Cijeli Tonkin život pod tuđim krovom
Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” broj 4,
Autor, foto: Radomir Petrić
Srijećemo se poslije skoro godinu i po dana na istom mjestu.
Isti osmijeh, na licu koja bora više, isti blagi pogled i isti problem koji još uvijek ne uspijeva da riješi, iako je zagazila u 81. godinu.
U međuvremenu, jedini novitet je što ambulanta u Pečuricama opet radi!
– Ambulanta radi zahvaljujući Alenu Pelinkoviću , Glasu Mrkojevića i meni, jer se iz Mrkojevića iselio živalj, bilo je došlo da se ode u Bar na pijacu, pa kažu ljudi: ‘Ajde, pregledaću se tamo! – priča za naš list Tomana Stevović, Mrkojevićima dobro znana i omiljena Tonka.
Kao i prilikom prvog razgovora za Glas Mrkojevića, Tonka i dalje čisti prozore, podove, uređuje hol ambulante u Pečuricama, sa kojom je sudbinski povezana.
Podsjetimo – nakon što je tu na poslu provela 17 godina, upravo iz ovog objekta je otišla u penziju, a od tada je ambulanta ovoj bivšoj spremačici i bukvalno postala dom, jer Tonka živi u njoj otkako je objekat izgubio primarnu funkciju prihvatanja pacijenata i postao spremište dokumentacije Doma zdravlja.
Drugog decembra 2020. godine ambulanta je ponovo počela s radom.
Na otvaranju su bili tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović, predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević, predsjednik SO Bar, pokojni Mićo Orlandić, ondašnja direktorica JZU Dom zdravlja Bar dr Branka Purlija, predstavnici MZ Mrkojevići i mještani.
– Ja sam onda rekla Branki da ne radim, ja sam penzioner, idem u prodavnicu dok otvaranje ne prođe, a ona će meni: Ministar je rekao da ne može tako, moraš biti s nama, ti si sačuvala ovaj objekat.
Na naše pitanje je li mještanima bilo milo što se opet otvara ambulanta odgovara potvrdno, ali i sa prijekorom.
– Jeste, narodu je bilo milo što opet radi ambulanta, ali nije ga bilo mnogo kad je počela da radi, bili su Mačkić, Jusuf Arabela, Alić, Osmanović što ste mu pisali o ćerci i niko više! – kaže Tonka.
Za nju danas u šali kažu da zavodi red u ambulanti.
– Bogami, ne može preko reda. Ako dođete Vi i dođe neko drugi iza Vas i kaže da žuri, ja mu onda kažem: Sačekaj, dogovorite se vas dvojica.
Žuri, ali ne dam preko reda, ne može tako, svi ćete da budete primljeni, vrata su uvijek i svima otvorena.
Ovdje niko nije čekao napolju – veli naša sagovornica i klima glavom.
A koliko to ljudi dolazi u ambulantu?
– Dođe i po dvadesetoro dnevno! Ljeti, kad dođu Amerikanci i turisti, onda bude veća gužva-.
Ona je i dalje svakodnevno u ambulanti jer i dalje živi ovdje. U ambulanti je sada, ističe, sve malo sređenije, malo je oživjelo zato što dolaze ljudi, a dosta njih poznaje.
– Ovaj narod se okrenuo, bilo bi dobro da ovo ostane.
Sada ambulanta radi pet dana, dolazi doktorka Ganimeta Hodža utorkom od 11 do 14 sati, i tako isto četvtrkom. Internista Ahmet takođe dolazi. To je dobro-.
Istu ocjenu daje još jednom.
– Kakav je Glas Mrkojevića? Dobar! – smije se Tonka.
A onda nakon osmijeha slijedi rečenica koja je svojom težinom skoro zazvonila velikim holom ambulante, iako ju je Tonka izgovorila, takoreći, ispod glasa.
– Ja od rođenja imam patnju!-.
I na ovom mjestu, Tonkina priča za Glas Mrkojevića vraća se istovremeno i na početak ovog teksta i u prvi zapis našeg časopisa o njenom cjeloživotnom traganju za sopstvenim krovom nad glavom.
Na naše pitanje da li ima ikakvog rješenja njenih podstanarskih muka, kaže kratko da se sprema da ide u Ćubiće.
– Oni su u Americi, ali sada dolaze. Idem u njihov apartman, imaću da platim, bolje i to nego ovo, ovdje nemam uslova.
Ne tražim niti sam tražila mnogo: jednu garsonjeru, ja je ne nosim u grob.
Da imam nešto svoje, da kupim, pa onda neko pomalo da dođe da mi pomogne kad vidim da ne mogu – kaže tihim glasom.
Raspoloženje joj vraća pitanje da li se ikada umori.
– U toku dana meni nije dosadno, uvijek ima da se radi. Kosim da ne bude drače, počistim i unutra i okolo.
Kad se umorim, sjednem, pojedem nešto, legnem da se odmorim, i čim ustanem, sve ponovo! Kažu meni svi, i Alen mi to kaže: Tonka, odmori malo!
Ali, ja to ne umijem! – zaključila je Tonka svoju priču za Glas Mrkojevića.
