Novi spomenar trajnih vrijednosti iz pera Vlada Lukšića
Neumorni zavičajni hroničar i baštinik Vladimir Vlado Lukšić obradovao je svoje poštovaoce i prijatelje novim, dvanaestim po redu djelom-svojevrsnom etnografskom studijom “Spič – Šušanj – Zupci, iz tradicionalne baštine”.
Pored svojih autorskih tekstova, uz pomoć sjajnih fotografija MEDIA Pro-Studio Petović, te uz studiju o spičanskoj narodnoj nošnji koju je čuvena učiteljica ovog kraja Ksenija Lukšić napisala 1955, a koja je pronađena u njenoj skrinji u Sutomoru, Vlado Lukšić je na 200 bogato ilustrovanih stranica minuciozno predstavio muške i ženske narodne nošnje ovih dijelova Opštine Bar.
Posvetu precima i potomcima, autor je zapisao na samom početku knjige:
Djevojkama i nevjestama
Spiča, Šušanja i Zubaca
da u svečanim prilikama
što češće oblače našu
lijepu i suptilnu narodnu
nošnju: kamižot,, rašu, anteriju...
-Tradicionalna kulturna baština je polazište i izvorište kulture, čuva njen kontinuitet i naš identitet od iskona do naših dana. Neupadljivo, tiho, ali uporno, ona opstaje i podsjeća nas na neku meku , suptilnu dušu, radosnu ili patničku, usamljenu ili “u dvije iigle”, koja je kreirala te vrijednosti ukrasne ili upotrebne namjene.
Ne radi se tu o naivnom stvaralaštvu, već o prirodnoj potrebi i iskrenoj težnji da se život oplemeni, učini smislenijim, bogatijim, ljepšim. I nije riječ o trenutnom i slučajnom nadahnuću stvaraoca, već o spomenaru trajnih vrijednosti, autohtonih i autentičnih, materijalnih ili nematerijalnih, koji se upotpunjuje u duhu Remboove ili Miljkovićeve vizije: poeziju će svi pisati-ovako Lukšić uvodi čitaoca u svoje novo djelo.
Svaku stranicu krase termini koji se i danas u ovim krajevima izgovaraju sa notama zavićajnih ponosa, tradicije i nostalgije- kamižot, džamadani, raše, kotule, fute, jeleci, kapice jašmaci, opleti, bokče, pojasi, faculeti, traveše, dolame, poture, demije.
-Od davnina su Spič, Sušanj i Zupci po načinu života, običajima, vjerovanjima, krsnim slavama i drugim identitetskim obilježljima, predstavljali zaokruženi etno prostor. Tradicionalna nošnja takođe je izraz homogenosti posmatranog prostora.
Kamižot, saja, raša od svite, anterija, čebra, demije, jelek, džamadan, dušanka i druga ženska i muška odjeća istovjetni su u izboru materijala, kroju, bojama i prilikama nošenja, kako u Zupcima, tako i u Šušanju i Spiču.
Poneki detalj koji iskače iz “opšte šeme” više je izraz inspiracije terzije, možda buduće korisnice, pa kako je zadobio brojne pohvale, ‘kodifikovan’ je za redovnu upotrebu.
Po prirodi i logici, ženska nošnja je kompleksnija, ljepša, “oku milija”, urađena sa više ljubavi i maštovitosti. Zato joj je u ovom radu posvećeno najviše pažnje i prostora. Dat je veliki broj reprodukcija raša, anterija i drugih odjevnih predmeta.
Muška nošnja je bila i ostala jednostavnijeg sadržaja, više okrenuta praktičnoj upotrebi. Po svojim elementima gotovo je istovjetna nošnji kakvu srećemo u najvećem dijelu Cme Gore.
Zbog korišćenog materijala, složenosti izrade i veoma vrijednih ukrasa, izdvajaju se jelek i džamadan. Na njih je stavljen akcenat u prezentaciji tradicionalne muške nošnje- naveo je pored ostalog u predgovoru Vlado Lukšić.
- Tagovi:
- Vlado Lukšić
- Spič
- Šušanj
- Zupci
