Budva: Komemorativni skup u spomen žrtvama prvomajske tragedije 1949.
Foto: Naslovna Feral.bar/Arhiva
U sali Skupštine Opštine (SO) Budva u nedjelju 29. aprila u 12 časova počinje komemorativni skup kojim Opština Budva obilježava 75 godina od najveće pomorske tragedije u Budvi u posljednjih stotinu godina, a o kojoj se danas malo zna.
Riječ je o utapanju 23 izletnika-stanovnika Budve nadomak Slovenske plaže, prvog maja 1949. u povratku sa izleta sa ostrva Školj (Sveti Nikola).
SO Budva je povodom 50. godišnjice utopljenja prvomajskih izletnika 30. aprila 1999. održala komemorativnu sjednicu, sjutradan-prvog maja delegacija SO Budva je u prisustvu rodbine utopljenika položila vijenac na mjesto ove nesreće na Slovenskoj plaži, a nakon toga, do dan-danas nije bilo zvaničnog obilježavanja ove tragedije.
U dopisu medijima, iz Opštine Budva podsjetili su danas na taj događa, i to kroz tekst mr Marka Đ. Ivanovića, objavljenog u Primorskim novinama 30. aprila 1999 pod nazivom “Tragični izlet”, a povodom 50. godišnjice utopljenja nesrećnih izletnika:
Prvi maj – međunarodni praznik rada (dan solidarnosti na štrajkački pokret koji je dostigao najveći zamah 1. maja 1886. godine u Čikagu) proglašen je dvodnevnim praznikom u socijalističkoj Jugoslaviji. Veselo i gotovo svuda izletnički se proslavljao u poslijeratnim godinama. No, veću izletničku opuštenost i veselje ljudi, na žalost, pratile su ponekad i velike tragedije. Jedna od njih desila se prije 50 godina u Budvi. Podsjetićemo na uzroke i posljedice davljenja 23 izletnika prilikom proslave 1. maja 1949. godine „Pod Tunjom“ na Slovenskoj plaži u Budvi, na povratku sa izleta sa ostrva Sv. Nikole. Korišćeni su podaci iz sudske dokumentacije.
Proslava 1. maja se dugo godina poslije rata unaprijed planirala i pretežno vezivala za zajedničke izlete omladine, sindikata i građana.
Takva proslava organizovana je 1948. godine ispred crkve Sv. Petke u maslinjaku kod „Gvozdenog mosta“.
Uz radio-program, sendviče od pršuta i pivo iz bureta, to lijepo druženje na sunčanom proljećnom danu, prošlo je veselo.
Na ovom izletu čulo se da će sljedeće godine proslava 1. maja održati na Školju (ostrvu Sv. Nikola).
Iz sudske dokumentacije ne može se tačno vidjeti ko je organizator proslave na ostrvu Sv. Nikola.
Tada je u Budvi bilo Ribarsko preduzeće NRCG (direktor Daro Petković) koje je svojim plovnim parkom vršilo prevoz izletnika na ostrvo.
Prema izjavi Đura Brajaka, pomorskog saobraćajnog upravitelja Lučke kapetanije u Budvi, nekoliko dana prije proslave saznao je od direktora Ribarskog preduzeća da će radnici i članovi njihovih porodica ići na proslavu 1. maja na ostrvu, a građani na izlet pod Svetom Petkom.
U međuvremenu, tokom noći uoči praznika, stvar se izmijenila i odlučeno je (ne vidi se ko je odlučio) da svi idu na izlet na ostrvo.
Na izlet se polazilo sa obale iz Budve od 05:45 do 11:45. Polazilo se skoro svakih pola sata, kako su nadolazile sindikalne podružnice pojedinih ustanova.
Brajak je lično određivao koliko izletnika se može ukrcati na pojedini brod u polasku iz Budve.
Prevoz su vršili brodovi Ribarskog preduzeća: ribarica K323 „Omladinac“ (zapovijedao Antun Serbus) i neki motorni čamci - leuti.
Brodovi su bili svečano okićeni, kako to i priliči svečanom izletu. Ribarica je počela prevoz u 06: 30.
Vozilo se uobičajenim kursom od Slovenske plaže i „Tunje“ i dalje prema ostrvu.
Nakon drugog prevoza izletnika, ribarica je završila jutarnju vožnju oko 08:00 i usidrila se u blizini ostrva. Zapovjednik Sebus i ostali članovi posade broda ostali su na proslavi.
Anton Serbus, po naređenju direktora ribarskog preduzeća, poslije 13:00 počeo je da vraća izletnike sa ostrva u Budvu.
Ribarica je bila sidrištu, pa se ukrcavanje izletnika vršilo prekrcavanjem leutom sa ostrva. Na ribaricu je ukrcano 20-25 izletnika.
Trebalo je još jednim leutom (upravljao Jozo Lukšić) da se izletnici prevezu na ribaricu, međutim Lukšić je sa izletnicima produžio za Budvu i nasukao se na „Tunju“ – na pola puta između ostrva i Slovenske plaže.
Kada je to vidio Anton Serbus otplovio je da mu pruži pomoć.
Zbog plićaka nije mogao da priđe nasukanom leutu, a iz Budve se vraćao prazan drugi leut (upravljao Mirko Lazarević iz Glavatičića) i iz nasukanog leuta je prekrcao desetak izletnika na ribaricu, nastavivši put za ostrvo po ostale izletnike.
Ribarica je uz pomoć tegljača – konopa lako izvukla nasukani leut.
Pošto je na nasukanom leutu bio manji kvar motora ribarica je pričekala da se ukloni kvar i vratila se na ostrvo po izletnike.
U međuvremenu, sa ostrva je pristigao novi leut sa putnicima (upravljao Čedomir Gopčević) i prekrcao izletnike na ribaricu (oko 20-30).
Po mišljenju Komisije, u tom času na ribarici se našlo 55-65 izletnika, po izjavi Serbusa i još nekoliko očevidaca, na ribarici je moglo biti znatno više putnika (80-120).
Zapovjednik ribarice K323 „Omladinac“ nakon izvlačenja nasukanog leuta pretrpanog izletnicima, uzeo je pogrešan kurs, tik uz „Tunju“ u pravcu Slovenske plaže, vozeći maksimalnom brzinom od 9 milja.
Kada je došao gotovo do same plaže, dao je kormilo sasvim lijevo i pod uglom od 90 stepeni promijenio kurs u pravcu Budve.
Maksimalna brzina i nagli zaokret nalijevo su destabilizovali brod i on se zaokrenuo i izvrnuo na desnu stranu (prema „Tunji“) u položaju sa krmom okrenut prema Budvi (zapad) i pramcem prema Zavali (istok).
Nesreća se dogodila na mjestu zvanom „Ispod Tunje“ na 15 metara daleko od obale Slovenske plaže 1. maja 1949. godine u vremenu od 13:45 do 14:00.
U trenutku nesreće nastala je neopisiva gužva, vriska i panika – svi su se odjednom našli u moru. Mnogi nijesu znali da plivaju.
Iza ribarice išao je MirkoLazarević svojim leutom i odmah priskočio u pomoć.
Mjesto nesreće vidljivo je sa svih strana i odmah su Budvani i drugi čamcima pohitali i učestvovali u spašavanju i tako doprinijeli da se smanji broj nastradalih.
Na brodu je bila mreža tunolovka (teška oko 1000 kg) koja je sigurno doprinijela da bude više žrtava.
Moguće je da je nekima i spasila život jer su se spasili za njene plute čekajući spasioce.
Unesrećenima je ukazivana brza ljekarska pomoć u bolnici u Budvi.
Pola sata prije nesreće isplovila je jedna koča iz Budve, ali zaustavljeno je vađenje broda dok je oko 18 sati stigla Komisija. Ribarica K323 „Omladinac“ je dotegljena u Budvu u 23:00.
Drugog dana nesreće formirana je stručna komisija o uviđaju ribarice koja je pretrpjela nesreću.
Komisiju su sačinjavali Dejan Balie, javni tužilac, Vidoje Marković, šef opun. UDB-e za pomorski saobraćaj, Benedikt Simović, upravitelj Lučke kapetanije Kotor, Dušan Stevović, poručnik obalne plovidbe, Ivan Pilek, motorista sa ribarice K323, Vladimir Svecev, prip. luč. poručnika kao zapisničar.
Komisija je izvršila pregled i uviđaj broda, napravila skicu položaja nesreće ribarice K323, dala nalaz i svoje mišljenje.
U nalazu Komisije se, između ostalog, kaže:
-Brod je nakon nesreće bio prevrnut na njegovu desnu stranu sa lijevim bokom - katarkom na razini morske površine, od obale udaljen 15 metara, kormilo, motor i telegraf (spaja komandni most sa motorom) su u ispravnom stanju, smjer putovanja je prikazan skicom, utopilo se 23 lica (devet muških i 14 ženskih)-.
Iz stručnog mišljenja Komisije izdvajamo (date oznake u zagradi su sa skice): sa sidrišta kod ostrva (H-1) ribarica je išla na spašavanje nasukanog leuta na sredini „Tunje“ (O), na mjestu spašavanja leuta na ribaricu je prekrcan dio – deset izletnika sa nasukanog leuta i u međuvremenu je naišao novi leut sa ostrva i sa njega prekrcao na ribaricu 20-30 izletnika, te je ukupan broj na ribarici K323 bio 55-65 putnika, sa mjesta ukazane pomoći leutu (0), sa mjesta ukazane pomoći leutu (O), K323 nije zauzela pravilan kurs sa većim lukom u desno (H-3) već je imala kurs koji je zauzela sa sidrišta (H-1) ploveći uzduž same „Tunje“; da je uzet veći kurs sa većim lukom u desno (H-3) do nesreće ne bi došlo do naglog zaokreta i nesreće; do nesreće ne bi došlo ni uz pogrešan kurs, ali da je bila manja brzina u momentu zaokreta broda pod uglom od 90 stepeni (oko 4 umjesto 9 milja).
Posebna komisija je procijenila štetu na ribarici K323 u visini od 30.000 dinara.
Iz mnogih izjava koje su uslijedile nakon nesreće kao i izjava na sudu, vidljivo je da je zapovjednik ribarice Anton Rebus više puta opominjan da smanji brzinu.
Na opomene Milivoja Balabušića je odgovorio „Ne boj se ništa“. Upozoravan je i od Čikića, Pileka, Draškovića i drugih.
Jovo Simov Marković je na sudu izjavio da je Serbus doviknuo grupi putnika: „Uhvatite malo više vazduha“ (ovo Serbus poriče).
Na sudu je isticano da brod nije bio suviše stabilan, jer se na gornjem dijelu broad nalazila cijela nadgradnja, a u donjem dijelu motor.
Tako se on pri jačem vjetru i talasima jače ljuljao i nije bio podesan za prevoz putnika.
Zapovjednik broda nije bio pijan, na izletu je popio dvije-tri krigle piva, a bio je i vrlo raspoložen.
Anton Serbus je od strane Okružnog suda u Titogradu, 26. oktobra 1949. godine, osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem, trajnim gubitkom građanskih prava sem roditeljskih i na nadoknadu štete od 30.000 dinara Ribarskom preduzeću NRCG Budva.
Na ovako visoku kaznu uticalo je njegovo služenje u neprijateljskoj vojsci za vrijeme Drugog svjetskog rata, otkriveno za vrijeme ovog sudskog procesa.
Serbus je iz Kostajnice, Boka Kotorska, rođen 1918, a po nacionalnosti Hrvat.
Izučavao je limarski zanat u „Arsenalu“ u Tivtu, a završio Brodarsku pomorsku školu (1937) i dobio čin podnarednika, kasnije i narednika.
U Zagrebu se dobrovoljno javio za ustašku mornaricu i u sastavu Hrvatske pomorske legije upućen na Crno more. Učestvovao je u borbama protiv SSSR.
Komandovao je ispaljivanjem torpeda u potapanju sovjetskog broda (poslužili su se varkom, istakavši bijelu zastavu u znak predaje, kada su se primakli ruskom brodu na udaljenosti 1000-1600 metara Serbus je kao prvi torpedista u ruski brod ispustio torpedo, pa su pobjegli pod dimnom zavjesom).
Učestvovao je u postavljanju podmorskih mina pod Jaltom.
Dva puta je od strane Njemaca upućivan u Njemačku na kuseve – mjesec dana za motoristu i šest mjeseci za torpedistu.
U toku okupacije pet puta je odlikovan – tri put od ustaša i dva puta od Njemaca.
Odlikovanja: „Hrvatska spomenica“, hrvatska medalja „Kralj Zvonimir“, „Rumunska medalja za borbu protiv komunizma“, „Njemački krst za revnosnu službu“ i „Znak legije“.
Za zapovjednika ribarice K323 Serbus je postavljen 25. maja(?) 1949. godine. Za vrijeme suđenja imao je ženu Ružu i dijete staro dvije i po godine. Za vrijeme izdržavanja kazne rodilo mu se i drugo dijete.
Siromašnog je imovinskog stanja.
Vrhovni sud NRCG potvrdio je prvostepenu presudu – smrt strijeljanjem (br. 56/49 od 27.12.1949).
Odlukom Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ od 28. Aprila 1950. godine kazna strijeljanjem zamijenjena je kaznom lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 20 godina, a kazna trajnog gubitka građanskih prava zamijenjena je gubitkom građanskih prava u trajanju od pet godina.
Odlukom o pomilovanju osuđenih lica (pom. br. 3700/54 od 28.11.1954) kazna mu se snižava za osam godina.
S obzirom na dobro vladanje odlukom državnog sekretara za unutrašnje poslove NRCG (br. 4737 od 22. novembra 1956. godine) Serbus je pušten na slobodu uz uslovni otpust.
Posljednji utopljenik izvađen iz mora je Novica Potporić, 12. maja 1949. godine pronađen je u moru kod Skočiđevojke (Bela Bak i još jedan Budvanin su ga vezanog za čamac doveli u Budvu).
Evo imena utopljenih izletnika:
1. Ivanović Nika Stane, Ivanovići, Budva, rođena 1925.
2. Ivanović Joka Danica, Ivanovići, Budva, rođena 1932.
3. Kostić Mirka Sofija, Herceg-Novi, rođena 1931.
4. Krivokapić Pera Radoje, Prištet, Cuce, rođen 1920.
5. Kulinović Krsta Blagoje, Herceg-Novi, rođen 1931.
6. Kuzman Marka Anđe, Pobori, Budva, rođena 1929.
7. Lazarević Steva Pajo, Herceg-Novi, rođen 1905.
8. Ljakočević Duše Prelja, Zatrijebač, Gusinje, rođen 1917.
9. Marković Mitra Marija, Markovići, Budva, rođena 1931.
10. Marković Pera Dušan, Markovići, Budva, rođen 1936.
11. Marković Filipa Marko, Markovići, Budva, rođen 1915.
12. Martinović Vasa Stane, Brajići, Budva, rođena 1932.
13. Potporić Jovana Novica, Pljevlja, rođen 1931.
14. Pribilović Iva Ljubica, Pobori, Budva, rođena 1926.
15. Račeta Milica, Kavač, Tivat, rođena 1929.
16. Stanišić Đura Drage-Dobrana, Stanišići, Budva, rođena 1935.
17. Stanišić Ljuba Zorka, Stanišići. Budva, rođena 1929.
18. Stanišić Iva Krsto, Stanišići, Budva, rođen 1872.
19. Stanišić Steva Ivana, Stanišići, Budva, rođena 1933.
20. Stanišić Pera Ljubica, Stanišići, Budva, rođena 1931.
21. Stojanović Rista Joko, Brajići, Budva, rođen 1907.
22. Tomašević Lazara Danica, Herceg-Novi, rođena 1934.
23. Čelanović Ljubica, Tivat, rođena 1913.
Smatramo za potrebno da se postavi spomen obilježje u blizini mjesta nesreće-.
(Primorske novine, 30. aprila 1999, str. 18)
