 (1).jpg)
Putopis: Natural Rolling Tobacco (VII)
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
Celer poezija
7.
Jučer sam tastu i tašti pravio čorbu od celera, nikad mi kuvanje nije teško padalo, uživam u tome. To mi dođe kao ritual i uglavnom se trudim da jelo nikad ne bude isto.
Još kao dijete sam se vrtio po kužini, nisam ješan, ali volim spremiti ukusno jelo.
Pokojna majka mi je govorila: „Da si se rodio po sata prije, rodio bi se žensko“.
A moj odgovor na njenu „konstataciju“ je uvjek bio vrlo podao i kvaran:
-Jest mama, ali bih u tom slučaju bio bjelosvjetska kurvetina i okinuo bi obraz cjeloj famelji-. Tada bi smo i ja i majka udarili u smijeh...
Ali, sad bez šale, još kao momak, nekako sam sebe zamišljao kao brodskog kuvara na nekom trgovačkom, prekookeanskom brodu...ali, ništa od toga.
Jučer sam napravio poeziju od celera. A danas?
Danas je vikend i jurimo Dejovim mercedesom, ja, moja supruga i Dejo ka drugom visinskom vrhu u Međimurju, jer je „gore“ tradicionalni vikend od vina.
I Dejo mi veli:
-Najveći brjeg u Međimurju je Mohokos sa 344 metara nadmorske visine. Ovamo gdje idemo je Mađerkin breg od 341 metra nadmorske visine, dakle – drugi po redu-.
Po brežuljcima sve zasadi vinograda, jednoobrazno, uredno. Cesta sa lijepim okukama. Raj za oči. Vrijedan narod, a zemlja rodna.
Gledam u svo to bogatstvo, koji me podsjeća na put od Brajića prema Cetinju.
Nedostaje mi moj krš i zvuk krijecelja, mrki pogled čobana koji savija kotroban dok na žaropeku čuva 20 koza, sa zađenutim levorom za pojas...
Da li me je dohvatila „rospija nostalgija“?
Pada mi na pamet komšija Jozo, koji je izvjesnom kasapu prodao uškopljenog magarca i dvije magarice: „Jer ge više nije imao kiveta držat“.
U mojem rodnom Baru više nema magaradi: Crna Goro, prepečeni kršu suncem nemilosrdnim. Matero moja sirotinjska, ubrzo ću ti se vratiti.
...i Dejo nastavlja:
-Ovaj brjeg je dobio naziv još davne 1940 godine.
Kad se doselila Emilia Krauthaker, poznata mađarska balerina, koja je ovdje došla zbog ljubavi prateći svog muža, mađarskog vojnika.
Kada se doselila ovdje voljela je da je oslovljavaju Milostiva. Nakon smrti svog muža živjela je skromno. Poznato je da je imala puno kokoši i svaka od njih je imala svoje ime.
Na jajima je upisivala ime kokoši koja bi snjele i nosila bi ih u trgovinu u Štrigovu, gdje bi ih prodala.
Kada bi je neko upitao kako živi, odgovarala bi da živi od prodaje tih jaja i da se hrani ljepotom prirode koja je okružuje-.
Mađerkin breg. Stigli smo u kasno popodne. Odozgo pogled puca na cijelo Međimurje, i na jug Slovenije i Mađarske.
Posjetioci su uglavnom strani turisti, do mene dopiru glasovi na njemačkom, mađarskom i slovenačkom.
Naručismo bocu bijelog vina i bocu kisele, ajd malo gemišta, pošto ovdje nema nikšićkog.
Na vrhu brega dominira osmatračnica a u podnožju hlad od stare hrastove i bagremove šume. Sve je čisto i zalazeće sunce nam kroz krošnje pravi šare svjetlosti po licima.
Nazdravljamo kuckajući se čašama, a ja kao i vazda sa zdravicom: „Da je vječna Crna Gora“.
Milena i Dejo mi se osmjehuju, znaju da me hvata svrbež da krenem za Bar, za Crnu Goru. Takav sam uvjek pred putovanje.
...kasnije u wc-u dok pišam, na usput i filozofiram(sve misli koje teku imaju background ravnomjernog mlaza mokraće):
-Ako se ispišaš po korjenu drveta, blagosloven ćeš biti od sveukupnog duha flore sa planete ove.
Ako se ispišaš pored pisoara u wc-u restorana, proklet će te čistačica tako da ćeš 1/1 dobiti kancer prostate u kratkom roku. Zato, pišaj u centar pisoara-.
U sumrak smo ostavili Milenu u Mihovljan i otišli u lokal Patriks, još nam se pilo. Do đavola i sa pićem, nikad ga dosta...
Lokal je pun, sve matorci kao i ja. Ostavljam u ormarić „uzmi i daruj“ nekoliko izdanja mojih knjiga i naručujem ožujsko pivo i sjedam za stolom.
Osoblje je isto ono od prije nekoliko dana. Muzika je dobra U 2. Atmosfera je dobra.
Za par dana putujem kući u Montenegro. Sve je tip-top. Žagor je podnošljiv. Posmatram lica ljudi i žena. Tačno mogu da osjetim ko je bezbrižan a ne „glumi“ bezbrižnost.
Biti bezbrižan istinski je u redu. Glumiti bezbrižnost, a pri tom pucati po svim šavovima je snobizam i stupidarija.
Opušteno o svemu i svačemu pričamo ja i Dejo.
Sklopih oči na tren i vidjeh sebe mlađeg u uniformi nekadašnje JNA, kako prolazim kraj ovog lokala, dok Patriksa nije bilo.
Zatresoh glavom da bih otresao pojmljenje o ljudskoj prolaznosti. Naručih novu rundu.
Dok ovo zapisujem u julu mjesecu, ovdje u Baru, sred užarenog podneva osjećam kako mi nedostaje pub Patriks.
Vjerujte mi na rječ, to je jedno fino i pristojno pribježište, lijepo za nedeljne popodnevne razgovore o bilo čemu.
U vakumu 7 a
Tišina i škripanje plavajza po stranicama mojeg plavog teftera. Sinhronizovano cijukanje motora ventilatora kad ide u desno.
Umilno mjaukanje mačka Petunija kad ga moram nahraniti jest fakat da zbilja nisam u pubu Patriks.
Sve je jasno...
- Tagovi:
- Putopis
- Senad Karađuzović
- Hrvatska
.jpg)