Brković: Bar je bio jedna vrsta slobodne teritorije
Izvor: PR služba Barskog ljetopisa
Foto: Studio Media PRO
Sinoćnjim predstavljanjem novog romana Balše Brkovića „Aurora“ ušlo se u samu završnicu Književnog programa 36. festivala „Barski ljetopis“.
Na platou ispred Dvorca Kralja Nikole sa autorom je, pred brojnim poštovaocima literature, razgovarala profesorica književnosti i književna kritičarka dr Gordana Leković.
Moderatorka je istakla da je „Aurora“ četvrti roman iz tzv. podgoričkog ciklusa, dodajući da se u strukturi Brkovićevih djela prepoznaju dva dubinska značenja, dva simbola – knjiga i grad.
-Držim da su to dva najvažnija pojma koji su napravili našu kulturu. Na određen način, sa gradovima je kao i sa ljubavima, te ljubavi ne morate i ne možete da objašnjavate.
Voli se ne zbog nečega, nego se voli uprkos svemu.
Neke gradove volimo jer smo ih izabrali, a neke na jedan mnogo složeniji način, ljubavlju koja nije imala izgled ljubavi već ste otkrili neke stvari istražujući što sebe što prostor, tako da hronotop mog novog romana jeste Podgorica ali ne aktuelna današnja, već Podgorica 1932.
Ono što je meni bilo zanimljivo u ovom činu pisanja je stalni momenat istraživanja.
Od toga da li je u to vrijeme bilo javne rasvjete do odgovora na pitanje gdje su bili tereni na kojima su Budućnost i Balšić igrali gradski derbi.
Ovo je roman i drugačije namjere i drugačije ambicije od prethodnih. Ovdje se ide u prošlost gdje možete sresti i neke istorijske ličnosti.
Osnovni narativni moment je osnivanje jednog šahovskog kluba u Podgorici što daje zgodnu mogućnost da to bude široka slika – prvo zato što je sam šah veličanstvena umjetnost, a u Baru to nije potrebno naglašavati zbog sjajne šahovske tradicije ovog grada, a s druge strane – to je bila prilika da prikažete jedno društvo koje je funkcionisalo na predrasudama, podjelama…
Tu sam godinu izabrao jer postoji urbani mit da je Tin Ujević boravio u Nikšiću tri nedjelje do dva mjeseca (ne zna se) 1932. godine kod jedne zanimljive ličnosti Nikše Kokolja.
Želio sam da Ujevića dovedem na svečano otvaranje šahovskog kluba u Podgorici gdje će on pročitati svoju pjesmu „Rusija“.
To mi je bilo značajno jer su četvrtina likova u romanu Rusi – bijeli Rusi iz tadašnje Podgorice.
Bez njih se niste mogli baviti šahom-konstatuje Brković dodajući da je još jedna činjenica vezana za 1932.
-Ljeto 1979. sam proveo na Žabljaku sa svojom i porodicom Radovana Zogovića. Brat i ja smo sa interesovanjem slušali sjajne priče visprenog i živahnog starca.
Kao pametan štreber pitao sam ga kada je prvi put vidio Titograd.
On me ispravio, rekao mi je da se Titograd zvao Podgorica i da se to desilo 1932. godine i da je lutao Podgoricom jer je trebalo da se nađe sa Štedimlijom.
Meni je to ostalo negdje u svijesti kada sam 2013. krenuo u planove sa „Aurorom“ i shvatio sam da je to idealna prilika da Štedimliju, Zogovića i njegovog brata od tetke Milovana Đilasa, dovedem u Podgoricu 1932. godine budući da su njih trojica predstavljali tri pola crnogorske lijeve misli u XX vijeku, koji su evoluirali u različitim pravcima.
Tu se pojavljuje i mitropolit Dožić, a imao sam želju da dovedem i Boru Kostića, jednog od najpoznatijih šahista na svijetu.
S obzirom na to da je često boravio u Dubrovniku nij mi bilo teško da ga dovedem na otvaranje, da odigra prvu partiju u životu tog šahovskog kluba.
Moji Crnogorci su, naravno, odmah napali Boru da dokažu da je kao Kostić Crnogorac porijeklom-.
Moderatorka je podsjetila da u romanu postoji rečenica „šah sve ujedinjuje“, kao i da je stariji od svih danas poznatih carstava, a ključ je za rješenje društvenih problema.
-Tu je sve po zakonu a imate beskrajan prostor za ispoljavanje individualnosti-.
-Šah je igra jasnih pravila. Svaki rezultat je čist.
Na sceni je svijest koja se pretvara u neku vrstu političkog ekvivalenta, političkog stanja gdje ljudi mogu da vide istu stvar i da tvrde da vide a i b, dan i noć nešto suludo.
Upravo Bora Kostić u jednom trenutku govori da je vrlo neobično da jedna drevna igra može da služi kao metod modernizacije jednog društva. To je fenomen šaha-rekao je Brković.
Brković naglašava i da je svako od petnaest poglavlja knjige zamišljeno kao epizoda jedne TV serije sa preciznom smjenom kadrova i likova.
U cilju postizanja narativne dinamike u jedno poglavlje smješta gradski derbi Budućnost-Balšić, u drugo sahranu starog pukovnika, tu je i maratonska trka, prva u istoriji Podgorice, krstarenje jezerom, posjeta Skadru….
-Roman se može žanrovski odrediti kao društveni, porodični sa elementima detektivskog žanra, a može biti i feministički, jer je se radi i o rješavanju ženskog pitanja.
Što se imena “Aurora” tiče, izabrano je na demokratski način između tri predložena kao ono koje “najviše prijanja za uši”-navodi moderatorka.
Brković je bio gost „Ljetopisa“ još u vrijeme kad je promovisao mladu crnogorsku književnost.
-Ranih devedestih ’Barski ljetopis’ je bio jedini festival na kojem su mogli da se pojave predstavnici nove crnogorske književnosti.
Na sceni je bio bojkot koji je bio zapravo idealna vrsta koja je odgovarala lijenštinama i sa jedne i sa druge strane. Ali, Bar je bio jedna vrsta slobodne teritorije, tako smo ga tada doživljavali.
Bilo je lijepih večeri priče, poezije, žanrovskih projekata koji su rađeni u to vrijeme.
Ekipa u kojoj su bili Igor Marojević, Aleksandar Bečanović, Andrej Nikolaidis, Dragan Radulović, Ognjen Spahić, Pavle Goranović, Nebojša Nikčević i ja bila je označena crnogorskim polom, ali to nisu isti termini kao danas jer je i druga strana bila drugačija nego što je danas-istakao je Brković dodajući da se u Baru uvijek osjeća lijepo, „kao što su i tada Bar doživljavali jednom vrstom oslobođene teritorije, taj mu se osjećaj, povodom Bara i ovog festivala, produžio i u neko novo vrijeme“.
- Tagovi:
- Barski ljetopis
- Festival
- Bar
- Promocija
