Metanović: Reprint “Mrkovićkog dijalekta” u biblioteci Sorbone u Parizu
Autor: Prof. Mahmut Metanović
Foto: Naslovna Glas Mrkojevića, privatna arhiva
Nakon izdanja reprinta “Mrkovićkog dijalekta” , koji je prethodno 40 godina čamio u tami zaborava zbog iznenadne smrti autora, pokojnog dr Luke Vujovića, uslijedilo je iznenađenje za sve Mrkojeviće a i naučnu i širu javnost.
Veliko interesovanje naučne i šire javnosti učinilo je da se ovo djelo danas nalazi u svim većim bibliotekama, fakultetima, akademijama u zemlji i regionu, Ruskoj akademiji, Američkoj kongresnoj biblioteci u Vašingtonu a od skoro i u biblioteci čuvenog Univerziteta Sorbona u Parizu.
Priređivač i urednik reprint izdanja je prof. Mahmut Metanović, izdavač Savjet Muslimana Crne Gore (SMCG), a finansijer Fond za manjine Crne Gore.
Promotivno veče djela je bilo 2. aprila 2012. u Pečuricama, u Mrkojevićima u prostorijama JU OŠ „Mrkojevići“, a na promociji su govorili predsjednik SMCG Sabrija Vulić, priređivač i urednik reprint izdanja Metanović, književnik iz Bara pokojni Milenko Ratković i Vlatko Vujović u ime porodice.
U programu su učestvovali i učenici ove škole Aldin Metanović i Dina Abazović čitajući stihove starih pjesama Ajka sadi fesligena i Pade magla pod Bojane.
Moderator je bio Skender Peročević, prof. pomene škole.
Predsjednik SMCG Sabrija Vulić, za naučno djelo Mrkovićki dijalekat, posthumno je dodijelio Priznanje dr Luki Vujoviću za izuzetan doprinos afirmaciji i očuvanju jezičko – dijalektske posebnosti govora Mrkojevića a uručeno je njegovom sinu Miloradu Vujoviću.
Reprint djelo se sastoji iz originalnog materijala doktorske disertacije uz dodatak koji čine: priređivački predgovor i prevod originalnog zaključka na engleski, njemački i francuski jezik i autorova biografija.
U priređivačkom predgovoru sam tim povodo zapisao:
-Reprint izdanje djela dr Luke Vujovića "Mrkovićki dijalekat" rezultat je nastojanja da ovo naučno djelo, koje je bilo već 40-ak godina nedostupno široj javnosti, a posebno stanovnicima i dijaspori Mrko/je/vića, ponovo ugleda svjetlost dana u cilju potpune afirmacije i naučne valorizacije.
Ono predstavlja svjedočanstvo o našoj zajednici i od neprocjenjive je vrijednosti.
Zato sam pokrenuo inicijativu da se štampa reprint izdanje navedenog djela sa dodatkom.
Dr Luka Vujović je naučno potkrijepio svoju tvrdnju da mrkovićki govor predstavlja čist dijalekatski tip, možda sa neznatnim uticajem susjednih crnogorskih govora.
U tome je razlika između njega i drugih govora koji su se razvijali u punom međusobnom dodiru, tako da se danas ne može govoriti o čisto lokalnim govorima na teritoriji Stare Crne Gore.
Međutim, mrkovićki govor predstavlja baš takav tip govora, koji se čitavim nizom govornih oblika izdvaja kao posebna dijalekatska jedinica.
Nastojali smo dati doprinos upoznavanju naučne i šire javnosti sa specifičnostima mrkovićkog dijalekta, uz istovremeni izraz zahvalnosti prema autoru.
Pokojni dr Luka Vujović se proučavanjem mrkovićkog dijalekta počeo baviti još prije Drugog svjetskog rata u šta je uložio mnogo truda i znanja.
Doktorsku disertaciju "Mrkovićki dijalekat" počeo je da radi 1936. godine.
Često je odlazio u Mrko/je/viće, boravio je u svim zaseocima prisustvovao večernjim posijelima, dugo razgovarao s ljudima, bilježeći svoja zapažanja o njihovom govoru.
Rad je bio skoro gotov uoči rata, ali je u ratnim stradanjima, njegovim i njegove porodice, taj rukopis 1942. godine od strane okupatora uništen i pored nastojanja porodice da se sačuva.
No, kako se radilo o čovjeku sa velikim naučnim potencijalom, to ga nije slomilo i nakon završetka Drugog svjetskog rata počinje sve iz početka 1945. godine.
Radeći kao profesor Barske gimnazije ponovo je izvršio ispitivanja i dopunska proučavanja i zatim odbranio doktorsku tezu: Mrkovićki dijalekat (s kratkim osvrtom na susjedne govore u Spiču, Zupcima, Tuđemilima i Mikulićima) na Beogradskom univerzitetu 1965. godine.
Taj rad, dopunjen novim proučavanjem i provjeravanjem, štampan je 1969. godine u izdanju Instituta za srpskohrvatski jezik SANU.
Zbog prerane smrti autora, djelo nije doživjelo pravu afirmaciju i valorizaciju.
Cilj ovog reprint izdanja je da se njime nastavi tamo gdje je autor stao, da se dijalekat afirmiše i kroz nova proučavanja sačuvaju od zaborava njegove jezičko-dijalektološke posebnosti.
Ovim projektom želimo da se sa djelom dr Luke Vujovića upoznaju stanovnici Mrko/je/vića, Bara, Ulcinja i Crne Gore uz posebnu želju da se dijaspora iz Mrko/je/vića upozna sa djelom.
Zaključak je preveden na njemački, engleski i francuski jezik.
Ovo izdanje je i iskaz zahvalnosti autoru, a istovremeno obaveza prema samima sebi, generacijama predaka i današnjih i budućih potomaka.
Ono prije svega znači doprinos zaštiti kulturne baštine i njenu dostupnost najširem krugu korisnika.
Ovim se ne uči samo jezik - dijalekat, ne radi se samo na očuvanju identiteta već je cilj i da se uspostave prijateljstva koja će trajati.
Jezicima, naime, govore ljudi koji su članovi društva, a svaki od njih pripada nekoj kulturi.
Jezikom se, pored ostaloga, definiše, izražava i prenosi kultura, jer pojedinac uz pomoć jezičke djelatnosti usvaja kulturu svoje zajednice i identifikuje se s njome.
Jezik nije samo puko sredstvo za razmjenu informacija u komunikaciji već je on dio etničke posebnosti i kolektivni osjećaj pripadnosti.
Jezik predstavlja sažeto cjelokupno istorijsko i kulturno iskustvo društveno-kulturne zajednice koji podliježe istorijskim i kulturnim promjenama uslijed različitih dodira s drugim jezičnim i kulturnim društvima.
Govor ima i subjektivni značaj, u njemu se pojedinac legitimiše ne samo kao član određene društvene i kulturne zajednice, nego i kao osoba.
Takođe, on je i nezaobilazni činilac u oblikovanju i razvoju ličnoti i individualnosti. Tako su opseg rječnika, sintaksa, artikulacija, stil itd, pokazatelji lične kulture i ličnosti.
Stari govor iliti dijalekat je svojevrstan točak vremena u sadašnjosti i jedan od ciljeva ovog projekta je bio da skrenemo pažnju na svevremensku važnost jezika.
Pored toga, jezik otvara nove horizonte i pruža priliku za upoznavanje i istorije i kulture drugih.
Kroz jezik se čuva identitet i kultura i treba uložiti napor na sprečavanju izumiranja jezika, a posebno dijalekata jer se to može smatrati isto što i odumiranje znanja.
Jedan od izuzetno štetnih uticaja urbanizacije i globalizacije, uz sve ono dobro što donose, jesu i predrasude o nevažnosti jezika, a kamoli dijalekta manjih zajednica.
Sve veći broj ljudi se voljno ili nevoljno odriče svog a počinje koristiti neki od “svjetskih” jezika.
Jezik je na putu nestanka kad se izgubi izvorna kompetencija njegovih govornika, više se ne koristi u svim svakodnevnim situacijama i sve se nesavršenije i slabije prenosi potomcima.
Jezik ima nesigurnu budućnost ako se ne koristi dovoljno pri odgoju djece, a mali postotak djece među govornicima treba smatrati mračnom prognozom opstanka.
Proces izumiranja jezika, a posebno dijalekata poslednjih decenija širom svijeta je enorman prije svega kao posljedica toga što nikada nijesu bili zapisani.
Bez zapisa, rječnika ili audio snimaka nemoguće je rekonstruisati neki jezik.
Zato je svaki pisani trag važan, a ovaj koji nam je ostavljen od strane dr Luke Vujovića je impresivan trag koga bi mnoge zajednice poželjele imati i njegova sudbina ne zavisi od ljudi koji ga još uvek znaju i govore.
Nesporno je da širenje elektronskih sredstava masovnih komunikacija nameće obavezu poznavanja drugih jezika.
Ubrzana urbanizacija i iseljavanje razara stare govore jezikom koji je većinski i tako mnogi zaboravljaju svoj maternji jezik, a njihovi potomci nikada i ne nauče jezik predaka.
Promocija reprinta u Pečuricama 2012. godine, foto: Studio Petović
Uniformnost znači i da će ljudi imati ograničeni broj riječi za izražavanje svojih misli i emocija.
Što je manje riječi to su i mentalni sadržaji čovjeka siromašniji, a tada je on podložniji sugestijama i manipulacijama.
Lingvistički stručnjaci revitalizaciju jezika ocjenjuju kao životnu neminovnost.
Zato se s razlogom iz Ujedinjenih nacija, preko UNESKO-a, svjetskoj javnosti upućuju sve zabrinutiji apeli "da povede više računa o očuvanju živih jezika", jer svakih 15 dana izumire po jedan "mali jezik", dok oni veliki, sa atributom "svjetski", postaju sve dominantniji.
Prema procjenama lingvističkih stručnjaka, koje su objavljene u studiji UNESKO-a, najveći broj danas živih jezika u 21. vijeku biće ugašen ili će početi vremenom da izumire.
Očuvanje indentiteta je dugotrajan i stalan proces. On počinje od malih nogu, on je tradicionalan, ali i urođen i potrebno je imati dobar temelj za očuvanje i prepoznavanje.
Klica ljubavi prema jeziku, svojoj tradiciji i uopšte prema kulturi, zasije se u familiji kao najbitnijoj ćeliji u procesu opstanka jednog organizovanog normalnog društva.
Jezik je prva karika u stvaranju i očuvanju vlastitog indentiteta.
Pojedini roditelji se zanose i govore: „Što da ja opterećujem svoju djecu tim da uče sad i taj jezik“, pa se maternjim jezikom djeca teže služe, jer ga i ne znaju.
Očuvanje svog jezika, svoje kulture ne odvraća te od privikavanja životu u novim sredinama, ali ti pomaže da se ne asimiliraš, ne utopiš u novu sredinu, i na taj način čuva te i od fizičkog nestajanja.
Vrlo važan faktor koji odlučuje o opstanku ili nestanku nekog jezika je prestiž, ugled koji on uživa u zajednici.
Jezik gubi na prestižu iz više razloga, može ga se povezivati sa životom seljaka i sa prošlošću, može biti jezik bez pisma ili književne tradicije, ili stanovništvo koje ga govori nema svoju nacionalnu svijest.
Govornici koje privlači neki drugi jezik često se srame svog govora i smatraju ga znakom zaostalosti.
Neki jezici se obnavljaju zajedno s buđenjem svijesti govornika o vlastitom identitetu, dok su drugi očuvani jer se govore u uskim zajednicama.
Veliko je značenje jezika za kulturu nekog naroda, to je ono što ga čini osobitim i različitim od drugih, a upravo gubitkom jezika nestaje i znatan dio identiteta skupine i sva znanja tog naroda.
Jezičku – dijalekatsku raznolikost treba tretirati kao baštinu čovječanstva i njezino očuvanje predstavlja i očuvanje raznolikosti svijeta.
Učenje svog maternjeg jezika je jedini način da se sačuva naš identitet. Svima treba objašnjavati značaj jezika na ovaj način razbijajući tako bilo kakav kompleks ako iole postoji.
Često smo skloni da kritikujemo nekog drugog za naše neuspjehe, ali za očuvanje svog imena, svoje tradicije, svoje kulture, svog jezika, možemo optuživati samo sebe, jer to pripada samo nama.
Izumiranjem jezika i kultura nestaje i poimanje svijeta, etički kodeks, običaji, priče i legende, istorija i svakodnevica, jednom riječju, nestaje dio bogatstva koje su stvorile generacije predaka
Velika zahvalnost autoru koji je svojim djelom doprinio, da imamo što saznati, a time i potvrditi naše duhovno bogatstvo.
Sa ponosom treba istaći našu kulturnu baštinu, koju čine i materijalno i duhovno bogatstvo, od najstarijih dana do danas jer da nije toga ne bismo bili to što jesmo.
Dakle, ovo je dio našeg identiteta i ovo je bila naša obaveza ne samo pred nama samim već i pred generacijama naših predaka i ujedno zaloga za buduće generacije, onoliko koliko je to moguće.
Svjesni smo da je dosta toga nestalo, ali bez obzira gdje živjeli ne smijemo bježati od onoga što smo, jer nepoznavanje ili poricanje svoje prošlosti, kulture, tradicije znači poricanje vlastite vrijednosti što je opasno koliko i neposjedovanje istih.
Dugujemo veliku zahvalnost autorovom sinu gospodinu Miloradu Vujoviću, koji je pozitivno odgovorio na zahtjev za davanje saglasnosti i ustupanju neophodnog naučnog materijala i svim elementima za biografiju.
Poštujući nesporno autorsko pravo autora, naučno djelo je prenijeto u originalnom obliku i mi ne mijenjamo naslov ili sadržaj bilo kojeg dijela i na bilo koji način.
Reprint djelo se sastoji iz originalnog materijala disertacije uz dodatak koji čine: priređivački predgovor i prevod originalnog zaključka na engleski, njemački i francuski jezik i autorova biografija.
Ovim se zahvaljujemo dr Luki Vujoviću što je svojim djelom ukazao počast i priznanje cijeloj našoj zajednici, a time nas i zadužio da mu se i na ovaj način odužimo.
Zahvaljujemo se Fondu za manjine Crne Gore, na podršci u finansiranju ovog izdanja.
Poštovani prijatelji knjige, preporučujemo vam ovo djelo iz razloga što se danas bogatstvo cijeni i prema broju jezika s kojima se služite, pa što onda ne omogućiti i našoj djeci da budu bogata.
Ne radi nas, već radi njih samih da ne bi zaboravili svoj korijen i da znaju odakle vode porijeklo.
Istovremeno ovo je i podrška brojnim roditeljima u nastojanju da usade svojoj djeci ljubav prema svom jeziku – dijalektu, važnom za očuvanjem vlastitog identiteta-.
Prof. Mahmut Metanović, foto: Privatna arhiva
Biografija dr Luke Vujovića
Dr Luka Vujović rođen je u crmničkom selu Komarno 30.08.1909. godine, a tragično je preminuo na Cetinju 08.02 1971. godine od posljedica saobraćajne nesreće.
Osnovnu školu završio na Komarnu a gimnaziju u Mostaru i Podgorici gdje je maturirao 1930. godine.
Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Iako odličan student zbog učestvovanja u demonstracijama 1932. godine u studentskom štrajku i demonstracijama protiv šestojanuarske diktature 1932. godine bio je isključen iz studentskog doma.
Diplomirao je 1934. godine.
Imao je izuzetan smisao za izučavanje jezika bio je najbolji student u nekoliko generacija i dobitnik Svetosavske nagrade za naučni rad iz lingvistike.
Zbog posebne obdarenosti i interesovanja za filološku nauku dobio je i stipendiju od poljske Vlade za nastavak studija na Varšavskom univerzitetu 1935/36. i proveo godinu dana na filološkim i lingvističkim studijama na univerzitetu u Varšavi.
Prve naučne radove iz lingvistike objavio je kao student.
Iako je kasnije vrijeme vršeći profesorsku dužnost radio van većih naučnih centara, u malim mjestima gdje se teško dolazilo do popularne knjige, a kamoli naučne, nije ga napuštala želja za novim naučnim saznanjima.
Počeo je raditi najprije kao profesor u Prokuplju, potom nastavio u Osijeku i Kotoru.
Poslije sloma Jugoslavije italijanske vlasti ga otpuštaju iz službe, pa se septembra 1941. godine vraća u svoje rodno mjesto.
U jesen 1941. i početkom 1942. godine učestvovao je u radu narodnooslobodilačkog pokreta kao član Narodnooslobodilačkog odbora za Crmnicu.
Vrijeme od januara do oktobra 1944. godine proveo je u Baru gdje dobrovoljno mobilisan od strane Sreskog narodnog odbora u Crmnici i postavljen za kulturno–prosvjetnog radnika.
U februaru 1945. godine postavljen je od CASNO-a za profesora Gimnazije u Baru. U martu 1947. godine dolazi za profesora Gimnazije u Titogradu gdje je radio do 1949. godine.
Proučavanje mrkovićkog govora započeo je u periodu prije Drugog svjetskog rata i završio 1940, međutim, u ratnom vihoru 1942. godine okupator je sakupljeni naučni materijal uništio.
No, kako se radilo o čovjeku sa velikim naučnim potencijalom to ga nije slomilo i nakon završetka rata počinje sve iz početka i uspjeva da sakupi naučni materijal i doktorira na Filološkom fakultetu u Beogradu 1965. godine.
Doktorska teza je Mrkovićki dijalekat (s kratkim osvrtom na susjedne govore).
Na Višoj pedagoškoj školi na Cetinju, prvoj visokoškolskoj instituciji u Crnoj Gori, radio je kao redovni profesor od njenog osnivanja 1949. godine, a kasnije i na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, ali prekida sa radom zbog prelaska na novu dužnost.
Uža specijalnost mu je bila srpskohrvatski jezik sa istorijom jezika. Tokom 1959/60. godine bio je na specijalizaciji sintakse jezika i istorijske dijalektologije u Beču i Krakovu.
Od 1964. godine radio je kao upravnik Bibliotečko–arhivskog odjeljenja Cetinjskog muzeja i tu ostao do svoje smrti 1971. godine. Služio se francuskim, njemačkim, ruskim i poljskim jezikom.
Svojim studioznim istraživanjima i naučnim dostignućima dao je značajan doprinos lingvističkoj nauci i u naučnim krugovima je uživao veliki ugled.
Svuda su mu ukazivane velike počasti, sa svih strana dobijao je najviša priznanja.
Biran je za člana više stručnih organizacija: bio je član Komisije za opšte slovenski dijalektološki atlas, član Međuakademijskog odbora za onomastiku i član Komisije za opšteslovenski dijalektološki atlas, Jugoslovenskog slavističkog komiteta i dugogodišnji predsjednik Društva za srpskohrvatski jezik i književnost SR Crne Gore.
Rezultate svojih ispitivanja predstavljao je na međunarodnim slavističkim kongresima u Moskvi, Sofiji i Pragu kao i na svim jugoslovenskim slavističkim kongresima.
Objavio je više radova među kojima su: Kratak izvještaj o barskom dijalektu, Izvještaj Srpske akademije nauka 1935. godine; Istorijski presjek gubljenja glagolske reakcije u crnogorskim govorima, Južnoslovenski filolog, XX, knjiga 1–4, Beograd, 1953/54; Kako se razvio ekavizam mrkovićkog govora, Jugoslovenski filolog, XXIII, br 1 – 4, Beograd 1958; (čitao na međunarodnom slavističkom kongresu u Moskvi 1959) Je li postojao ekavski govor u jugoistočnoj Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, Južnoslovenski filolog XXVI, knjiga 1 – 2, za god. 1963/64. Beograd 1964; Vuk kao dijalektolog, Južnoslovenski filolog XXVI, knjiga 1 – 2, Beograd 1964; Jedan periferijski starocrnogorski govor (mrkovićki) u svjetlosti istorije jezika međudijalektskih i međujezičkih pojava, Naš jezik, XVI, br 3, Beograd 1967; Doktorska disertacija je objavljena od strane SANU, Instituta za srpskohrvatski jezik – Srpski dijalektološki zbornik, knjiga XVIII, 1969. godine što je i jedino objavljivanje do sada.
Inače, za doktorsku disertaciju je dobio brojne pohvalne ocjene od najeminentnijih stručnjaka koji su se bavili pitanjima srpskohrvatskog jezika.
Za naučno djelo Mrkovićki dijalekat, 24. novembra 1970. godine dobio je Nagradu oslobođenja Bara.
Za naučno djelo Mrkovićki dijalekat, posthumno mu je dodijeljeno Priznanje za izuzetan doprinos afirmaciji i očuvanju jezičko – dijalektske posebnosti govora Mrko/je/vića od izdavača – reprinta – Savjeta Muslimana Crne Gore 2012. godine.
