Njemcima Mrkojevići kao novi dom
Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” broj 4
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
Kristijan Turof i njegova supruga Sabrina Kliman sa svojom djecom (devetogodišnji blizanci Samuel i Marvin i sedmogodišnja Janina) pripadnici su brzo rastuće njemačke kolonije u Mrkojevićima koja, prema nekim procjenama, već broji oko sedam stotina članova!
Porodica Turof doselila se u Dobru Vodu prošle godine, nakon što su u Augsburgu, gdje su živjeli ranije, kako je kazao Kristijan, potpuno podvukli crtu.
– Ni poštu više ne primamo u Njemačkoj, tamo smo se u potpunosti odjavili, prodali kuću.
Potpuno smo se okrenuli Crnoj Gori i Mrkojevićima – priča za Glas Mrkojevića Kristijan, po struci stolar.
Mrkojevići uopšte nijesu bili opcija
Kako kaže, blagodeti Mediterana u podnožju Lisinja nijesu mu bile prvi cilj kada je počeo da razmišlja o iseljavanju iz Njemačke.
– Prvo smo planirali da pođemo u Albaniju, a onda su nam prijatelji iz Bosne koji drže restoran rekli: Bolje ne za Albaniju, sigurnije je u Crnoj Gori.
Uzeli smo onda kartu, pronašli Crnu Goru o kojoj do tada ništa nismo znali.
Počelo je i guglanje, tražili smo pogodne nekretnine, kao i pomoć za potragu. na internetu smo našli broj Mišaela Badera, njemačkog državljanina koji već odavno živi ovdje, i tako smo ušli u priču o Mrkojevićima – opisuje Kristijan.
Popularni barski Njemac, Bader, koji je bio u ulozi prevodica za Glas Mrkojevića u ovom razgovoru, dodaje da je komunikacija započeta na blic.
– Prvo mi je Kristijan poslao poruku mejlom, brzo sam odgovorio, onda smo razmijenili brojeve telefona i počeli su telefonski kontakti, nebrojeno puta, pa, bilo je dva miliona pitanja – smije se Bader.
Porodicu Turof interesovalo je kako u Crnoj Gori ide sva birokratija, papirologija, što se mora imati iz Njemačke od dokumenata, kako ide proces kupovine nekretnina, što se smije ponijeti sa sobom u kombiju da se uveze, a što može biti problem na carini, a prije svega, kako da se nauči crnogorski jezik!
Preseljenje u Dobru Vodu
Na pitanje je li težak crnogorski jezik, Sabrina odgovara kao iz topa.
– Jeste!
Sabrina, koja je u Njemačkoj prije preseljenja u Crnu Goru radila kao glavni menadžer bazena, odmah po dolasku u Mrkojeviće upisala je kurs našeg jezika koji u Pečuricama drži profesor Haris Osmanović.
Tokom razgovora, stidljivo je u nekoliko navrata demonstrirala naučeno, i mora se priznati – dobar je đak! Za razliku od supruga…
– Ja sam pokušavao nekoliko puta, ali ne ide mi u glavu crnogorski. Mislio sam da će ići lakše. Ali, tu je još mnogo drugih stvari koje moram da radim.
Jeste, teško mi je sada kada idem da pogađam posao ili da ga odradim, uvijek pored mene mora biti još neko ko razumije jezik – priznaje Kristijan.
Sabrina i Kristijan su prvi put u Mrkojeviće, a i u Crnu Goru uopšte, došli septembra 2021. godine, i tada su boravili tri mjeseca na Utjehi kod Badera.
Tražili su pogodnu kuću da je kupe i našli je u Dobroj Vodi.
– Nijesmo znali ni za Bar ni za Ulcinj, sve nam je bilo novo, ali i lijepo – ističu Turofi.
Kada su se konačno spakovali i krenuli na put u novi dom, prva impresija Crnom Gorom bila im je već na graničnom prelazu: prvo su promašili Debeli Brijeg, pa je onda na manjem graničnom prelazu bilo problema sa carinom, jer je Kristijan u kombi spakovao kompletan stolarski alat.
– Carinik kaže otvori mi ovo, šta je ono, baš je bio strog, no, sve se na kraju lijepo završilo – prisjeća se Kristijan.
– Odmah se vidjelo, čim smo ušli u Crnu Goru, da je prelijepa zemlja, ali ima mnogo otpada na sve strane, što je zaista ružno – dodaje Sabrina.
U međuvremenu, aklimatizacija na novu sredinu tekla je svojim tokom na svim poljima, od socijalnog i profesionalnog, do škole.
Kristijan je već počeo da radi kao stolar, kaže da može da se pokrije mjesec, dok Sabrina vodi domaćinstvo i sprema djecu za školu.
– Mrkojevići su prijateljski nastrojen i prijatan narod, doživio sam da su otvoreni, nema distance prema strancima kao u Njemačkoj, sigurno mnogo bolje dočekuju ljude iz inostranstva, a i Rusi koji ovdje žive su prijateljski i otvoreni – ističe Kristijan.
Vaša škola je bolja nego u Njemačkoj
Njihovo troje djece su prošlog septembra pošli u školu u Pečuricama, blizanci u drugi, Janina u prvi razred.
– Za djecu polazak u školu u novoj sredini nije bio šok, dobro su se uklopili, došli su na more, u finu lijepu kuću sa bazenom, njima je to bilo vjerovatno dobro, a i škola je ovdje bolja nego u Njemačkoj – kaže Kristijan, a na našu vidljivu nevjericu zbog ove konstatacije, dodaje da su mu sinovi prvi razred u Augsburgu učili uglavnom onlajn, a kada su išli u školu, svaki dan su morali da rade COVID test.
Na samom kraju prve školske godine u Mrkojevićima, Sabrina kaže da ima samo pozitivna iskustva za svoje troje djece.
– Ide sve dobro, ja preko aplikacije mogu da provjerim ocjene, oni su svuda na trojku i, kada se zna da još uvijek ne znaju vaš jezik, nije to loše.
Školski sistem je drugačiji nego u Njemačkoj, u Pečuricama nastava počinje u 08:00 ujutro i traje do 11:30, a dva puta nedjeljno idu sat duže jer imaju kurs crnogorskog jezika u školi.
Inače, u OŠ Mrkojevići u Pečuricama je 30 đaka Njemaca i još dvoje Švajcaraca koji takođe pričaju njemački – kaže Sabrina.
U njemačkoj zajednici jezička barijera je glavni problem
Neizostavna tema našeg razgovora bila je i njemačka kolonija u Mrkojevićima koja svakodnevno raste.
Kristijan navodi da se sa zemljacima gleda svakodnevno i da su socijalne veze unutar mrkovske njemačke zajednice jake.
– Naravno da se srećemo i da sarađujemo, ali mi hoćemo i trudićemo se da više komuniciramo sa domaćim ljudima.
Imamo kontakte sa mještanima, to su ljudi odavde, ali i oni pričaju njemački-.
Ono što interesuje i Mrkojeviće i druge Barane jeste činjenica da, za razliku od ostalih stranaca, doseljenici iz Njemačke idu u brda, umjesto na prvu i drugu liniju od mora. Zašto?
– Ima tu više razloga. Pričaću u svoje ime. Prvo, što se nas tiče, kuća koju smo pronašli bila je okej, i veličina i sve drugo, okolina je lijepa, a komšije prijateljske.
Što se tiče sezone, mirno je i oko nas nema haosa kao u dijelu oko magistrale. Blizu nam je škola, a ako treba da se ide na more, to je oko kilometar, pa može i pješke.
Mislim da je to dobar kompromis za odabir lokacije gdje ćete živjeti – kaže Kristijan.
Sagovornika Glasa Mrkojevića pitali smo i da li je priča njegove familije tipična za njemačku zajednicu u Mrkojevićima.
– Uglavnom, da. Naravno, ima i drugih ljudi koji imaju više problema, ali je manje-više isto svima kada dođemo.
Jezička barijera je glavni problem, da sam već naučio crnogorski mnogo bih više napredovao – kazao je Kristijan.
Život u Mrkojevićima
Svakodnevni život u Mrkojevićima, kako mještanima, tako i doseljenicima, zavisi prije svega od toga kako će se sami organizovati.
Porodica Turof nema nikakvih problema u socijalizacij, a po tradiciji, prvi kontakti se uspostavljaju prilikom kupovine hrane…
– Ovdje kupujemo direktno od ljudi masline, maslinovo ulje, pa i sir, mada mi se više sviđa tvrdi sir, a ne bijeli.
Povrće je odlično i odmah se vidi da je organsko, jer ne može dugo da stoji, u Njemačkoj bi sijalo cijeli mjesec – šali se Kristijan.
Sabrina ističe da njihova djeca već imaju i prijatelje, mali Marvin veli da mu je Isak najbolji prijatelj.
– Igraju se sa djecom u školi koja ih primaju u igru bez problema, nema distance, ali mislimo ponekad da ne znaju kako da se ponašaju prema strancima jer je mentalitet drugačiji, a jezik je glavni problem ako nema komunikacije.
Meni generalno nije teško palo da se naviknem na novi život, kada se dobro organizuje onda sve funkcioniše. U kući uvijek ima posla, tako da mi apsolutno nije dosadno – smije se Sabrina.
I njoj i mužu smeta glasna muzika tokom sezone, kažu da to nije lijepo, ali, „nije naše da govorimo kako treba da bude“.
Znaju kakva je gužva ljeti ovdje, navikli su se.
– Kada stignu turisti ne može se ni na plažu, nema mjesta niti parkinga, do Bara treba sat vremena-.
Priznaju da sem primorskog dijela nijesu vidjeli mnogo od Crne Gore, jer su imali puno posla i oko kuće i oko škole, „a sjever i unutrašnjost Crne Gore još čekaju na nas“.
Za kraj ističu i glavnu primjedbu domaćinima uopšte: na pitanje što bi ovdje trebalo odmah da se mijenja, Kristijan je odgovorio da prvo ljudi moraju biti svjesni što se radi oko smeća.
– Ja predlažem da se uvede sistem depozita za limenke i plastične boce, da se vraćaju i da se zauzvrat dobija sitan novac, tada više limenki i tih boca od plastike neće biti u prirodi, to je dokazana praksa.
Naravno, mora se rješavati problem nepropisnog odlaganja ne samo otpada, već i građevinskog šuta – zaključila je Sabrina.
Planovi za budućnost: Vidjećemo…
Na naše pitanje da li prave dugoročne planove, odnosno – što kada djeca porastu, Kristijan kaže da je teško sada procjenjivati budućnost.
– Treba da se vidi. Teško je ovdje planirati nešto na duge staze, da ne idem dalje od svog posla.
Evo primjera iz moje prakse, treba jednom čovjeku da popravim drveni prozor, a nema djelova.
Naručio sam ih, ali ni oni u prodavnici ne znaju kada dolaze. Što da kažeš klijentu, kada će mu biti gotov prozor?
Mi smo na početku života ovdje imali jedan trenutak kad smo mislili da bi možda bilo dobro da se vratimo u Njemačku ako tamo situacija bude išla nabolje, ali za sada, i što se politike tiče, nije baš tako – kaže Kristijan.
Pružena ruka saradnje školi u Pečuricama
Kristijan je sa svojim zemljacima Bobijem Fišerom iz Triera i Patrikom Kavalarom iz Frajburga 12. februara ove godine pružio ruku saradnje OŠ Mrkojevići.
Oni su tada posjetili Upravu ove uzorne obrazovne ustanove i ponudili pomoć, ličnu i ostalih zemljaka, kako materijalnu, tako i u vidu svog rada u školi.
– Imali smo volju da vratimo malo školi za ono što ona daje našoj djeci koja je pohađaju.
Spremni smo da pomognemo i finansijski, ali i svojim rukama, odnosno vještinama i znanjem, jer su neki od nas majstori (stolari, građevinci, IT stručnjaci…) – kaže Kristijan.
Tom prilikom, kao izvjesna početna tačka saradnje markirana je predstojeća rekonstrukcija objekta u kojem je škola osnovana 1885, a u kojem su sada školska biblioteka sa 10.000 knjiga i improvizovana fiskulturna učionica.
Namjera Uprave škole je da u trećoj prostoriji ovog objekta, koji sada služi kao ostava, napravi čitaonicu, što su Njemci odmah podržali, iskazavši spremnost da učestvuju u izradi mobilijara.
Prije opremanja čitaonice neophodna je zamjena dotrajalih prozorskih okvira, za što su roditelji takođe iskazali spremnost da pomognu.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Njemačka
- Škola
- Doseljavanje
- Otpad
