.png)
.jpg)
Komšijski veš
Autor: Petar Špadijer
Foto: Vlada Crne Gore
Subota je popodne. Vikend sam proveo kad đeda i babe, kao i gotovo sve vikende sljedećih 12 godina, do moje mature.
Igram fudbal na livadi (na kojoj će se igarati i moja djeca, 30 godina kasnije). I, ‘ajde, da samo igram, ali se derem "iz mozga", jer simultano sa igrom i prenosim zamišljenu utakmicu.
To strašno iritira komšiju, koji se bio posvetio popodnevnom snu. Viče na mene. Ujaci izlaze da brane mezimca i za tren je sve na ivici incidenta.
Da bi se smirile strasti, ja bivam preseljen kod druge babe, očeve majke, koju sam takođe obožavao.
Sjutra ujutro, baba i ja se budimo gotovo u svitanje. Slušamo vijesti u 7 na radiju i pržimo palačinke. Tačnije, baba prži, ja jedem.
Negdje oko 7:20 čitav prostor ispunjava neobjašnjiv zvuk koji prvi put čujem, ali nagonski osjećam da ne sluti na dobro.
Baba izgovara "zemljotres!!!" i hvata me za ruku. Letimo niz stepenice zgrade.
Prilično neobično, jer je baba par godina ranije imala blagi moždani udar i kao posljedica joj je ostao otežan hod. Čini mi se da smo samo sekund kasnije već bili na livadi ispred zgrade.
A tamo nas je već čekalo pola naselja: muški u gaćicama, žene u spavaćicama, a sitna dječica u pidžamama.
Kod mojih u stanu, istovremeno, se odvija drama. Majka uzima bebicu, brata, u naručje, otac sestru za ruku i kreću prema stepenicama.
Na vratima ih srijeće komšija Miro, i pokušava da sestru uzme ocu da bi otac mogao da uzme mene. Komšija ne zna da ja nisam kući.
Otac, već uspaničen zbog zemljotresa, ne da sestru i na hodniku nastaje raskubanje - otac vuče sestru za jednu, a čiko Miro za drugu ruku.
Dragocjeni sekundi prolaze dok nekako nisu shvatili gdje je nesporazum. Na kraju su svi pred zgradom, u gaćicama, spavaćicama i pidžamama.
Petnaesti je april, 1979. godine. Nevjerovatna je stvar da su većini nas, koji smo doživjeli taj dan, prve asocijacije na njega - komšijski veš.
- Tagovi:
- Zemljotres
- Petar Špadijer
