.jpg)
Mustafić: Knjiga o mezarima dio mozaika o viševjekovnoj prošlosti Bara
Autor: Suljo Mustafić
Foto: Naslovna Feral.bar, privatna arhiva
Osvrt na knjigu Alija Bardhija “Groblje -mezari u Starom Baru sa arapsko-osmanskim natpisima” koja je nedavno promovisana u Islamskom kulturnom centru u Starom Baru.
Sarajevski hroničar iz 18. vijeka slavni Mustafa Bašeskija je kazao : “Sve što se pamti nestaje, sve što se zapiše ostaje!”
Okupio nas je kulturni i naučni događaj prvog reda i značaja.
Naime, epigrafika (natpisi uklesani u kamenu, drvetu ili nekom drugom materijalu, a najčešće na nadgrobnim spomenicima, u civilizovanim, kulturno sređenim i historijski utemeljenim društvima, vrlo su važan dio nauke, jer se od njih saznaje, ravjetljava i uči prošlost.
Međutim, kao i u mnogo čemu drugom, u našim okolnostima, nije se mnogo pridavalo pažnje ovom segmenut proučavanja kulturnog nasljeđa, koje protokom vremena sve više nepovratno nestaje.
Kao i svaka druga, uostalom i islamska epigrafika, posebno ona uklesana na nadgrobnim spomenicima-nišanima, tamo gdje je sačuvana, predstavlja izuzetno značajan izvor za proučavanje prošlosti.
Sa tih natpisa saznaje se ne samo o životu čovjeka i o trenu smrti , već je to često zapis o vremenu, događajima, običajima,obrazovanju, civlizacijskom razvoju, duhovnim i kulturnim svjetonazorima.
Ti natpisi izgledom plijene u umjetnosti ornamentike, a riječima u svojim dubokim filozofskim, mističkim i pjesničkim značenjima.
Uništavani su zubom vremena, razarani nemilosrdnošću osvajača, zaboravljani nemarom ovdašnjih muslimana, a do našeg vremena opstao je manji broj i mezarja i nišana.
Rijetki su bili njihovi proučavaoci, malo je onih koji su se usudili ući u pismo, leksiku i, posebno, semantiku osmanskog jezika kojima su većina njih ispisani.
Potrebna predznanja, ne samo osmanskog- turskog, već i arapskog i perzijskog jezika, teško je sabrati u jednom proučavaocu.
Takav posao je preodređen za timove stručnjaka i multidisciplinarni pristup u kome svoju riječ trebaju kazati ne samo jezikoslovci, već i arheolozi, istoričari, filozofi, teolozi ...
Zbog svega toga, knjiga koja je pred nama, a bavi se islamskom epigrafikom pronađenom na nadgrobnim spomenicima -nišanima u Starom Baru i okolini, višestruko je značajan poduhvat, a njen autor mr Ali Bardhi pokazuje se kao izuzetno plodotvoran proučavalac.
Njegov rad, koji je zahvatio najveći dio islamske epigrafike na mezarjima Starog Bara, baca potpuno novo svijetlo ne samo ne samo na lokalnu historiju, već i šire, objašnjavajući njen kontinuitet tokom višestoljetne dominacije osmanske civlizacije i duhovna strujanja koja ovdašnju epigrafiku, a samim tim i historiju i kulturu stavljaju u mnogo širi povijesni i civilizacijski kontekst.
Autor prati jedan prilično dug period, od kraja 17. pa do početka 20. vijeka, ujedno ukazujući da je značajan broj nišana iz starijeg perioda morao postojati, ali je vremenom nestao, uništen, zakopan, zartrpan zemljom ili, prosto, uzidan u neke druge građevine.
Starobarski nišani, ostavljeni i prepušteni sami sebi, gotovo srasli sa zemljom, kao da su čekali da ih neko pronađe i odgonetne tajanstvena značenja koja nose kuke slova u redovima uklesanim na njima.
Kismet je bio da ih otkrije i posveti im svoje vrijeme, znanje i strpljenje, marljivost i upornost autor ove knjige, teolog i osmanista, brižljivi proučavalac orijentalnih starina i tumač njihovih značenja- mr Ali Bardhi.
Zato je njegov naučni napor i pregnuće dostojno punog poštovanja, kako naučne, tako i šire čitalačke zajednice.
Kameni bašlaci, kako ih u Starom Baru nazivaju, podsjećaju na ljudsku prolaznost; oni su crtica, biljeg nečijeg života ili svjedočanstvo o trenu preseljenja u vječni svijet.
Svojim kratkim, ali lapidarnim izrazom, upozoravaju da svemu ovozemaljskom dolazi kraj - bilo da je ono lijepo ili ružno, veliko ili malo, značajno ili beznačajno.
Da i od običnog čovjeka, kao i od uglednika, plemića, ratnika, učenjaka, na ovom svijetu ne ostaje ništa, sem korisnih djela, nauke i dobrog potomstva.
To je bit islamskog učenja, u sažetoj i jezgrovitoj poruci, uklesana u kamen, sa ciljem da ostane upamćena.
Međutim, iz ovih natpisa mi dešifrujemo i više dva vijeka dugu hroniku Starog Bara i njegovih žitelja.
Pratimo tok povijesti od 1696. godine, za koji se vezuje najstariji pročitani natpis, pa sve do početka 20. vijeka, tačnije 1918. godine, kojim je datiran posljednji osmanski epitaf na mezaru u Zaljevu.
Saznajući o ljudima, otkrivamo i jedan malo poznati, a u zvaničnoj istoriiografiji preskočeni i „zaboravljeni“ svijet orijentalne civilizacije, kulture i života, koji je apsolutno dominirao duže od tri vijeka.
Čak i vremenski period kada osmanska vlast preuzima Bar, na nov način je datiran i osvijetljen Bardhijevim istraživanjima.
Naime, on nam ukazuje na dokument koji bjelodano govori da je već 1523. godine, a ne od 1571. godine, kako se do sada zvanično smatralo, Bar postao dijelom osmanske države.
Dok čitamo ovu knjigu, pred nama je sjaj barskog plemstva, epitafi svjedoče o begovima i agama, kadijama i bajraktarima, askerima, boluk bašama, bimbašama – hrabrnim vojnicima, nižim i višim oficirima, pa čak i o pašama i carskim silahdarima, čiji su životi protekli ili su okončani u Baru i među Baranima.
Svjedoče i o ratovima i bojevima, junačkim pogibijama i šehidima koji su čuvali din i zemlju- da podsjetimo da je Bar, odnosno Tuđemili, Spič i Sutorman bili granična oblast i prema Mletačkoj republici i prema Staroj Crnoj Gori.
Takođe, čitamo i da je ovo bio grad, ne samo svjetovnog plemstva već i vjerskih uglednika- uleme, hodža, derviša, šejhova, pa čak i seida- direktnih krvnih potomaka poslanika Muhammeda, koji su svoj smiraj pronašli ovdje pod Rumijom.
Teško da to može biti slučaj, prije će biti da je Bar bio grad, čaršija u kojoj su boravak i život bili obilježje prestiža, u mnogim sferama.
O tome svjedoče i druge građevine koje i danas postoje ili o kojima znamo iz dokumenata- džamije, tekije, turbeta, hamam, sahat kula, vjerske škole, hanovi, vakufi, mostovi, česme ...
A da je odvajkada, a u osmanskom vremenu posebno, Bar bio grad u kome se poštovala svaka različitost- vjerska posebno- svjedoči i očuvano nasljeđe barskih hrišćana, crkve, zadužbine, običaji, relikvije i posjedi, kao i dokumenti- carske ahdname- povelje i ukazi, kojima se barskih hrišćanima garantuju prava na čuvanje posebnosti, imovine, crkvenih zadužbina, vakufa u zemlji i maslinama.
Dakle, suživot muslimana i hrišćana, kao i Jevreja, ono što mi danas nazivamo tolerancija i multikultura, bio je sastavni dio života naših predaka, oni nijesu objašnjavali šta znače ti pojmovi, to se podrazumjevalo i svjedočilo načinom života i odnosom prema komšijma.
Takođe, ova knjiga je živo svjedočanstvo jezika-zanimljivog spoja staroturskog, arapskog i perzijskog, pisanog osmanskim pismom .
Međutim, to je jezik obrazovanih ljudi, administracije, vjerovatno i govorni jezik plemstva, dok je običan puk koristio svoj narodni jezik - svjedoče o tome i ovi natpisi u kojima zatičemo morofološke oblike ili izvedenice imena i prezimena, kao i toponime i nazive barskih plemena i bratstava u svom izvornom obliku- bilo da je riječ o njihovim slovenskim, bošnjačkim ili albanskim korijenima.
Stranice ove knjige su i etnografski zapis o običajima i njegovanju sjećanja na umrlog člana porodice ili zajednice, obilasku njegovog mezara, saznanja o prolaznosti života i razumijevanju islamske eshatologije.
Ujedno, epitafi svjedoče i o prožimanju različitih učenja, gdje se kulturni slojevi naslanjaju jedan na drugi, držeći zajedničku nit monotezima ; nije mali broj nišana koji su, recimo, obilježeni Sulejmanovim (Solomonovim) muhurom(pečatom) ili oni na kojima nalazimo rozete ili detalje iz prirode, svojstvene i drugim kulturama na Mediteranu.
Ako pridružimo i podatak da mnoga prezimena, koja bez obzira na prihvatanje islama nekih porodica, generacijama čuvaju svoj romanski ili slovenski patronim, govori o interkuturalnosti , i većoj i boljoj nego što je mi danas razumijemo ili, možda, živimo.
Zato na istim mezarjima, pored ostalih, čitamo prezimena : Trcete, Đulameroviće, Omerbašiće, Šestane, Marselje, Ponte, Divanoviće, Fazliće, Mustafagiće,Telje, Lanice, Lakoče, Serdare, Boljeviće, Bajmake, Karađuzoviće, Škanjeviće, Peroče, Mustafić Durakoviće, Suličiće, Bibeziće, kao i mnoga druga iz poznatih starobarskih porodica, bilo da su turskog, romanskog,albanskog ili slovenskog porijekla.
I na kraju, poseban kvalitet ovog izdanja jeste i činjenica da su sa osmanskog izvornika, svi tekstovi prevedeni na savremeni turski jezik, zatim na naš i albanski jezik.
Tu treba naglasiti stvaralački napor, u radu na terenu i prevođenju- autora mr Ali Bardhija i saradnika mr Mujdina Milaimija.
Meni lično bila je čast što sam bio dio ovog tima i skromno doprinio, u domenu moje struke, ovom projektu.
Dakle, ova knjiga je samo jedan dio mozaika o viševjekovnoj prošlosti Bara, dobar podsticaj za dalje istraživanje.
Proučavanje natpisa, na starim mezarjima u drugim dijelovima Bara, otkriće sigurno nove detalje i baciti drugo svijetlo na dosadašnja saznanja.
Zato s pravom možemo reći da, u narednom periodu i Mikulići, Dobra Voda, Mrkojevići, Pečurice i Gorana, mogu računati na istraživački poriv mr Ali Bardija, koji je najzaslužniji su za ovu važnu knjigu o Starom Baru i njegovim žiteljima.
Autor je profesor književnosti i recenzent knjige “Groblje -mezari u Starom Baru sa arapsko-osmanskim natpisima”.
- Tagovi:
- Suljo Mustafić
- Groblje
- Bar
- Stari Bar
- Istraživanje
