 (1).jpg)
Putopis: Natural Rolling Tobacco (VI)
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
Patriks pub: Parnjača bez kormila
6.
U lokalima se osjećam nelagodno i nebezbjedno, sem ako su to lokali čiju posjetilačku strukturu mogu odmah forenzički identifikovati. Ja sam stari kavanski strateg.
Što znači: anksiozno – depresivno – uljudan.
U kasno popodne, idućeg dana nakon posjete Varaždinu idemo u Dioniz, a nakon toga po Dejovom uput u Pub Patriks. Pub koji je udaljen stotinjak metara od moje bivše kasarane.
Fino mjesto i fina energija.
-Noću – veli mi Dejo – ovdje po nekad sviraju bendovi iz okolnih gradova-.
-Ko je gazda – pitam ga – čini mi se da je čovjek istančanih ukusa?-
-Vrag bi ga znao – odgovara – i kad je tu utapa se u masi i ne haje-.
-Moj čovjek (pomislih) gledajući u stol – astal- akvarium, za koji smo sjedjeli i unutar kojeg se vrtjela ogromna mesingana propela, sporo.
Omamljujući vizuelni efekt za konzumaciju pića. Efekt koji vam pruža sigurnost:
-Ako ste popili pet piva, naručite i šesto, vi niste pijani i to što vam se vrti u glavi to je zbog propele koja se vrti u unutrašnjosti akvarium stola, za kojim sjedite-.
Dobar marketinški trik...
Po ostacima mašinskih dijelova broda izloženih u pabu (a nisam neki znalac) vjerujem da su u pitanju ostatci neke patrolne parnjače sa Drave ili Mure iz vremena Austro – ugarske monarhije...
Između ostalog primjećujem policu sa knjigama „uzmi i daruj“, što je u današnjoj Hrvatskoj jako pomodno.
Velim Deju:
-Ovdje bi mogli ostaviti po neki primjerak mojih autorskih izdanja-.
-Idući put-kaže mi uz osmjeh.
Muzika je fina, kao i osoblje. Gosti su uglavnom staruljani kao i ja, mada ima i mlađih.
Kad se sjetim „balkanskih krčmi“, dolje u mojoj Crnoj Gori, prosto zavidim hrvatskim kavanama, koje pitomo djeluju još od osamdesetih prošlog mileniuma.
Ne mrzim, a i ne kudim „svoje“, ali prozborit moram makar i „crkao“.
U hrvatskim kavanama i ogovaranja „odsutnih“ djeluju uljudnije među prisutnima.
Ako me nos ne vara, a nikad me zbog aromatskih začina i smrada prevario nije, neko je malo niže od nas pripalio „domaćicu“.
-Ti boga – mislim za sebe – i ja bih jedno dva, tri dima povukao-, ali avaj ne mogu sumanuto prilazit ljudima i tražit koji dim.
Idemo doma. Prije podneva sam pripremio kelj, Dejo mora da ruča, a nakon toga ide u teretanu. Omladina za razliku od naševremenog mladovanja živi uredno i disciplinovano.
Razlike su očigledne i pri tom generacijski nepremostive.
Priznajem, imam tri biološka nasljednika. Dvije šćeri i sina, ali su oni sa svojim vremenom milionima svjetlosnih godina udaljeni od mojeg „vremena“.
Priznajem, nijesam kamenog srca, nijesam pao sa vrha nebesa kao pali anđeo i oplodio čovječice, već sam tu i pri tome sam i ja čovjek, ali svoje potomstvo kao i ostalu ovovremenu djecu ne razumijem, a najprije će bit da ne uspjevam u tome.
„Tane tuz“, bez upliva gugla ili vikipedie, na staro turskom znači „zrno soli viška u jelu“, a grubo prevedeno na serbskom znači „kamen spoticanja“, misleći se metaforično na nekog ko je u usponu i hrli u budućnost poput mladih.
Zar im trebamo mi stariji biti smetnja?
Ne! Oni se trebaju uzvisiti iznad nas! Mi stariji smo proždrali svoje vrijeme poput „tafta kurta“ (Moljaca koji žderući stare ormare, crknu kad stignu do željeznih šarki).
Narednog jutra dok sam sam sjedio za prostranim stolom i savijao prvi cigar duvana, prije nego je raširila oprani veš moja zakonita supruga, pod samim balkonom je uslikala fazana.
-Ti boga- pokazuje mi fotografije. Pun je vojni vrt fazana. Ne mogu vjerovati.
Pare se, dozivaju, sve vrvi od života, niko ne puca u njih. Prošle godine u Beranama (u Crnoj Gori) ubiše ludi lovci nekakvog zalutalog međeda.
Ove tice ga kod nas ne bi preticale, majko moja.
-Danas spremam punjene tikvice-velim ženi dok skuplja osušeni veš i dok joj gledam guzice, padaju mi na pamet stihovi Libero Markonija:
-Jednom u gradu ko zna kom
ti ćeš imati svoj topli dom
a ja, ne pitaj, o ja ću tad
prestati već da budem mlad-...
...Umjereni čitaoče, moraš znat da imam psihijatrijsku dijagnozu F – 32, ja to ne krijem, ali ti moraš znati da me zbog tog uhvate „moje fuck tuge“ bez pitanja i razloga i onda mi treba pola dana da se iskoprcam iz njih...i onda, sipam full jeger i smotam kotroban.
Oblaci su se spustili i skoro ih mogu domašit vrhovima svojih prsta.
Koliko toga ne možemo pojmiti o svojoj budućnosti, ali je slutimo kroz svoje tuge.
Koliko toga se za našeg odsustva desi, a mi smo odsutni i ne možemo odlučiti što je za nas bolje ili gore?
U tom času tuge u Čakovcu, koliko sam mogao da znam da ću se nakon čitave decenije, mjesec dana kasnije sresti sa mojom najstarijom ćerkom, dok je Libero Markoni govorio svoje stihove u mojoj glavi?
I da li bih njegov ritmični glas stihovni poslao u tri pizde materine i zajuhhuhuuhaooo od sreće?
Odkud sam u tom času mogao da znam da će mi CT aparat Simens otkriti na plućnim krilima dva benigna žarišta (?) , a i kada to saznam, još ću se baviti novim štednjakom kojeg smo tek kupili i igraću se njegovim temperaturnim opsezima i mogućnostima kao malo dijete, kojem su roditelji kupili novu igračku.
Ništa ne znamo o sebi – što nam sjutrašnjica nosi.
Tuge nas podsjete na sve „šugaviju budućnost“.
I nastavlja Libero Markoni tiho da zvrnda u meni:
„I ako te te sretnem bilo gdje,
ne će nam biti kao prije“...
...Tri dima dobre „džidže“. Te večeri me Dejo obradovao sa džoksom, a nije bila „kašljavica“ no čista i blagorodna.
Povukoh tri – četiri dima i počinuh (što bi rekao moj titogradski prijatelj Golio Štrudlić).
Sjedimo ja i Dejo i pričamo o njegovoj novoj poeziji. Milena nas čudno gleda. Što će ona jadna, ona pojma nema o „svetom dimu“ ni abera..
Kasnije kad zaspim, kao i vazda kad se nadimim sanjaću Branu Petrovića u Plužinama i 1995. “Susrete na izvoru Pive“, kako mi priča zgode i nezgode sa Slobodanom Markovićem (alias Libero Markoniem).
Ali u jutru, kada se probudim, neću se ničeg „iz ludih snijevanja” sjećati.
Igraću se sa mačkom Peni i misliti na svojeg mačka Petunia, kojeg sam ostavio dolje na Crnogorskom primorju, mojem komšiji na čuvanje.
U vakumu 6 a
Onog prvog dana, kada sam bio na ručku kod Vinkovića u Knezovcu i kada sam upoznao baka Julu Vinković, koja je bila moje prvo iznenađenje u tom danu.
U tom sam poglavlju napisao da sam tog dana, zapravo doživio dva iznenađenja. Eh sad, drugo iznenađenje mi je bio Josip Novak.
Penzioner – umirovljenik koji se počeo baviti poljoprivredom nakon penzionisanja. On je sjedio sa moje desne strane.
Kasnije kada smo krenuli obilaziti njegovu obradivu površinu imanja, kazao mi je:
-Imam dva sina žive u inostranstvu, ovdje živim sa suprugom i kćerkom. Senad, moja supruga je u nasljedstvu dobila svoju česticu grunta.
Kad imaš grunt, onda si ga dužan obrađivati, jer kakve koristi od čovjeka ako dopusti da sva ta sila zemljišta obraste u troskot i trnje?
Nikakve (govorio je tiho i sporo kao pošteni zemljoradnik), pa makar plodove zemlje djelio i sirotinji-.
Pogledah ga i pomislih:
-Međimurci su plemeniti ljudi. Kad upoznam nekog zlog, onda ću Vam poštovani čitaoci, to smjesta javiti-.
Još na svijetu ovom ima dobrih ljudi.
I sad ću da zašutim malo...
- Tagovi:
- Putopis
- Senad Karađuzović
- Hrvatska
.jpg)