Vatra progutala novu baraku porodice Bislimi
Izvor: Vijesti
Autorka, foto: Marija Pešić
Nakon smrtonosnog požara pod Volujicom u februaru, u kojem su stradala četiri člana porodice Bislimi, Tarzan Bislimi je sa suprugom i djecom boravio u kampu u Šušanju, na Ivanovim koritima u odmaralištu, pod vedrim nebom…
Zatim je živio u baraci iza Srednje stručne škole koju je sagradio za sebe. No, ni taj dom nije dugo trajao.
Još jedna vatrena stihija ostavila je samo pepeo, a Tarzana Bislimija i porodicu na ulici.
Požar krajem jula koji je zahvatio trošnu baraku u kojoj je živio potpuno ju je uništio.
On je ispričao da nije bila toliko loša i da im je dobro služila - imali su kupatilo, dvije prostorije za boravak i kuhinju.
Sada nemaju ništa, njegove su riječi, pa su se vratili kod njegovog brata u improvizovani kamp u Šušanju i tamo žive sa još 84 člana svoje porodice od kojih su više od 40 djeca.
-Ljeti smo se snalazili. Mogli smo napolju da spavamo, svakako nas je previše i bilo je vruće.
Ljeto se završava, sad će zima i ne znamo šta da radimo. Mogli smo do sada da se kupamo u moru, ali sada ni to nećemo moći jer će biti hladno-kazao je.
U požaru niko nije povrijeđen jer su bili u bolnici s Bislimijevom majkom koja je teško bolesna i na samrti.
On je ispričao da se nakon tragedije kod Volujice mnogo njih razboljelo, jer žive u još gorim uslovima nego prije, a tvrdi da od velikog dima te noći neki od njih još imaju zdravstvenih problema.
Njegova supruga Šećera Bislimi “Vijestima” je kazala da se najviše brine za djecu jer nemaju ni osnovnih uslova.
Dok je to pričala, njena kćerka tražila je ostatke svojih igračaka u prašini gdje je nekada bio njihov improvizovani dom.
Teško joj pada to što ne može da ih pošalje u školu od kako su ostali bez doma pod Volujicom, jer nema gdje da ih kupa niti da im opere odjeću na adekvatan način, a upisala ih je u jednu barsku osnovnu školu.
Kazala je da više ni nemaju odjeće jer im je dva puta za manje od godinu dana izgorelo sve što su imali.
-Ne znamo šta više da radimo. Borili smo se, zvali, tražili, ali ništa se nije desilo. Svi su nas zaboravili, a obećavali su nam da će nam pomoći i naći negdje da živimo.
Ja bih najviše voljela samo jedan onaj kontejner ili prikolicu da nismo napolje kad krene zima i da ne idemo svako malo u bolnicu, tamo smo kao dežurni-njene su riječi.
Tarzan Bislimi na mjestu gdje je bila baraka, foto: Marija Pešić
Tamo gdje je bila baraka, sada je samo krš, pepeo i prašina.
Jedan prijatelj koji ima bager im je pomogao da očiste dio zemljišta da bi, ako im neko donese kontejner ili pokloni bilo kakav materijal, imali gdje da ga stave.
Komandir barske Službe zaštite i spašavanja Aco Vulević kazao je da je taj požar bio jedan od težih, da je zahvatio veliku površinu i sve suvo rastinje velikom brzinom.
Uzrok požara ne znaju, to je u nadležnosti policije, a Tarzan Bislimi tvrdi da je s njima razgovarao, te da se ne zna zašto je požar izbio.
-Oni su me zvali dok sam bio s majkom u bolnici.
Poslije sam ih i ja zvao, i oni mene, kažu da ne znaju šta je bilo, da nisam ja kriv, da je sve suvo i obraslo okolo i da je trebala jedna varnica ili neki opušak da se sve zapali-ispričao je Bislimi.
Članovi porodice Bislimi su nakon požara koji je uništio njihovo naselje ispod barske Volujice boravili kratko u državnom odmaralištu na Ivanovim koritima.
Oni su se vratili u Bar na svoju ruku i želju jer nijesu vidjeli svrhu ostajanja tamo.
Oni su takođe protestovali ispred Opštine, a sastali su se i s predsjednikom Opštine Bar Dušanom Raičevićem.
Lokalna uprava je nakon požara uplatila Bislimijima 12.000 eura jednokratne pomoći.
Na pitanje šta su s tim novcem uradili, Tarzan je kazao da su ga dali bratu koji je u požaru izgubio dvoje djece, a njegova supruga i majku.
-Nismo htjeli da se miješamo, vjerujte, njegova muka je bila najveća i to je njemu otišlo-ispričao je Bislimi, tvrdeći da su te pare i njemu koristile jer su djeca često išla kod njegovog brata da se hrane.
Kada su protestovali i odbili da borave na Cetinju, zahtijevali su od nadležnih da im sagrade pet kuća za petoro braće u neposrednoj blizini.
Sada su smanjili očekivanja, kažu da ih skoro i nemaju jer misle da su odbačeni i zaboravljeni. Jedino ih se, kazali su, sjete mediji ali im oni ne mogu pomoći.
Bili bi zadovoljni i kada bi dobili kontejnere u kojima mogu da žive, imaju malo privatnosti i “bilo šta nad glavom”.
Tadašnje Ministarstvo rada i socijalnog staranja i današnje Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga preuzelo je taj slučaj na sebe u koordinaciji sa Opštinom Bar i Centrom za socijalni rad.
Zbog toga, ispričao je Tarzan, kome god da se obrate budu upućeni na ministarstvo koje se proglasilo nadležnim, a još nije uspio da stupi u kontakt s njima, iako je pokušao.
“Vijesti” čekaju odgovore tog ministarstva o ovom slučaju, a Bislimi zaključuju da “ne čekaju više ništa, ali mole da im se pomogne prije zime”.
