.png)
Bar: Održana tribina „Crnogorska pravoslavna crkva i Sveta Stolica u XVII vijeku“
Izvor, foto: Matica crnogorska
U organizaciji Matice crnogorske u galeriji „Velimir A. Leković“ održana je tribina „Crnogorska pravoslavna crkva i Sveta Stolica u XVII vijeku“.
Gost tribine je bio publicista Stevo Vučinić, autor knjige „Rasprave o nekim pitanjima iz crnogorske istorije“, unutar koje je štampana i studija „Crnogorska pravoslavna crkva u XVII vijeku pomeđu Turaka i Mletaka“, koja se bavila pitanjem unije Crnogorske i Rimske crkve, potpisane 8. oktobra 1640. godine u manastiru Maine kod Budve.
Uvodno izlaganje predśednika Matice crnogorske mr Ivana Jovovića koji je bio opravdano odsutan, pročitao je moderator mr Neđeljko Necko Đurović.
Vučinić je posebno istakao da je Unija kao takva bila odjek iz povjesne dubine, vremena između VII i XII vijeka, koju je na crnogorskom prostoru državotvorno i duhovno obilježila Dukljanska kraljevina, političkim i crkvenim vezama povezana sa Rimom i Rimskom crkvom.
-Okolnosti joj nijesu bile naklonjene, i doživjela je slom oko 1186. Godine, ali ju je stanovništvo vjekovima pamtilo, do danas čuvajući desetine legendi o dobroj kraljici Jeleni Nemanjić, francuskoj katolkinji, koja je bila zaštitnica dukljanskoga, odnosno, katoličkoga stanovništva.
Na tim temeljima je nadgrađeno i petnaest dvooltarskih crkava koje to materijalno potvrđuju, čiji svaki kamen śedoči da pripadamo istom narodu, sticajem okolnosti, različitoga vjerskoga iskaza-kazao je Vučinić.
Rasute su od Risna do Bara: Sveti Jovan, Sveta Petka, Sveti Đorđe, Sveti Rok, Sveta Ćekla, u Livarima Sveta Veneranda, u Zupcima Sveti Vasilije, u Kastel Lastvi, Sveti Toma i Sveta Neđelja, u Boki Sveta Petka, Sveta Marija od Rožarija, Sveta Neđelja, Presveta Bogorodica i Sveti Tripun.
Mletačke vlasti su u vrijeme Kandijskoga rata ustupile pravoslavnom življu 1657. godine katoličke crkve Svetoga Luke u Kotoru i Svetoga Save Jerusalimskoga u Budvi.
To su, po njemu, primjeri i materijalizovane ekumenističke ideje.
Zato je, kaže, unija bila prirodni odnos, jer su Rim i Rimska crkva bili onovremeni oslonci na koji je Crnogorska crkva mogla da računa.
Pozvao se na vjersku situaciju iz XVII vijeka, koja śedoči dukljansku kraljevinu kroz vjerski iskaz, koji je na kontinentalnom prostoru opstajao vjekovima nakon njenoga sloma u XII vijeku.
Na prostoru Kuča, Pipera, Bratonožića, Bjelopavlića (Brda), 1633. godine, apostolska vizitacija je konstatovala, da već deceniju, zbog neprijateljskoga odnosa turskih vlasti prema katoličkom svještenstvu, na tim prostorima nije bilo duhovne skrbi za katoličko stanovništvo, pa je ono tokom narednih decenija prešlo na pravoslavlje.
To je, naveo je, starośedilačko stanovništvo Martinića u Bjelopavlićima, lužanska bratstva u Piperima, Drekalovići u Kučima, neka bratstva u Pješivcima i druga.
-Zato Crnogorci, bilo koje vjeroispovijesti, moraju da znaju i respektuju činjenicu da je naša najstarija duhovna i državotvorna institucija Dukljansko-barska nadbiskupija, kao Katolička crka u Crnogoraca katoličke vjere.
Ali i da respektuju državotvornu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, crkvu Crnogoraca pravoslavne vjeroispovijesti-.
Obavezni smo im, kako se izrazio Vučinić, kao duhovnim i državotvornim osloncima, "nezavisno kojoj vjeri pripadamo".
-Tim vrijednostima se prijeti, a naša povijest reinterpretira protivno našim nacionalnim i državnim interesima.
Ranoisrednjovjekovna Duklja i dukljansko-barska nadbiskupija su naše i samo naše, crnogorske, istakao je Vučinić.
Na kraju, Vučinić je apelovao na katolike podrumijskoga kraja i Lužane, potomke dukljanskoga stanovništva iz kontinentalnoga područja Crne Gore, da “ustanu u odbranu naše tradicije, povijesti i naše ranosrednjovjekovne države Duklje, kao naše i samo naše državne formacije, unutar koje su živjeli naši preci”.
