• 131
• 17 Jul, 2025. 12:53h

Putopis: Natural Rolling Tobacco (VIII)

Autor: Senad Karađuzović

Foto: Privatna arhiva                           

  „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo,

pak ni vezda ne bu

 da nam nekak ne bu...“

8.

1976. u julu mjesecu, tačno poviše dijafragme u mojem tjelu se pojavila kugla veličine standardnog klikera sa kakvim smo kao djeca igrali, (kako smo ih pomodno za ta vremena nazivali „petoperac“, „šestoperac“, etc...)

U maju 1985. kada sam zapisao svoju prvu pjesmu, taj kliker je prerastao veličinu ping-pong loptice.

1999. je preskočio gabarite bejzbol lopte...

Te 1999. sam prestao da se plašim smrti iz meni znanih „razloga“.

Niti na kakvom CT-u ili sličnom aparatu koji koristi moderna medicina ta „kugla tamne materije“ se ne može detektovati, ali je ona nad mojom dijafragmom sve prisutna.

U 2024. godini vjerujem da tamna materija u meni dostiže veličinu rukometaške lopte i sve je obimnija, a ja joj dajem prostora da se širi poput „super-nove“, ja joj dobrovoljno dopuštam i očekujem da ću iznutra doživjeti svjetlosnu eksploziju, a onda ću doseći uz pomoć te eksplozije vrh planine Meru, gdje se milijarde sunaca kovitla u vrtloigu vječnosti.

Došao je dan za povratak u Crnu Goru.

I opet teški rastanci, pozdravljanja, formalnosti...eh kad bi se to sve moglo zaobići?...

“Svi rastanci obećavaju nove susrete sa dragim ljudima“.

U avionu ću sjedjeti na lijevoj strani.

Kraj prozora će sjedjeti simpatična gospođa, sa moje desne strane će sjedjeti djevojka-žena od tridesetak godina koja će se tokom jednočasovnog leta vrpoljiti i izvoljevati.

Osjetiću veliku usamljenost i uznemirenost zbog djece koja sjede ispred nas i nekontrolisano manitaju. Ali taj let ću preživjeti kao i ostali putnici.

I pošto sve ovo pišem, dakle poštovani čitaoče, stigao sam u moj Stari Bar.

Moj mačak Petunie se ne miče od mene čitavih četrdesetosam sati, valjda strahujući da opet negdje ne otputujem i čitavog mjeseca jula ne mogu odmaći od njega, nego i kad odem do wc-a mjauče za mnom kao sumanut.

Životinje su za razliku od ljudi, hiljadu put su empatičnije od nas „tobože njihovih vlasnika“. Ljudi su nemilosrdne zvjeri.

                                         U vakumu 8 a

U Baru imam svojeg nabavljača duvana. Svakog petka je na pjaci u Starom Baru. Bećir Draga iz Krajne. Osmadesetogodišnji matorac ispečenog lica i sjede kose. Gluv kao top.

...i uvjek mi spuca frazu na lošem crnogorskom dok mi dodaje ispod tezge sakriveni duvan, a ja njemu unaprijed pripremljen novac: „Udavi ne milicija, sav duvan ni uzimlju“.

Odgovaram mu (i ako znam da me neće čut):

-Ej moj Bećo, ne dao ti bog da pređeš granicu Hrvatske sa tim vrećama duvana, tek bi viđeo-.

I pošto groma ne čuje odgovara nasumično:

-Tačno tako, lijepo je vrijeme danas. Bog nas čuvao. U zdravlje da popušiš i da ne kašlješ. Ti si mi stari mušterija, odgovaram za tvoje zdravlje pluća-.

Jun 2024. Stari Bar

Senad M. Karađuzović - Karađoz

• Tagovi:
• Putopis
• Senad Karađuzović
• EU
• Duvan
• Hrvatska