Mira Škanata: Suve smokve čekaju Badnji dan
Izvor, foto: Radio Tivat
Autorka: Marijana Mišić – Škanata
Kraj avgusta i početak septembra, za one koji gaje smokve posvećen je privođenju kraja procesa sušenja ove lijepe i ljekovite voćke. Širom Sredozemlja, pa tako i u Boki.
Procjenjuje se da na svijetu ima oko 750 sorti smokava, a kažu da se u Crnoj Gori najčešće može naći petnaestak: crna patlidžanka, sušilica, rezavica, zimnica, petrovača bijela, petrovača crna, sultanija bijela, sultanija crna, lapavica, carigradska rezavica, francakana…
Smokva je oduvijek predstavljala simbol plodnosti.
Kao lijek koristila se vjekovima, a novija istraživanja ukazuju na to da su je naši preci jeli i uzgajali prije ječma, pšenice i određenih mahunarki.
Tivćanka Mirjana Mira Škanata završila je ovih dana sušenje smokava, a njene su mnogim starim Tivćanima, a bogami i mlađim, koji su ih probali, najomiljenije.
Pola ljeta, otprilike od sredine jula, kad smokve sazru, proveli ste sušeći ih. Kako teče taj proces?
-Proces nije baš jednostavan. Smokva treba da sazri, da bude zrela za sušenje, a onda treba znati koja valja, a koja ne valja da se suši.
Kad se ubere, treba je okretati baš kad je najjače sunce, recimo, danas stoji do 12 sati, pa je okreneš da opet sutra bude na drugu stranu, da bude lijepa.
E, sad, ja to stalno radim godinama, i kad to napravim, ja ih lijepo skupim i spremim u kutiju, dok sve ne budu suhe.
Onda slijedi još jedan proces, nije baš lagan. Tri litre vode se sipa u posudu i doda se šaka soli, pa se stavi da proključa.
Nekad se sipala morska voda, jer je bila čista, ali more danas nije čisto kao nekad i ja to radije stavim ovako.
Kad voda provri, onda stavim u cjediljku dvije šake smokava, i onda ih ubacim samo minutu, da malo proključa.
Onda ih izvadim i istresem na sto, ili stolnjak, pa svaku razvučem, da bude svaka ista, što se može vidjeti na fotografiji, kako to lijepo izgleda.
Poslije toga, one se suše još dva, tri dana pokrivene i zaštićene prozirnom gazom da bi se fino prosušile.
Na kraju, zadnji proces, stavlja se lovorov suhi list i morač u smokve. Suhi lovor i morač imaju potpuno drugačiji ukus nego zeleni. Zeleni nije dobro stavljat.
To se sve spremi u kese, koje se zatvore i idu u friz. Tu stoje sve do Badnjeg dana, kada je vrijeme smokava, rakije, priganica.
Kad ih iznesem i izložim, obično kažu da su moje najbolje. Uvijek su tražili da ih donesem, recimo dok sam bila u Organizaciji žena Tivta-.
Gospođa Mira kaže da postoji i neki starinski recept, po kome se smokve stavljaju u sumpor, ali ona ga nikad nije probala, a nema ni želju.
One u tom procesu, kako kaže, ostanu onako kako se osuše, nejednake, a ona više voli da je svaka ista.
To je zapravo jedno stablo u vašoj bašti, koliko je smokva stara?
-To je jedno stablo, koje smo donijeli iz starine kao mladicu i usadili u baštu, kad smo se preselili, stara je 60 godina. Od tada se ona koristi i bere i suši.
Znači, gdje vi, tu i smokva?
-Jeste…jeste. Gore sam u staroj kući, gdje smo živjeli, u Škanatiće, znala i rakiju peći od smokava. To je isto lijepa rakija!
Tu bi se stavio i morač suhi u rakiju kad bi se pekla, pa bi bila prava mastika.
U Boki je običaj da se sušene smokve služe sa rakijom, kad god je neko slavlje, svečanost.
-To je obavezno, posebno kad se dočekuju gosti, turisti, recimo i na Aerodromu, i u gradu…
Smokva suha i rakija, to je običaj, to je tradicija, naravno, a recimo za Božić, odnosno Badnji dan, uz to idu i priganice… Suhe smokve, priganice i rakija.
Ove godine, smokva je rodila bolje nego prošle. Ne da je dobro rodila, nego prerodila! Dosta ih je i otpalo zelenih. To se pokupi, očisti, a onda se beru samo zrele.
Bome, i pojeli smo dosta svježih smokava. Nađe se još po neka, kako sazri, ali su sada manje.
Ovo je inače prava vrsta smokve za sušenje, sušilica. Imam još jednu smokvu u dvorištu, moja ćerka ju je donijela iz Slovenije, ukusna je, ali nije dobra za sušenje.
Samo naša, bokeška sušilica, je dobra za sušenje.
Suha smokva jako je zdrava i za srce i za krv. ja sam znala samljeti ih, kad mi je hemoglobin bio lošiji, i pomiješati sa cveklom, limunom, pa se to pije da se popravi krvna slika.
I za probavu je jako dobra.
Inače, u bašti imam i peršun i selen i salatu i još mnogo toga, zavisno od sezone, a posebno volim raštiku, jer je jako zdrava.
Imam i sada u frizu zamrznutih šest kesa.
Sad je već nikao i mladi raštan, pa ću ga rasaditi, da ga imam cijelu zimu, do proljeća. U svakom slučaju, u vrtu uvijek ima nečega, nikad nije prazan.
Koliko dugo ste bili članica Organizacije žena i bili uključeni u njen rad?
-Trideset godina sam bila sa njima, lijepo smo se družile. Učestvovale smo na puno raznih događaja kod nas u Tivtu, a i išle smo svugdje, putovale.
Na Žućenica festu sam učestvovala, uvijek sa po tri, četiri jela, znala sam i pet napravit. Sve je to trajalo do korone, onda više nisam, tada sam prestala.
Vi ste domaćica, puno radite i u kući i u bašti, obično se kaže da se taj rad najmanje priznaje. Pored toga, priroda vam je podarila lijep glas, i danas, u devetoj deceniji još uvijek pjevate u crkvi Sv. Antona u horu. Bili ste članica Katedralnog zbora u Kotoru 18 godina, koliko vam je o značilo?
-Bilo nas je pedesetoro dok je profesor Čučić bio živ, a nas troje je redovno išlo iz Tivta. Onda smo prestali, otkad njega nema. Trebalo je obezbijediti prevoz, a i godine su ozbiljne.
Tako sam prestala u Kotor da idem. Pjevala sam i u horu “Jadran” prije dvadesetak godina, kad je dolazio profesor Gregović iz Kotora.
Drago mi je što je hor Jadran obnovljen u Tivtu, išla sam i na koncert da ga čujem. Sve mi se dopalo, na čelu sa Andreom.
U Svetog Antona, inače, idem i dalje i to čak i solo pjevam još uvijek.
Još se čuje vaš sopran?
-Čuje se, baš tako. Martina, dirigentkinja, me samo pogleda i pokaže da podignem glas…To je veliko duševno zadovoljstvo. To se ne može opisati, mene to drži!
Ja to strašno volim, i od detinjstva sam voljela. Moja mama je jako lijepo pjevala i moj brat Boško Počanić, koji već dugo živi u Sloveniji.
On, nažalost, više ne pjeva, ali je i pjevao i svirao, bio je u bendu Meteori, dok nije otišao u Sloveniju.
O tome je pisao Lazo Božović u svojoj knjizi i hvala mu, on mi je dao jedan primjerak za Boška da se podsjeti na mlade dane, baš je bio sretan.
Mislim da je pored Boška još samo Fric Petković živ od njegovih kolega iz benda. To su bili odlični pjevači i svirači-.
Sjeća se gospođa Mira puno zanimljivih stvari, obećava da će nam idući put govoriti o drugim temama.
A što se smokava tiče, stajaće u frizu do Badnjeg dana, nema posluživanja prije.
