ranije, možda nije u tom trenutku i tako dalje. Ali, svakako je plod rada.
Kakvo je danas crnogorskoj likovnoj umjetnosti mjesto vajarstva? Je li ono koje zaslužuje?
-Kad sam završio fakultet i kad sam se otprilike opredijelio da budem ovo što jesam danas profesionalno, nijesam mislio da ću u životu jednu skulpturu moći da neđe plasiram, da je neko kupi, da se postavi, i tako dalje.
Ja sam tamo već poslije 30 godina bez neke presije i muke da to uradim, da se nametnem društvu.
Ipak imam sad, a sve po pozivu drugih ljudi, kao što sam imao poziv i za ovu izložbu, postavljenih 7-8 skulptura u prostoru koje su velike.
Centar za kulturu Tivat mi je kupio jednu grupnu-neke ribe-koje stoje tamo u Tivtu ispred ulaza, i tako dalje.
I ovo sve što vam pričam je veliko iznenađenje, kažem vam, mislio sam kad sam bio mlad i početnik da do toga nikad neće doći, da ću ja to da radim kao za sebe.
Međutim, veliko prijatno iznenađenje je vezano za društvo koje reaguje na skupturu.
Sad, ako neko baš ne može svaki dan da proda skupturu, da je postavi, da ona nađe svoje mjesto u društvu, da ona živi u tom nekom prostoru, kod nekoga na javnom prostoru, trgu, samo neka se sjeti da nije lako prodati ni polovni automobil na ovim sajtovima koji služe za to, a kamo li skulpturu.
Slikari tu imaju malo bolju prođu, ali, slikarstvo je tehnički lakše sliku unijeti u kuću ili neki proctor nego skulpturu-zaključio je Sušić.
.jpg)