.jpg)
Zorica i Božo stigli sa transplantacije bubrega
Izvor, foto: Novski portal
Autorka: Rada Đaković
Čulo se nadaleko već za Zoricu Drakulić Vidaković, njena brojna humana djela, stalnu pomoć nevoljnicima, ne samo u Herceg Novom, gdje živi sa familijom, već gdje god oni da su.
Ipak, „kao grom iz vedra neba“, odjeknula je nedavno vijest da je ta heroina našeg doba, donirala bubreg sugrađaninu Božu Batrićeviću i praktično mu spasila život.
Bio je to šok i za jednog od njena dva sina, kome nije htjela da kaže da odlazi u Istanbul, u bolnicu Medical Park gdje je obavljena uspješno transplantacija.
Proteklog vikenda, u subotu veče kasno, Zorica i 47-godišnji Božo, sa suprugom Suzanom, sletjeli su iz Istanbula na podgorički aerodrom.
Dočekali su ih prijatelji i Zoricina rodbina. Suze radosnice, sreća, i dalje nevjerica, ogromna zahvalnost koju osjećaju Božo i njegova porodica zbog ovog nesvakidašnjeg čina.
A Zorica, ostala bez bubrega, ali takođe neizmjerno srećna što je pomogla divnom mladom i časnom čovjeku.
-Ponosna sam i presrećna što sam uspjela da Boža, koga sam znala od ranije, jer nam je gradio kuću, skinem sa dijalize.
Na njoj je bio 14 godina. Doktori su mu rekli da bi još jedva mogao izdržati na dijalizi godinu.
Kada sam se probudila poslije operacije doživjela sam nešto najljepše kada su mi rekli da je Božo dobro.
Bio je jedan dan u šok sobi, drugi je već došao plačući od sreće kod mene, ne vjerujući da je poslije toliko godina počeo normalno da mokri, da će moći normalno da pije vodu-priča Zorica za Novski portal.
Ostala bez bubrega, ali srce naraslo
Božov donor je prethodno bio zet, ali nije odgovarao njegov bubreg. Obećala mu je onda da će dati svoj. Nije vjerovao.
-Nismo htjeli nikome ništa da pričamo dok su trajale pripreme, da se nešto ne bi izjalovilo. Od 23. oktobra su počele pretrage i evo smo, sa srećom, stigli u Novi 18. novembra.
Ostala sam bez bubrega, ali mi je srce naraslo-radosna je Zorica.
Priprema i transplantacija su dobro obavljeni, iako je u Istabnul otišla prehlađena.
Nije, kako kaže, bilo komplikacija, mada je nena operacija dizanja bubrega trajala četiri, a Božova presađivanja bubrega pet sati.
-Možda je kod mene bilo malo kritično, jer sam imala tri vene ka bubregu, to je bila anomalija.
Njemu je presađena jedna moja vena i bubreg. Morali smo da prođemo etičku Komisju prethodno, jer nismo srodnici.
Odgovarala sam na 55 pitanja čak, veoma delikatnih. Bilo je dosta donora na toj komisiji, a samo nas je četvoro prošlo.
Osoblju Bolnice u Istanbulu je bilo neobično da mimo rodbine postoje tako humani ljudi, koji daju svoje organe bez ikakve novčane nadoknade.
U Turskoj se kada nema donora srodnika, kupuju organi. Ja sam morala, ipak, imati saglasnost supruga i jednog sina da ću donirati bubreg.
Sama transplatacija Boža je koštala 18.000 eura, sa svim našim analizama, skrenerom, ultra zvukom, biopsijom…
Tamo su bili začuđeni koliko se Božo i ja podudaramo, kao da smo blizanci-kazuje Zorica.
Njen stariji sin Vaso nije znao što je naumila i gdje je pošla, mislio je da je opet na nekoj humanitarnoj akciji u Nikšiću.
Njemu i svima koji ne mogu da shvate kako se to Zorica odlučila na ovaj nadsve ljudski, nesebični čin, poslije svega onoga što je do sada radila za druge, Zorica ovako objašnjava:
-Ispunila sam još jednu svoju veliku misiju, dva sina sam izvela na put, imaju svaki svoju porodicu.
Niko u familiji nije bubrežni bolesnik, ali ako nekome i zafali bubreg, dva brata su iste krvne grupe, pa jedan može biti donor-.
Božu je Zorica više od brata i sestre, sve i svja
Prošao je Božo golgotu 14 godina sa dijalizom svaki drugi dan.
Sada mora da se dosta čuva i biće vjerovatno doživotno na ljekovima koji su važni zbog mogućeg odbacivanja doniranog organa.
Svakog dana mora tačno u određeno vrijeme da ih pije:
-Kreatinin mu je bio preko 1000 kada je došao na operacioni sto, a izašli smo iz bolnice sa 120. Bubreg mu je odmah počeo da radi.
Moraće na kontrolu opet za mjesec-brine o njemu i dalje Zorica.
A on nema riječi kojom bi zahvalio Zorici. Ona mu je, tvrdi, više od sestre i brata, sve i svja. Pa, zar je mala stvar spasiti nečiji život?
Oslobodila ga, kaže, muka, koje je krio dok je radio na njenoj kući. Nije se nikada požalio, iako je sve do maja radio teške poslove da bi prehranio porodicu.
Ona je od drugih saznala za njegovu bolest i da ide na dijalizu.
-To nije lako što je ona uradila. Svaka joj čast. Spasila me. Produžila mi je život, bio mi je poslije 14 godina na koncu. Sada imam novi život.
Bolje se osjećam. Kao da sam se nanovo rodio. Ne znam kako joj se odužiti. Doktori su se tamo začudili kako se podudaramo, kao da smo rođeni brat i sestra.
Supruga Suzana je bila sa nama u pratnji, a sinovi su ostali u Herceg Novom-priča nam Božo.
Transplantaciju u Istanbulu ne bi mogao obaviti ni bez finansijske pomoći građana, prijatelja, preduzeća, dodaje on.
-Oduševljen sam kako su mi priskočili prijatelji, firme, a o Zorici i njenoj porodici da ne govorim…
Svi su se odazvali i brzo sam prikupio sredstva za transplantaciju. Svima veliko hvala-.
Zoricu i Boža još boli rana od operacija. Veliki su to rezovi, ali su „slatke“ boli. Proći će. Srećni su. I svi njihovi. A ostalima Zoricino djelo za primjer i divljenje.
