Bar, Crna Gora
6 Oct. 2024.
post-image

Vesko Obradović: Uskoro ću leptir mašnu okačiti o klin

Izvor, foto: Radio Tivat

Autor: Dragan Popadić

Gost “Radio suncobrana” Radio Tivta bio je Vesko Obradović, dugogodišnji konobar u HTP “Mimoza”, jedan od najomiljenijih i najpoznatijih.

Vi ste konobar u “Mimozi” od 1982. godine. Mnogo je događaja iz vašeg profesionalnog života. Šta najviše pamtite?

-U Mimozi sam od 25. maja 1982. godine. To je početak moje radne karijere.Taj dan je sretan u mom životu. Dešavale su se lijepe stvari.

Od tad sam zavolio grad Tivat i HTP Mimozu kao moju drugu kuću. Proglašen sam za najboljeg konobara u Crnoj Gori.

Ovdje je bilo mnogo interesantnih gostiju?

-Tako je. 1988. otvorili smo “Pine”. Tad dolaze avio kompanije. 1991. hotel “Pine” dobija Zlatnu plaketu kao najbolji garni hotel.

Ovdje je bilo mnogo sportista, fudbalera, košarkaša, rukometaša, šahista. Oni su vrlo dobri gosti. Zanimljivi i skromni. Drago mi je da sam ih služio.

Ovdje je bio svjetski juniorski prvak u šahu Igor Miladinović. To je bilo 1994. Bio je zajedno sa Božidarom Ivanovićem, tadašnjim crnogorskim ministrom.

Igor je vrsni momak i veliki šahista. Ovdje je bila Crvena Zvezda, novosadska Vojvodina i brojni drugi klubovi. Bio je tu Miljan Miljanić.

Bili su glumci, svjetski šahovski prvak Anatolil Karpov. Iz Hrvatske ministar Radman, ambasador, Grubišić, Josipa Lisac.

Bila je Milena Dravić, Gaga Nikolić i mnogi drugi glumci. Pa GPD Tivat sa gospodinom Lancerotijem.

Bila je pjesnikinja Maja Perfiljeva. To je bila prava dama. Legenda. Kad spomenemo njeno ime treba ustati.

Dolazila je sa sestrom, koleginicama. Tivat i Pine treba da se ponose Majom Perfiljevom. Nedostaju samo tri palme. To mi je žao. Nema više hladovine.

Kakvi su nekad bili gosti, a kakvi su sad? Jesmo li malo nervozniji?

-Teško pitanje i težak odgovor. Možda su gosti sad malo nervozniji nego prije tridesetak godina. Ali gosti su uvijek dobri. Konobar mora sve da istrpi.

Zadovoljan sam, ali nije kao što je bilo nekada.

Legendarne su krempite u “Pinama”. Ovdje su mnogi dolazili zbog krempita i ostalih kolača?

-Ne samo krempite nego i ostali kolači. Ali krempite su najpopularnije. I krempite su putovale i u London, i u Moskvu, i u Pariz, i u Njujork.

Naše krempite su putoivale po cijelom svijetu. Mi smo ponosni na naše krempite

Šta je najvažnije za jednog konobara. Da li je to osmijeh?

-Osmijeh je najvažniji. I prilaz prema gostu. Ja dajem sto posto sebe da bi gost bio zadovoljan. Za mene je gost Bog.

 Iako su neki nervozni mi konobari treba da budemo hladnokrvni i smireni. Kaže se gost je uvijek u pravu. Ali nije tu do kraja tačno.

Ne može gost da baca i da krade. Tad nije u pravu. Njegovo je da sjedi i sačeka koji minut.

Ima nekih gostiju koji čim sjednu dižu ruke i kažu da čekaju već petnaest minuta. To nije pravi gost.

Koliko još do penzije?

-Tačno još 15 mjeseci. U februaru 2026. odlazim u zasluženu penziju. U finišu sam trke. Podići ću ruke ali neće biti medalje.

Možda negdje da pomognem, ali ništa ozbiljno kad odem u penziju. Okačiću leptir mašnu o klin.

Ja ću da uživam u penziji, da šetam po 30 km dnevno. Nije bitno kolika je penzija, samo da je dugo koristim-.