.jpg)
Sve pasije Vlada Lukšića: zavičaj, šah, tradicija, umjetnost...
Mnogo je načina da se opiše Vladimir Lukšić, i opet, nijedan neće sažeti širinu duha ovog vedrog 80-godišnjaka: svima znani Vlado, u Baru je podjednako cijenjen i kao ekonomista po struci, i kao pasionirani šahista, ugledni intelektualac i humanista, ali i kao hroničar, publicista, te poznati ljubitelj slikarstva i kolekcionar.
Svim svojim životnim pasijama posvetio je u prethodnih pedesetak dana i dodatno vrijeme, tako da nije imao ni trenutka da razmišlja o koronavirusu: sam kaže- u svom domu proveo se „sasvim fino“.
-U svakom slučaju, bilo je zanimljivo. Čitao sam mnogo novine, ali i nekoliko knjiga, izdvajam "Vrijeme koj e se udaljava“ Mirka Kovača, roman „Yugoslav“ Ane Vučković koji je bio u konkurenciji za NIN-ovu nagradu, ponovo pročitao pjesme Igora Vasiljeva. Dosta sam se zanimao šahom, sa Lukom i Davorom Draškovićem, i Ljubom Živkovićem, razmjenjivao sam šahovske studije, ujutro bismo jedni drugima diktirali telefonom postavke zadataka, pa se javljali kada ih riješimo-opisuje svoje „korona dane“ Vlado Lukšić za Feral.bar.
U ovom vremenu izolacije, naviše su mu nedostajali šetnja i društvo prijatelja, „ovo ostaio je sve bilo tu“,. Društvo mu je pravila muzika- Zafir Hadžimanov, Oliver Dragojević, "Ća je život vengo fantazija"... a kako mu je supruga Gordana kupila tablet, obnovio je „neke tajne šaha Bonje Ivanovića“.
-Pratio sam preko interneta uživo i zanimljivo takmičenje po ubrzanom tempu koje je organizovao svjetski šahovski prvak Karlsen, osam igrača po četiri partije svako sa svakim, pobijedio je Karlsen, Nakamura je bio drugi, tu se pojavio mladi Iranac Furioza koji je ostavio lijepi utisak hrabrom i atraktivnom igrom-nastavlja Vlado.
Iskoristio je ovo vrijeme i da sredi svoju bogatu šahovsku dokumentaciju, „figure su mi stalno namještene“, a pročitao je i knjigui“ Ljubav i šah“ koju je napisala Sali Landau, supruga čuvenog šahovskog šampiona Mihaila Talja.
-Knjiga me je potresla, iako je na ruskom, dosta sam razumio i shvatio. što se sve može doživjeti, uvidio sam da poslije osvajanja titule svjetskog prvaka 1960. Talj prosto više nije mogao da igra zbog života koji je vodio. Sali je bila glumica Narodnog pozorišta u Rigi, pjevala je i svirala klavir. danas živi u Antverpenu. Za mene, četiri največa igrača u istoriji šaha su Aljehin, Talj, Fišer i Kasparov, a ko je peti- ne znam jer ih ima mnogo u konkurenciji-kaže naš sagovornik.
Dakle, nakon porodice, njegova najveća ljubav je šah i to podavno: 1973. je postao majstorski kandidat na šahovskom prvenstvu SFRJ u Sutomoru, rekordnih 50 godina je bio član Šahovskog kluba “Mornar”, a od 2000. je u ŠK “Rumija”, napisao je četiri knjige o šahu.
Vladov decenijski šahovski saborac, novinar, književnik i bloger “Vijesti” Milan Vujović kaže da je zanimljivo da ovaj blagi čovjek igra oštar, napadački šah “i što je paradoksalno, s godinama igra sve beskompromisnije, odbija remi i najvećim prijateljima, sem u brzopoteznim partijama. A brzopotezni šah za njega i nije neki šah“.
- Šah je, kako je to na jednom višem nivou definisano, nauka, umjetnost i sport. Partije odigrane pprije 200 godina i danas oduševe, kao u malo kojoj drugoj oblasti, posebno koja ima karakter sporta. Da bi se u šahu napredovalo, mora mnogo da se radi, da se proučava dosta knjiga, ima tu mnogo psihologije. Za mene je to čista ljubav, ispunjenje slobodnog vremena i uživanje u lijepim potezima velikih igrača poput Talja kojeg svi obožavamo, a i meni je bilo neki put zadovoljstvo da odigram sadržajnu partiju. Sa šahom čovjek nikada ne može biti sam, postavi 32 figure i uzme neku knjigu sa partijama. Moja „Mala antologija šahovske umjetnosti“ iz 2014 nailazi na pohvale šahista, tu su biseri šahovskog stvaralaštva, a knjiga je stigla čak do Kasparova, a posebno mi je draga monografija o prijateljju majstoru Radovanu Brajoviću-ističe Vlado.
No, pored skoro fanatične privrženosti šahu, Vladimir Lukšić je možda iznad i prije svega prepoznat kao predani istraživač istorije i tradicije Spiča i rodnog sela Brca, promoter i zaštitnik kulturne baštine zavičaja, njegova svojevrsna živa enciklopedija Jednostavno, fascinira lakoćom kojom barata za prosječnog Baranina nevjerovatnom količinom istorijskih podataka o toponimima svoga života.
-Zavičaj je izvorište, polazište, utočište, izvor inspiracije, oslonac za neka nova sagledavanja, nove vidike, Čovjek kad ima zavičaj, zna da je tu rado i viđen i primljen, da je slobodan da sebe realizujei prikaže. To je osnov odakle čovjek treba da krene u svijet, i on je mnogo više nego ovo što ja govorim, jedno lijepo osjećanje, jedno lijepo bitisanje u okruženju koje ispunjava lijepim emocijama i idejama-veli Lukšić.
Zavičaju je posvetio četiri od ukupno deset knjiga koje je do sada napisao. Iskorak od osječaja pripadnosti geografiji, istoriji i tradiciji zavičaja, prema bilježenju impresija i fakata, napravio je otkako je otišao u penziju krajem 2000. Kaže, dugo je to nosio u sebi, ponekad imao neke papiriće i na njima zapisane anegdote, sitnice koje je od starijih čuo, zanimljivosti...
-Nažalost, nije to bilo dovoljno koliko je trebalo, a imali smo veliku mogućnost da o tradiciji više saznamo jer je Brca imala ljude koji su bili u Carigradu, Beogradu, Atini, Parizu, znali pet-šest jezika. prošli svijet, a opet se vraćali u svoj zavičaj, od njih se moglo mnogo čuti. Nažalost, ja to nisam ni zabilježio ni saslušao, čovjek kad je mlad, ima i drugih obaveza, onda pođe na plažu, dođe ljeto pa nas dekoncentriše, tako da sam mnoge stvari propustio i to sam zažalio.
Kada sam otišao u penziju, odjednoim sam shvatio te propuste, onda sam sjeo i pokušao nešto da uradim za svoje mjesto,da pišem, da ponešto pogledam u knjigama, da se prisjetim, i od 2001. nastojim da to nešto uradim. Objavio sam „Prosvjetna i kulturna misao u Spiču 1880-2005“,„Župa Brca 1856-2016“,“Selo Brca - otisci života i narodnog govora” i “Svadbeni običaji u Spiču” sa koautorom pokojnim Matijom Vuksanovićem. Taj običaj-Spičanska svadba- vrlo je zapažen na kulturnoj mapi Crne Gore i šire jer je 1951. osvojio drugo mjesto na festivalu folklora u Opatiji-veli Lukšić.
Afirmišući sve ono što Spič čini lijepim, Vlado je doprinio da opet zaživi Spičanska svadba, pokrenuo je sa vrijednom i neumornom Slobodankom Hrvatin Kulturni kalendar Sutomora, bio među osnivačima NVU “Novo i ljepše Sutomore”, inicirao omaž velikom a zaboravljenom vajaru Marku Brežaninu, revitalizovao Spičanski barjak...
Priznaje, u posveti zavičaju ipak je najponosniji na knjigu „Prosvjetna i kulturna misao u Spiču 1880-2005“ kojom je obuhvatio razvoj organizovanog školstva na ovom prostoru od otvaranja šestorazredne Državne osnovne škole u Sutomoru do današnje OŠ”‘Kekec” u istom mjestu,za koju je ugledni barski profesor u penziji Nikola Stanišić kazao je da je najljepši dar Spiču za jubilej 125 godina školstva, te da je Lukšić sa pijetetom, kompetentno, profesionalno i ljudski toplo predstavio uzorite Spičane, kulturne i prosvjetne poslenike “oduživši im se ovom knjigom za njihov doprinos“.
-Moram se zahvaliti tadašnjoj direktorici “Kekeca” Sanji Ostojić koja mi je povjerila taj zadatak povodom jubileja-125 godina školstva ovdje, a koji sam ja možda olako prihvatio, tek kada sam “ušao” u knjigu, vidio sam kakav je to posao, godinu i po dana mukotrpnog rada da bi se došlo do jednog nivoa i kvaliteta. Mislim da je ta knjiga značajna za Spič, za sve ovo vrijeme, evo već 13 godina niko mi nije osporio nijednu jedinu rečenicu ili podatak, tako da sami sa te strane zadovoljan, seriozno sam je uradio. Možda bi bilo lijepo njeno drugo izdanje, ljudi je traže, a ja ne tražim nikakav honorar, dajem CD, neka to obnove-dodaje Lukšić.
Sagovornik portala Feral.bar nadalekoje poznat i kao veliki znalac likovne umjetnosti i kolekcionar. Oduvijek je, kaže, imao “neku žicu” za sakupljanje sitnica, papirića, pomalo je tu bilo i filatelije, sve ono što ima neki karakter umjetnosti.
Naklonost prema onome što je lijepo, opisuje priznanjem da prvenstveno voli male stvari “pune su emocija, imaju dušu”, a potom i stihovima jedne ciganskepjesme koja mu se mnogo sviđa-“Pitao sam malog puža/ da mi svoju kuču proda/ a puž meni odgovara/ otkud tebi za nju para”. Što se slikarstva tiče, orijentisan je prije svega na djela Voja Stanića, Đorđa Ilića, Mikija Radulovića, Naoda Zorića i Nikole Gvozdenovića Gvozda. Objavio je i dvije knjige o slikarstvu, "Male forme Đorđa Ilića" i monografiju, za Bar dragocjenu, o nagrađivanom slikaru i pedagogu Branku Vukiću.
- Nikada nisam bio u materijalnim mogućnostima da kupujem nešto veče, ali, nabavljao sam povremeno. Nije to prevelika kolekcija,ni zanimljiva u odnosu na neke druge kolekcionare, posebno doktora Zaima Kalamperovića, koji je vjerovatno ubjedljivo najveći kolekcionar u Crnoj Gori, ali, to mi čini zadovoljstvo, to su mogućnosti da čovjek ispuni svoje kulturne potrebe, a i da uživa u nekim lijepim stvarima-ukazuje Lukšić.
Vlado sa posebnim pijeteom uvijek govori o profesoru emeritusu Nikoli Gvozdenoviću Gvozdu, sa kojim druguje odavno. Upravo j e Gvozdova slika “Koze” i bila prva u Vladovoj kolekciji, a način na koji je tamo dospjela,anegdota je koja u svakom društvu izaziva smijeh.
-Kažem Gvozdu, "volio bih da imam ovu tvoju sliku koze”, i pitam ga koliko to košta, on kaže, “Bogami ne znam, no pođi na bravlji pazar pa vidi koliko košta koza i pomnoži koliko ih je na slici”. Pri tome daje popust na to 25 posto kao stari prijatelj i komšija, Pošteno od njega, idem na pijacu, pitam-pošto koza, a ona dvije hiljade dinara. Pomnožim puta šest koliko ih je na slici-12.000 dinara, a nemam te pare! Dolazim u atelje i kažem “Gvozdo, ti ćeš meni lijepo kad budeš mogao, ali da to bude lijepo urađeno, naslikati samo kozu sa jaretom, toliko para imam”. On me gleda, pa gleda, i kaže “Nek’te đavo nosi”, nasmijao se i pružio mi sliku !-smije se Vlado.
Ista reakcija okončala je i razgovor za Feral.bar. Tačno prije godinu dana, pred mnogobrojnim prijateljima i poštovaocima, ovaj ugledni barski publicista i predani zavičajni istoričar promovisao je svoje novo djelo posvećeno rodnom Spiču-knjigu "Rasuti đerdani spičanski-Miljevci i Zankovići". Na pitanje kako je moguće da sada dva mjeseca nije izlazio iz kuće, a da nije ušao u pisanje nove knjige, Vlado Lukšić se umjesto odgovora samo zagonetno nasmijao...
Brca kao amajlija
-Rano, još dok sam bio dječak, moje misli i osjećanja pošli su krivudavim i nesigurnim stazama... Susretnu se zanimljive, ali i bolne istine. Kao amajlija, od svih iskušenja, poroka i uroka, čuvala me naša Brca- kazao je jednom o svojim zavičajnim djelima Lukšić.
Skromni baštinik tradicije
Svojim ukupnim intelektualnim habitusom Lukšić nadilazi predmetnu zavičajnu tematiku, a njegove knjige vjerno svjedoče da je on čovjek koji ima širok spektar interesovanja, ali, isto tako i širok krug prijatelja, ocijenio je publicista mr Ivan Jovović, ističući da su Vladova djela o baštini Spiča “autentično štivo trajne vrijednosti za crnogorsku etnologiju i folkloristiku”. Književni i likovni kritičar i publicista mr Milun Lutovac za Vlada je zapisao da je čovjek koji je imao dara “a i volje” da bogatstvo i ljepotu, zanimanjem za druge, potraži u drugima, da nađe i da doživi ljepotu u svojoj okolini, a toj svojoj misiji velikog okupljanja prolaznosti u neprolazno “Vlado je prilazio sa mjerom i urođenom skromnošću”.
