Barski ljetopis: Promovisana knjiga Božidara Boška Miloševića „Bar: Svjetionici jednog vremena, knj. 1“
Izvor: PR Barskog ljetopisa
Foto: Sergej Zabijako
Završno veče segmenta bARS, koji je brojao osam programa, bilo je posvećeno jednom od utemeljivača novinarstva u Baru – Božidaru Bošku Miloševiću i knjizi njegovih reportaža o Baranima pisanih za „Pobjedu“ i „Politiku“ između 1961. i 1979. godine, a koja nosi naziv „Bar: Svjetionici jednog vremena, knj. 1“.
U knjizi su sabrane reportaže, kroki zapisi i emotivni tekstovi o Baranima, o „malim ljudima“ čije je životne sudbine Milošević želio da zabilježi, a što je, prema riječima njegovih savremenika, izvanredno radio.
Promociju je, pored porodice i prijatelja Boška Miloševića, pratio veliki broj Barana, predstavnika društvenog, privrednog, umjetničkog i sportskog života grada.
Moderator večeri, novinar Radomir Petrić kazao je da Miloševićeva knjiga može biti predstavljena na nekoliko načina – kao dokaz i svjedok jednog osebujnog novinarskog i pripovjedačkog talenta, kao svojevrsni sociološki zlatni presjek jednog doba kada su drugovi bili gospoda u najplemenitijem značenju te riječi, i kao felinijevski kaleidoskop u kojem je autor sa neskrivenom ljubavlju, plemenitošću i pažnjom predstavljao ljude i procese u podrumijskom kraju, zabilježio ih i spasio od zaborava, na čemu, istakao je Petrić, „treba da mu budemo zahvalni“.
Glavni i odgovorni urednik Radio Bara, novinar i publicista Milan Vujović evocirao je uspomene iz vremena kad je zajedno sa Boškom, koji ga je i pozvao da piše, sačinjavao „Politikin“ tim u Baru.
-Kada je trebalo da izađe moj prvi tekst, gotovo da nisam mogao da spavam. U zoru sam bio pred kioskom, nestrpljivo sam prelistavao novine ali mog teksta nije bilo.
Tek u jednom ćošku bila su dva pasusa ispod kojih su bili moji inicijali, a poslao sam bio dvije strane.
Kad me vidio snuždenog, Boško se nasmijao: ’Ovo ti je prva lekcija iz novinarstva. Vijest mora da bude kratka, jezgrovita. Dobro došao u najbolju školu novinarstva koja postoji na ovim prostorima’!
Foto: Dragica Orlandić
Taj početni neuspjeh, Boško mi je pretvorio u trijumf nekoliko dana kasnije, kada smo ispod njegovog teksta, bili potpisani obojica-prisjeća se Vujović ističući da je Milošević bio čovjek od integriteta, novinar sa stavom kojeg je, bez obzira na to da li je sasvim u pravu, branio po svaku cijenu.
Zato je, po riječima Vujovića, često bio na meti onih koji nisu držali mnogo do transparentnosti.
-Fanatično je bio odan svojoj profesiji, živio u stalnoj trci za pouzdanom i pravovremenom viješću i bio nesklon kompromisima koji su zadirali u dušu koja mu je uvijek bila važnija od svakodnevnih blagodeti do kojih se dolazi sa manje ili više kompromisa-naglasio je Milan Vujović, podsjetivši da je od smrti Boška Miloševića prošlo trideset godina.
-I sad vidim njegov srdačan osmijeh i lice na kojem dominiraju blage oči. Mene nije mogao da prevari svojom robusnošću.
Iza fasade je, nažalost prekratko, kucalo meko srce obavijeno dobrom dušom-kazao je Vujović prisjetivši se i da je na vijest o Boškovoj smrti reagovao sa „Kako ću da pišem za ’Politiku’ bez Boška?“.
Vujović je naglasio da neki tekstovi u knjizi djeluju, za današnje vrijeme, pomalo naivno jer vrcaju od empatije i solidarnosti, ali da je Boško svojim izoštrenim novinarskim čulom upravo tražio i nalazio dobre ljude i događaje sa srećnim krajem.
-Pisao je sa dobrom namjerom, ne da proslavi sebe nego junake svojih priča, a njegovi junaci su bili, uglavnom, obični ljudi, najčešće pomorci i dokeri.
Mnoge je brodove Prekookeanske plovidbe ispratio sa sjetom u staro gvožđe, ispratio je i mnoge uspjehe barskih ljekara i odbolovao njihove rijetke neuspjehe-kazao je, između ostalog, Vujović.
Boško i Bar su za Miroslava Stojanovića, nekadašnjeg zamjenika glavnog i odgovornog urednika „Politike“, dva neodvojiva pojma.
Stojanović, koji je bio stalni dopisnik ovog lista iz Bona od 1985. do 2006, specijalni dopisnik iz više evropskih država i dobitnik dvije nagrade za životno djelo, smatra da niko prije Boška nije tako osjećao damare ovog grada i pomno, seizmički precizno, bilježio, kao neposredni svjedok, sve mijene i promjene grada i to ne kroz brojke, već kroz ljude sa imenom i prezimenom, kroz njihove sudbine i kroz ono što su činili i učinili za Bar.
-Knjiga je dvostruko i dragocjeno otimanje od zaborava, još jedno sjećanje na nezaboravnog Boška i podsjećanje na priče o njegovim junacima koje bi, da nisu ukoričene, čamile u dokumentacijama novinskih kuća.
Tekstovi su građeni od čvrstog građevinskog materijala, neki od njih su antologijski primjeri onog što se u književnosti označava kao kratka priča.
Novinarstvo i literatura koji se, inače, ne trpe, u Boškovom slučaju, kako to biva kod novinara osobenog kova, su sklopile savez i uspostavile harmoniju.
Nimalo slučajno, jer je studirao književnost. U njegovim tekstovima, svaka riječ je kanula tamo gdje treba.
U svemu drugom široke ruke, sa riječima je baratao škrto, strogo racionalno, kao sa najvećim blagom, ostavljajući svakoj prostor da progovori najjače i najboljim glasom.
S obzirom na to da ime umije da odredi prirodu i sudbinu čovjeka, Božidar Milošević je bio Božji dar za ovaj grad, za profesiju, posebno za njegovu porodicu-smatra Stojanović.
Iako, kako je rekao, ne voli prejake riječi, slovo o Bošku Miloševiću završio je riječima da je bio ljudina, te da bi pod njegovim imenom, kao svjetionikom jednog vremena, trebalo da ostane i opstane neki znak trajnijeg značaja i značenja.
Priređivač, urednik i izdavač knjige, novinar i publicista Željko Milović je, uz pomoć Vladimira Miloševića, Boškovog sina, prikupio priče i objavio ih.
Ideja o ovoj knjizi, kao galeriji zaboravljenih likova koji treba da dobiju novi život, stara je, kazao je Milović, desetak godina, a proces sakupljanja priča počeo je prije godinu.
-Miloševići su imali dobar dio Boškovih članaka, naročito iz „Politike“, a onda je krenuo uobičajeni, rudarski posao – ulazak u arhiv „Pobjede“ i potraga za Boškovim tekstovima.
Sve reportaže o ’malim ljudima’ koje smo pronašli, uvrštene su u ovo izdanje, a otvarale su se same, jedna za drugom-kazao je Milović dodajući da mu je pričinjavalo izuzetno zadovoljstvo čitati ih i vratiti se u felinijevsko djetinjstvo, pravi mali Diznilend likova od kojih je neke zaboravio, a nekih se dobro sjeća.
Posebno se osvrnuo na snažnu i emotivnu autobiografsku priču „Beračice u oktobru“ koja, pored novinarske dokumentaristike, nosi i jasnu literarnu notu.
-Priča je napisana ’61. godine kada je Boško bio ’frešak’, sa studija, što objašnjava taj njegov literarni dio, a što se emotivnosti tiče, nije neobična jer autor piše o svojoj majci-pojašnjava Milović.
On dodaje i da su Bar i Ulcinj, maltene, podjednako bili zastupljeni u Miloševićevim tekstovima, da ima toliko lijepih priča o Ulcinju, te da se, uz „Svjetionike jednog vremena 2“ koji su planirani do kraja godine, može očekivati i knjiga o Ulcinjanima.
Podsjetio je i na izvještavanje novinara Miloševića tokom zemljotresa 1979. kazavši da se on tada novinarstvom nije bavio na dokumentaristički, već na ljudski način.
Tokom promocije je emitovan video dodatak iz dokumentarnog filma o životu Boška Miloševića u kojem govori upravo o najvećoj tragediji koja je zadesila Bar 1979. godine i o kojoj je prvi poslao vijest u svijet.
Emitovani su audio-snimci dvije priče iz knjige čiji je cjelokupan sadržaj u audio-verziji dostupan na kanalu You tube.
Publika je imala priliku i da, premijerno, vidi karikature koje je specijalno za knjigu radio Goran Šćekić, a koje se nisu našle među njenim koricama jer se uređivački tim, naknadno, ipak odlučio za fotografije.
