.jpg)
Radović: Ako ne znaš što ćeš da radiš, penji se na mogilu
Izvor, foto: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” broj 4
Autor: Radomir Petrić
Mnogo je načina da se predstavi Dino Radović, ali možda je najefektniji da se kaže da je Dino čovjek koji ne zna što je radno vrijeme, ili što je slobodno vrijeme, zavisi sa koje strane se gleda.
Ugledni mrkovski ugostitelj, hotelijer i maslinar, Dino Radović karijeru u turizmu gradi strpljivo i predano od početka ovog vijeka, zajedno sa svojom porodicom koja mu je najveći oslonac i u životu i u poslu.
Takođe, Dino je jedan od rijetkih koji je u doba kada su većina Mrkojevića prodavali imanja na breg od mora ulazio u za to vrijeme neshvatljive poteze, investiranja u nekretnine u zavičaju.
Dinova priča za Glas Mrkojevića predstavlja nam pravog čovjeka ovog kraja – Mrkojevića koji je od malih nogu naučen da radi, da poštuje porodicu, tradiciju i starije, i da sebi i svojoj familiji život gradi isključivo svojim radom.
Radović u svom maslinjaku
– Ako bih ja sebe morao da predstavim, rekao bih da više ne planiram nešto mnogo, već da sam povukao ručnu i da biram što ću da jedem, jer u Mrkojevićima i svuda to postoji, kad se prejedeš onda muka dođe, onda ne možeš da spavaš dobro, onda dođeš u situaciju da te obaveze zarobe.
Imam dvoje đece i sada mi je glavni cilj da pokušam da ih usmjerim da sami odaberu što im je bolje da rade, da se edukuju, i jednostavno – ako im se ovo što ja radim nastavlja, od ovoga može da se živi.
Od maslinarstva ne (možda neki drugi mogu, ja ne), od turizma da – priča Dino.
Ugostiteljstvo mu je u neku ruku bilo i suđeno, jer je njegov pokojni otac Ćazim bio ugledni barski i crnogorski ugostitelj.
– Otac mi je završio ugostiteljsku školu u Ulcinju, a Višu ugostiteljsku školu u Beogradu, i bio je u to vrijeme vrhunski ugostitelj.
Kad je Tito dolazio u Crnu Goru, on je išao da filira ribu, jer je za to bio specijalista.
U 38. godini bio je direktor Korala, tada je dužio nekih 200 radnika, ali je dobio karcinom, i za godinu dana, 10. juna 1987. preminuo.
Imao sam tada 13, a sestra devet godina. Nikada nije dobro kad dijete ostane bez roditelja, to su tragedije.
Za muško dijete je mnogo veći problem kad ostane bez oca, za žensko dijete kad ostane bez majke, ali, sve što je od Boga, tako je – priča Dino.
Maslinjak Radovića, snimak dronom
Osnovnu školu završio je u Pečuricama kao lučonoša, potom u barskoj gimnaziji, generacija 1988–1992, prirodno-matematički smjer sa vrlo dobrim uspjehom.
Nakon odsluženja vojnog roka u Novom Sadu i u Tivtu, i povratka kući, dvije godine radi kao pomoćni konobar u sutomorskim Koralima kod čuvenog Pera Madžara, potom za Turističku organizaciju naplaćuje takse za Opštinu dvije sezone, jedno vrijeme je radio i kod Neđa Burzanovića u restoranu Centar iza Opštine.
U međuvremenu završava Višu ekonomsku školu u Novom Sadu i zapošljava se u MUP-u, u Centru bezbjednosti Bar, a policiju sporazumno napušta nakon bombardovanja 1999.
Otvara Izborovu prodavnicu na magistrali u kojoj radi sa sestrom, u vrijeme dok je, kako kaže, još uvijek cijeli turizam Velikog Pijeska bio iznad magistrale, jer ovamo ispod magistrale nije postojalo ništa.
Turistički biznis je bio bukvalno ispred Dina…
Slučajno sam ušao u turizam
– Imao sam plac od oca na plaži, našu đedovinu, i tu sam 1998. počeo jedan objekat, baš slučajno.
Moj komšija Branko Kovačević imao je fabriku plastike u Staroj Pazovi, a ja sam mu održavao kuću i dvorište. Pozovem ga jednom da vidi taj plac na plaži.
Dva mjeseca kasnije, stiže mi na barsku željezničku stanicu lokomotivom koverta od Branka, unutra novac, ništa ne otvaram, zovem ga i pitam: Je li ovo da se plati za bazen ili za porez?
Branko mi onda kaže: Dino, da ne bi ti radio za jednoga ili drugoga, evo ti pare da nešto kreneš da radiš za sebe.
Otvaram kovertu, unutra 10.000 maraka, što je bilo izuzetno mnogo za ono vrijeme, i kategorično odbijam, računajući da nikad ne mogu da mu vratim te pare, a Branko kaže: Kad-tad ćeš imati, a ako i nemaš, odradićeš te pare.
E, iz te koverte je počeo da se stvara Deus.
Hotel Deus na Velikom Pijesku danas je potpuno porodični biznis u kojem su sa mnom u sezoni od sedam ujutro do jedan poslije pola noći moja supruga Jasmina, ćerka Mija (20), studentkinja I godine Ekonomskog fakulteta u Podgorici, i sin Keni (17), učenik podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović, oboje lučonoše.
Nikada nijesmo prespavali u Deusu, kuća nam je na 400 metara od hotela i tamo svake noći spavamo, nema buke, čuje se kres, uberem smokvu sa terase prije nego legnem u krevet – kaže Dino.
Maslinjak Radovića
Infrastruktura – ključ turizma Mrkojevića
Što bi, posmatrano iz ugla hotelijera, trebalo uraditi da turizam doživi još veći prosperitet u Mrkojevićima?
– Infrastruktura! Mi i danas, 2023. godine, nemamo vodu, nemamo kanalizaciju, cijeli Deus radi na cistijernama vode. Nemamo ni toalet na plaži.
Prošao je Regionalni vodovod deset godina pored puta, a sad se divlje priključuje, to je žalosno.
Još smo s kablovima, strujom u problemima. Ogromna je gradnja koju ne prati infrastruktura.
Mi našu žilu kucavicu, mrkovski put, ne možemo da izdejstvujemo još od kralja Nikole, a to nam je glavni ulaz u državu.
Nemam ništa protiv što prave put u Kučima, Beranama, evo na Čevu prave vrhunski put, a nema nikoga tamo, ali, dajte i nama put.
Ja smatram da su, nažalost, Mrkojevići, a i ja sa njima, vazda tuđa večera – rezigniran je sagovornik Glasa Mrkojevića.
Benefiti turizma su očigledni, dodaje da može da se živi od toga i da je dobar posao.
– Niko od turista ne dolazi ni zbog mene ni zbog mog objektra, nego dolaze zbog onoga što je od Boga ostalo, plaža, otvoreno more, čisto.
Dolazi dosta stranaca, ali i dosta dijaspore, muslimanske, moramo reći da je Veliki Pijesak mirno mjesto, nema tuča, nema krađa, i to su uz prirodu blagodeti koje ne možemo nikako da iskoristimo – nastavlja Dino.
Hotel "Deus", render
S obzirom na to da je cijela Crna Gora koncipirana oko turizma, on smatra da moramo imati što više prodajnih mjesta, u koja računa i sva domaćinstva koja proizvode hranu u Mrkojevićima, “jer ja mojim gostima služim čorbu od teladi koja su ovdje uzgojena i kupljena”.
– Ljudi koji su van domašaja plaža kažu: Što me briga, nije moje, nemam ništa od toga! A svi imamo od turizma, i onaj koji proizvodi krompir i onaj što proizvodi luk.
Na obali imamo izuzetnu saradnju, ali me nekad boli kad zaleđe neće da se uključi, ne mora da radi, jednostavno da nas snabdijeva – ističe Dino.
Današnjica i sjutrašnjica Mrkojevića u turizmu
Ovakav stav našeg sagovornika neminovno je otvorio put pitanjima o perspektivi turizma i njegovom mjestu u životu ove generacije Mrkojevića, ali i njihove djece, jer uvijek treba gledati prema naprijed, prema sjutra.
– Ko danas razmišlja o sjutra u cijeloj Crnoj Gori? Traži se sve sad i odmah, a za kasnije, to niko ne razmišlja.
Žalosno je što ovdje na breg od mora nema deset mještana na cijelom Velikom Pijesku, naša dijaspora ima velike pare, ali nije kao dijaspora sa sjevera države spremna da uloži pare ovdje.
Što se tiče ulaganja, zaista ne znam zbog čega to nijesu uradili, Ko god da je uložio, toliko je naplatio da to ne može ljudski um da shvati, tj. da je cijena nekretnina mogla toliko da poraste.
Kuće su kupovane za 50.000–60.000 dolara, a sada vrijede i po 500.000 dolara, a nije tolika inflacija.
Kupovali su se placevi po 100.000 dolara, a prodavali za milion – napominje Dino.
Hotel "Deus", render
On kaže da je dijaspora sa sjevera sad "poklopila" Dobru Vodu, a da mrkovska dijaspora, koja je mnogo prije pošla u inostranstvo i koja je mnogo jača, “nije htjela da nas posluša, ili nam nijesu vjerovali”.
– Pleti kˈo otac kad ti ga pleo otac!
To je ta zatvorenost Mrkojevića, on može bilo đe da pređe, ali jedostavno više ima povjerenja u drugoga čovjeka što mu kaže nego u svoga čovjeka, imam osjećaj da svi misle da mi ovamo želimo da ih nekako iskoristimo, nametnemo.
I šta se desilo, dijaspora sa sjevera je uviđela da mogu pare ovđe da se uzmu, još ni porezi nijesu nekakvi, oni se prijave, zakoni im omogućavaju da borave, žive, izdaju i uzmu pare, a naša dijaspora je uložila svoje pare u stara ognjišta.
To je dobro, ali te pare su zatvorene jer mlade generacije dijaspore, pogotovo ti koji su se tamo rodili i osjetili blagodeti američkog, njemačkog ili švajcarskog života, njima je Crna Gora daleka i skupa destinacija.
Kako skupa? Oni krenu iz Njujorka i Čikaga za Meksiko, sedam dana budu tamo za 2.500 ili 3.000 dolara.
U Crnu Goru za mjesec dana treba 7.000–8.000 dolara samo za karte, pa da se uloži u kuću koja nije godinu otvarana, pa su se u međuvremenu rodila djeca, trebaju darovi, i preko toga još i da se živi, i tako, da bi došao jedan naš Amerikanac, treba mu od 15 do 20.000 dolara.
Onda oni idu s logikom: Što bih ja išao sa toliko para kad mogu u Meksiko za pet–šest puta manje.
I tako se onda sve rjeđe i rjeđe dolazi. To je realnost, to je činjenica!
Placevi prodavani za spavaću sobu
Za razliku od brojnih Mrkojevića, Dino ne da nije prodavao đedovinu strancima u godinama nekretninskog buma 2006–2008, nego je uvećavao svoje imanje.
Ne krije, i sam je bio suočen sa, za tadašnje prilike, astronomskim ponudama za plac na kojem je Deus…
– Tek sam došao iz vojske, pokojni Vasko Milanović za tih 1.639 kvadrata ponudio mi je 163.000 maraka, u to vrijeme za te pare u Baru su kupovana četiri stana.
Konsultujem dva bliska rođaka, oni su bili za to da prodam, a ja sa 19 godina razmišljam, ako to Vasku kao čuvenom biznismenu znači toliko, a meni je to dato, neću da prodam pa i da država uzme plac.
U vrijeme Rusa preko agentice mi stiže ponuda za nedovršeni Deus: pet i po milona eura!
Sjetim se tada riječi rahmetli đeda Adžije Radovića: Kad staviš njivu u džep, nemaš ni njive ni džepa jer pare prođu.
On je govorio da, kad god ti neko traži da nešto prodaš, a ti to nećeš, lupiš tri puta jaču cijenu.
U njegovo vrijeme sve se mjerilo kroz životinje – volove, krave, konje, i on kaže, ako ti neko traži kravu da mu prodaš, a ti mu kažeš da nećeš, to se kaže u Mrkojevićima nijek:
Zanijekao si mi nešto, ta krava sjutra ili slomi nogu ili odere njedro ili se razboli, i zato nikad ne valja reći “ne prodajem”, nego “prodajem”, ali…
I ja ti tako kažem Ruskinji da prodajem, ali za 15 miliona eura, znajući da to nema šanse da prođe, kao što i nije prošlo.
Ne znam što bih sa tom parom, za toliki novac mora čovjek da je intelektualno sposoban i da zna đe da ga uloži jer, ako ne uložim, pričam iz prakse drugih ljudi, ne prođe mnogo, a izgubiš i prijatelje i familiju i ženu i sve i ostaneš opet na onu Adžijinu – ni džepa ni njive.
Dino priča da su placevi ispod magistrale na Velikom Pijesku nekada bili prodavani zaista u bescijenje i navodi da je njegova tetka svoj plac od 300 kvadrata na prvoj liniji prodala u vrijeme kada su bili dinari i za te pare kupila televizor u boji EI Niš “sa šest dugmadi, dva programa i antenom koja se uključuje u struju i haljinu”.
– Nekadašnja “Šansa” od 250 kvadrata bila je prodata Miroslavu Bogdanoviću 1972, a za taj novac je donijeta spavaća soba u Pečurice kod škole.
Tada nije bilo puta od Pečurica do Ravnja, no se išlo tovarima, bio je pješnik i bila je moba: išli su Ravnjani da donesu tu sobu u Curanoviće jer mi se tetka udala u Curanoviće, i to je bila prva fabrička soba koja je došla u Mrkojeviće.
Ja sam taj plac kupio kasnije za 135.000 eura – veli Dino.
Hotel "Deus", render
On kaže da je, takođe na prvoj liniji na Velikom Pijesku, plac od 500 kvadrata kupovan i za protezu, gornju i donju, takvo je vrijeme bilo.
– Mada, smatram da je na to uticala i neprosvijećenost u kombinaciji sa stalnim atakom na Mrkojeviće, stalno je bila priča da ispod magistrale ne može da se gradi, to će država da oduzme, i onda su išli ađutanti s pričom da je bolje da ga prodate za tri marke nego da ga država uzme za tri centa.
I naši neprosvijećeni su brže-bolje sve prodali-.
Maslinarstvo mora da prati priča
Dino Radović je prepoznat kao maslinar koji prati trendove, a čiji maslinjaci stalno rastu.
Ima oko 200 korijena u punoj snazi i još 55 mladih korijena do 20 godina, “u Ravanj i pod Glavice”.
Maslina mu je prvenstveno, nabraja redom, hobi, zanimanje, marketing i biznis 30 posto.
– Kad sam došao iz vojske đed mi je faktički prepustio domaćinstvo, a maslinu volim jer ne bode, a da kažem pošteno, mogu da je radim kad nemam drugog posla, kad još nije zima, u oktobru.
Uvidio sam probleme oko berbe, ulja slabog kvaliteta, kad se prže jaja dimi da se moraju svi prozori otvarati.
Sa Društvom maslinara se počelo ići po Hrvatskoj, počeo sam da se interesujem za njihovu praksu, pa sam neke masline otkinuo malo više.
Neki mi tada kažu: E, da ti vidi Adžija ovo, ne bi ga u kuću ušao. Ali, on je rekao: Meni je dosta, ako ti treba, okini ge po korijenu.
Tako je to, u Mrkojevićima i dalje važi pravilo da možeš okinut’ što ‘oćeš, ali, ako se maslina dira, opet se mora đed pitati – kaže Dino.
U sklopu akcije mjerenja starosti stabala masline DNK analizom, koju su 2015. sproveli Društvo maslinara Bar sa Ministarstvom poljoprivrede Crne Gore i Šumarskim fakultetom iz Istanbula, Dinova maslina je po starosti bila treća, iza maslina Mahmuta Perazića i Vebije Abazovića.
Dino kaže da je tada utvrđeno da maslina ima minimalno 1.381 godinu starosti.
– Ima strašno dobru lokaciju, pored nje je izvor iz 1831. godine, koji je renoviran 1878, pa 2010.
Tu je vir, ima turski kameni most, imam tu na 3.500 kvadrata 45 korijena, sve sam ih doveo na visinu za trešenje, sve su to stara stabla.
Komšije su bile skeptične, kažu da sam ih nagrdio, ali imao sam sreću, našao sam čovjeka iz Berata, iz Albanije, koji je i zaljubljenik u masline i stručnjak za obrezivanje.
Krenuli smo u njihovu revitalizaciju sprat po sprat i sada je svaka na najviše četiri i po metra spuštena, da se sve može tresačicom otresti – priča Dino.
Kada je đed vodio maslinjak i kada smo sakupljali plod sa zemlje, tih 40 korijena davali su od 250 do 300 kila ulja.
Ove godine Dino, njegova majka i supruga istresli su sa njih pet i po tona ploda, nijedan sa zemlje, sve direktno trešeno u kante, u kašete “i u mlin kod Dada isti dan”.
Praćenje svih preporučenih praksi kolega iz Hrvatske ipak nije davalo rezultata, nešto je falilo.
Dino je poslao svoje ulje na analizu slobodnih masnih kiselina u barski Dom zdravlja, i rezultati su uvijek bili oko 1 posto, što znači da je ulje djevičansko, a za najkvalitetnije, ekstradjevičansko, taj procenat mora da bude ispod 0,8 odsto.
– U konsultaciji s hrvatskim maslinarima dođem do toga da masline pakujem u vreće, umjesto u one kašete od po 20 kila koje su rupičaste.
Prvi put smo njih primijenili i dobili smo 700 kila ulja kiseline 0,35 posto.
A kako se povezuje maslinarstvo s turizmom?
– Kroz finu priču!
Danas svakoga interesuje priroda, prirodna hrana, maslinovo ulje, volim kad vidim da je neko od gostiju zainteresovan, onda ga povezem u maslinjak jer je jako blizu, popijemo vode na točku, slikamo se, i dobija čast: sapun od sode po starinskom receptu koji pravi moja žena i malu bocu brendiranog maslinovog ulja Deus.
Ko se od turista vrati druge sezone, kupuje to ulje u velikoj boci.
Ja u principu od proizvedene količine za domaćinstvo ostavim 200 kila godišnje, 200 kila poklonim na ovaj način i gdje god da se pođe, i još 200–300 kila se proda.
To ne može da pokrije troškove ovako kako ja radim, ali jednostavno, to je jako lijepa priča, volimo to tako svi u porodici – kaže Dino.
Koja je najveća satisfakcija za uloženi trud?
– Ne znam, ja sam lokalista, a kako starim još sam veći lokalista.
Vidim danas ogromni priliv sa svih strana i to ne može da se zaustavi, sve je na prodaju, Mrkojevići trpe veliki pritisak i neće se oduprijeti, jer je počelo sve živo i više stare ceste da se prodaje, kupuju i Njemci i Rusi.
Meni je satisfakcija što imam jedan jako lijep i interesantan posao, odradi se četiri mjeseca, a poslije možemo da putujemo, da se bavimo poljoprivredom, nemam radno vrijeme, radim što hoću i kad hoću.
Satisfakcija mi je i što upoznajem kvalitetne ljude sa svih strana Evrope i svijeta kroz ovaj posao.
Ja ulazim “pod ručnu”, kao što sam na početku rekao, cilj mi je da zaokružim jednu priču, ukapirao sam da mi fali malo sadržaja jer turizam nije samo krevet, nama mimo kreveta malo prolazi, jer kreveta toliko ovdje ima sa nerealnim cijenama, a i država ne naplati sve svima isto, pa pojedini toliko spuste cijene da je gostima jeftinije da su ovdje nego u svom stanu.
Ne pričam za prvu, drugu i treću liniju, ali na Velikom Pijesku je sada deset linija!
Uzrečica prađeda Mehmeda
Dinov prađed Mehmed Radović (1888–1968) imao je jasnu poruku svima koji ne znaju kako da ubiju dan.
– Vazda je govorio: Ako ne znaš što ćeš da radiš, penji se na mogilu. Mogile su brijeg od kamena, nastajale su na kraju njiva nakon njihovog čišćenja.
Dakle, penji se na mogilu i gledaj što drugi rade: ako kose, vrijeme je da se kosi, ako drugi oru, znači da nije glibavo da se ore.
Tog sam se mota pokušavao pridržavati.
Kako sam stariji malo sam oprezniji, ali i dalje pokušavam da gledam što drugi rade i da imitiram one dobre, a one loše da izbjegnem – zaključio je Dino Radović.
