Milović: Nova godina, sa i(li) bez magije
Izvor, foto: Bar info
Autor: Željko Milović
Iz godine u godinu, sa neskrivenim čuđenjem, često i antipatijom, gledam na one koje pustoše prodavnice 31. decembra i prethodnih dana, kao da je smak svijeta tu, iza ugla.
Tu uzdrhtalost, želju da nekontrolisano trošiš prije, i da se nekontrolisano prejedaš i napijaš u samoj Noći, nikad nisam razumio, imam taj feler, neko se takav rodi.
Nije to neka novina, to sam mislio i u vrijeme kad je terasa hotela “Agava” svijetlila kao luna-park okićena šarenim sijalicama u prvi mrak tzv. najluđe noći.
Gledali smo šćućureni kraj šiblja kako desetine konobara i ugostiteljskog osoblja trče kao muva bez glave pokušavajući da, pod budnim okom upravnika, sve bude pod konac kad dođu ljudi iz vrha Opštine ili Komiteta sa gospođama i prijateljima, iako su, istini za volju, momci obučeni kao pingvini mnogo više obraćali pažnju na lokalne mangaše što su, okićeni ljepšim polovinama, očekivali stol bliži muzici i podijumu.
Žestoki momci su, naime, davali dobar bakšiš, a opštinski i partijski rukovodioci nisu; uz to, ako bi nešto pošlo nizbrdo, od jednih se mogao dobiti šamar ili kakve žešće batine, a drugi bi donosili samo tirade i ukor na sastanku Radničkog savjeta.
Već negdje oko 20 sati, parovi su počinjali dolaziti u hotel – po pravilu, prvo oni mlađi i hijerarhijski niži raspoređeni po ćoškovima sale.
Parkirali bi kola ispred ulaza i svečano prodefilovali ispred ceremonijal-majstora, a ako bi imali sreće, izbjegli bi napade starotopoličke družine, koja je, skrivena iza masivnog žbunja, popeta na obrnute gajbe “Nikšićkog piva”, gađala peckalicama od žice ili puvalicama načinjenim od otkinutih antena sa krovova zategnute bokove dama u raskošnim toaletama i mini suknjama visoko iznad koljena.
Za divno čudo, nikad ih niko nije uhvatio. A i oni su znali koga smiju da gađaju, a koga ne.
Novogodišnji nastupi u “Agavi” bili su stvar prestiža za crnogorske muzičare, ali su nakon zime 1969. svi dobro pazili kako će se stvar odvijati, i organi reda, i ugostitelji, i sami gosti.
Tog je 31. decembra, naime, izabran za zabavu ulcinjski bend “Albatrosi”, angažovali su i lokalnog pjevača narodne muzike i mađioničara-amatera Skendera Pelivana, i sve je mirisalo na fantastičan provod.
Ali, najprije je neko odnio drveni kašun sa golubovima koje je mađioničar pozajmio u Starom Baru, zatim je jedan od lokalnih mangupa “prebačio” pjevača za svoj sto da samo njemu pjeva, no, vrhunac je bio kada je u ponoć ugašeno svijetlo, a tokom odbrojavanja, poljubaca i grljenja, neko ukrao glavni zgoditak na lutriji – pečeno prase.
U rano jutro dana pred Novu, mesar Mihailo bi kupio “Pobjedu”, znatno udebljanu, i već oko podneva, ako je uopšte i imao vremena da je pregleda usred navalice svih koji su tražili pečenje za trpezu, ostavio bi je na teškoj vagi pored ulaza, pa smo znali da je krišom “pozajmimo” i na posljednjim “šarenim” stranama tražimo slike djevojaka iz nordijskih zemalja sa golim grudima prekrivenih malenim šakama, ali i reklamne oglase i čestitke poznatih nam barskih firmi, sve se hvaleći da nam roditelji, stričevi, tetke, komšije… rade tamo.
U školi je posljednjeg dana decembra 1977. priređen maskenbal gdje su svi dječaci bili mornari, a sve djevojčice konobarice ili sobarice.
Ne bih ga ni pamtio da nemam sačuvanu fotografiju na kojoj mi od sreće lice blješti kao uljem namazano ispod velike, prave, kapetanske kape, koju je otac nabavio ko zna od koga.
“Prijepodnevni doček Nove godine” nije bio rijetkost u školi, praktikovan je u svih osam razreda, samo nikad više sa maskenbalom na kome smo svi bili uniformni.
Svi, osim Radenko sa Golije. Živio je kod ujaka, radnika u Luci, samo da bi peti razred učio daleko od rodnog sela.
Bio je najsiromašniji među nama i nije imao mornarsko odijelo, već se obukao kao i obično, malo iscrtao po licu, natukao kartonsku reklamnu “Podravka” kapu, i dobio ovacije što je uopšte došao da svi budemo zajedno.
Nakon zemljotresa su ga vratili na rodnu planinu i nikad ga više nismo vidjeli.
Godinu dana kasnije, organizovane su čak dvije priredbe u dva decembarska dana.
U prvom sam se oprobao kao jedan od Domaćih u pozorišnoj adaptaciji “Priče iz davnina” Ivane Brlić Mažuranić.
Slobo je bio mladoženja koji pada pod uticaj žene-zmije, nacrtali mu brke, ličio je na Luku Peruzovića u manjem pakovanju, a nas sedam je danima muku mučilo kako na Staroj Topolici, koja je imala oskudan izbor trikotaže, pronaći crvene hulahopke u kojima smo trebali dočarati izgled veselih šumskih duhova što plešu oko vatre.
Na kraju ih je majka pozajmila od curice sa četvrtog sprata, živ me je sram pojeo, ali sam ipak kapitulirao.
Bila je to mrtva trka ko je smješnije izgledao: mladoženja Slobo, Dule kao truntavi Malik Tintilinić, dvije drugarice iz V-3 koje su glumile dva kartonska drveta, ili mi, Domaći, u crvenim hulahopkama.
Jedino je djevojčica-žena-zmija dobila adekvatnu ulogu, pokazalo se decenijama kasnije.
Drugog dana, bilo je “Muzičko popodne” – hor maestra Vita Ujesa bolji nego ikad, a “električni sastav” sa Đokom za bubnjevima svirao hitove Zdravka Čolića, na opšte oduševljenje. “Dobar vam dan, roditelji, dobar Vam dan, dobro nam dooošli…”, preuređena “Zima s Kristinom”.
Nove smo godine na Staroj Topolici porodično uglavnom dočekivali bez oca, učetvoro, jer je on radio u hotelu, posluživajući goste do jutarnjih sati i dolazio doma tek 1. januara oko podneva, imao snage da nas izljubi i baci se na krevet.
Volio sam onaj prvi poslijeponoćni odlazak na turneju od prvog do posljednjeg sprata zgrade, ulazak u stanove i čestitanje znanima i neznanima, ali više od toga, čak više i od beskonačnih količina majčinih oblandi sa čokoladom – rani fudbal sa ekipom iz ulice, negdje oko 10 sati ispred radnje braće Krajina, dok je još opšta tišina, i dok mamurni ljudi gledaju kroz prozor Vojnih zgrada u Ulici popa Dukljanina, pitajući se odakle nam snage za tako nešto.
Sticajem okolnosti, dan kojim se jedna godina mijenja drugom, i tako, barem simbolično, okreće novi krug, za našu porodicu bio je 31. decembra 1979. godine zaista početak novog života.
Nakon zemljotresa, mnoge familije iz Ulice maršala Tita dobile su tek izgrađene stanove u dijelu grada preko magistrale, pa tako i mi.
Kompletna slika se izmijenila.
Tačno kad su se drugi spremali za provod u raskošnim toaletama, uz pomoć najbližih prijatelja prešli smo iz garsonjere u Ulici maršala Tita u jednosoban stan u tek dovršenim Spuškim zgradama, tamo gdje su šljunkom i zemljom nasute močvare i podignuti blokovi za stanovanje.
Spuške su, kao i svaka freška novogradnja, ličile na ratište, svuda je bilo željeza i blokova, radnici su svako malo krpili nešto po fasadama, niti jedna betonirana, ni asfaltirana površina ispred ulaza nije postojala.
Bili smo među prvih desetak porodica u čitavom bloku, i, iako sam se i dalje vraćao “onim drugovima” iz prve ulice na Staroj Topolici, “to” više nije bilo “to”.
Čarolija je nestala.
A nema je ni danas kada Novu čekaju na trgovima, uz nevjerovatnu količinu potrošenog novca za utrkivanje gradova ko će bolje i zvučnije ime dovesti.
Ta skupna druženja u kojima možeš vidjeti i one s kojima si zadnji put progovorio na maturskoj večeri u “Inexu” 1986. donose dobar provod onima koji to vole tako.
Provoda ima, tu nema spora, ali one čarolije bliskosti grada odavno ne.
Ili se protokom godina riječ “čarolija” drugačije piše, izgovara i osjeća?
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.
- Tagovi:
- Bar
- Proslava
- Željko Milović
- Hotel
