12 – 16
U rubrici Prova danas objavljujemo novi dnevnički zapis sa okeana, iz pera barskog pomorca Mitra Miša Škuletića, drugog oficira palube.
Autor: Mitar Mišo Škuletić
Nedjelja. Lijen dan. Vrijeme da se posvetiš sebi. Onako, lijeno. Bez puno razmišljanja…
Ručam prije svih. Odgovara mi. Svakako moram u 12:00 gore, a i ne odgovara mi buka za stolom. Tako sam naučio kao mali. Odgovara mi i 00:00 – 04:00, tada svi spavaju. Nedjeljom kuvar nije bas raspoložen, valjda se i on posveti sebi, prije nego našem ručku. Neka je, ima pravo. Stižem gore.
Sve je u redu, na roti smo. Nacrtao sam je prije desetak dana. Kad sam je crtao, malo sam “primakao” Zanzibaru. Nesto mi je bila volja da prodjem blizu zbog Fredija., a i uštedio sam par tona goriva. Dobro je i to što nije uobičajeni koridor saobraćaja, pa ne sretneš puno brodova.
Inače nikad nisam volio koridore i uobičajene puteve. Bojim se gomile, stereotipa, učmalosti…dosade. To mi je, ustvari, najveći strah. Neko se boji visine, igle, nekih gluposti…ja dosade.
Veliki prozori komandnog mosta pružaju trodimenzionalnu sliku na Indijski okean. Prilika koju rijetki imaju, a oni koji imaju ne iskoriste je. Radije gledaju novčanik, utakmicu, Fejsbuk…jbg.
Zanzibar mi je treso. Pada mi na pamet Fredi. Pada mi na pamet i koncert na Vembliju 1986. Uvijek sam se pitao kakav mu je bio osjećaj kad podigne ruku, a 70 000 ljudi to uradi za njim… I da li je uopšte bio svjestan?
Na radaru se pojavio neki manji brod. Puštam ga da priđe bliže. Bila je to jedrilica. Taman kad sam htio da se javim i kazem da ću ga propustiti, jer vidim da je uhvatio dobar vjetar, čujem glas sa druge strane.
Zove me. Javljam se i kazem da ću ga propustiti malo neuobičajenim manevrom. Sa druge strane se čuje smijeh i potvrdan odgovor, uz konstataciju da je upravo to htio da me pita. Kaže da plovi sa Madagaskara ka Zanzibaru I zahvaljuje se. Nema na čemu.
Razmišljam o tome kako neki ljudi bas znaju da žive, I kako volim takve ljude…
Ništa manje ne volim ljude koji ostave nasljeđe na neshvatljivo jednostavan način. Ljude koji su bili vrijedni svog postojanja. Da li postoji osoba na planeti koja ne zna u prvoj sekundi “We will rock you” da je to ta pjesma? Mislim da ne. Čudno je kako ta dva bas udarca i jedan doboš postanu sinonim. Antologija.
Jedrilica je prešla na desnu stranu, sad je bezbjedno da se vratim na svoju rotu. Razmisljam da ćemo do jutra ući u prolaz između Afrike i Madagaskara. Da, ta Afrika ce se jednom naći ovdje. Ne znam kad ali sigurno hoće…razumljivo.
Pijem svoju kafu pred odlazak, skupljam svoje papire kojih nema puno, kao što inače zna da bude. Baka ulazi na most, puva kao i svaki put. Ne da mu se da preuzima dužnost. Ne voli da propušta poslijepodnevno spavanje. Inače, ne zanima ga trodimenzionalna slika ispred njega, još manje Zanzibar.
Zašto bi ga uopšte zanimao poslije više od 40 godina plovidbe? Onako iz fore mu kažem da je tamo rođen Fredi… Pita me: “A ko ti je taj?”. Odustajem. Taman sam se uhvatio za kvaku da izađem, pada mi na pamet…
Vraćam se, i kažem mu da sluša. Puštam mu sa telefona “We will rock you”. U prvoj sekundi kaže: “Aa, znam ovo. To su oni tvoji drogaši”.
Odlazim. Nisam siguran kakav mu je osjećaj bio kad podigne ruku, a 70.000 ljudi to ponovi za njim…
- Tagovi:
- Pomorci
- Mitar Mišo Škuletić
