Katarina Stanišić: Trasom novinarstva i volonterstva
Izvor: Barinfo
Autorka: Silvija Vukelić
Foto: Barinfo, privatna arhiva
Gošća emisije “Od doručka do ručka” na talasima Radio Bara, bila je Katarina Stanišić, koordinatorka volontera u Klubu mladih volontera “Klupko” i studentkinja druge godine Fakulteta političkih nauka u Podgorici, smjer žurnalistika.
Bilo je riječi o aktuelnom projektu “Koferi psiho-alata”, ali i problemima sa kojima se suočavaju mladi u Crnoj Gori, njihovom aktivizmu i planovima za naredni period.
“Kofer psiho-alata” je internet platforma, koja je aktivna od početka ove godine. Što sve mladi tu mogu naći?
-„Kofer psiho-alata“ je namijenjen mladima od 15 do 29 godina. Bilo da su izazovi sa mentalnim zdravljem dio ličnog ili iskustva iz neposredne okoline, važno je i korisno razviti vještine koje služe kreiranju kvalitetnijeg i boljeg života.
„Kofer psiho-alata’ ima dvije ‘pregrade za pakovanje’. U prvoj se nalaze radionice, a u drugoj digitalna platforma.
Ciklus od pet psiholoških radionica u okviru kojih mladi imaju priliku da se upoznaju sa ličnim strategijama brige o mentalnom zdravlju i budu osnaženi za zdrav dalji razvoj, organizovane su po sljedećim temama: ‘Psihološki autoportret’, ‘Drveće mentalnog zdravlja’, ‘Emocionica’, ‘Ja i drugi’.
U drugoj pregradi sa digitalnim sadržajem okupljaju se mladi koji mogu pronaći ili kreirati alate za podršku, edukaciju, angažovanje i komunikaciju na relevantne teme koje se tiču mentalne higijene.
I dalje je platforma u svojoj fazi razvitka. Nije se dovoljno pročulo za nju. Ali radimo na tome.
Za sada, za početni neki korak, zadovoljni smo kako vizuelno platformom tako i interesovanjem mladih.
Šta vas je pokrenulo da kreirate ovu platformu?
-Istraživanja, napravljena u protekle tri godine, pokazala su da mladi ljudi predstavljaju ranjivu grupu, te da je 92,2 odsto od 200 mladih u Baru, nezadovoljno svojim životima i prilikama u kojima se nalaze.
Situacija izazvana virusom korona je potom doprinijela širenju opsega psihičkih bolesti. Nove generacije imaju dodatne izazove u toj situaciji.
S obzirom na takvo stanje, kreiran je “Kofer psiho-alata”, koji mladima pruža direktnu podršku u prevenciji, zaštiti i očuvanju mentalnog zdravlja, kao i razvoju psihološke otpornosti i adekvatnom prelasku u odraslo doba.
NVO “Portret” okupila je tim stručnjaka u cilju realizacije ovog projekta podržanog kroz program “Odgovorno i solidarno: građani preuzimaju inicijativu, koji realizuje Fond za aktivno građanstvo iz Podgorice – fAKT, u partnerstvu sa NVO Udruženje roditelja djece sa teškoćama u razvoju “Zračak nade” i Aktivna zona, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva javne uprave.
Koordinatorka projekta je Olja Popović, digitalnu platformu će stvarati softver developer Tatjana Doderović, a radionice će voditi Jovana Strugar i Branka Ćalasan, psihološkinje i psihoterapeutkinje.
Putem ove platforme mladi se mogu priključiti i Klubu mladih volontera “Klupko”. Koliko sada imate članova?
-Klub mladih volontera “Klupko” je osnovan 2019. godine uz podršku Fonda za aktivno građanstvo f-AKT iz Podgorice, kroz program “Za jači glas organizacija građanskog društva” koji je finansirala Ambasada SAD-a iz Podgorice.
Volonteri osmišljavaju i realizuju aktivnosti namijenjene mladima – projekcije filmova, panel diskusije, tematske večeri, edukacije, zabave i pomažu u sprovođenju humanitarnih i drugih akcija na nivou zajednice.
Trenutno imamo oko 30-ak članova.
Što se tiče Kluba mladih volontera “Klupko”, tu znamo da je omladina aktivna. Mimo toga, kako ocjenjuješ aktivnost mladih na području opštine Bar? Koliko ima tu inicijative da se bilo šta pokrene?
-Pa skoro da i ne postoji inicijativa, iz razloga što su mladi prilično nezainteresovani i depresivni.
Rekla bih da su i dalje u fazi ‘post covid’, nakon tog nekog stanja u kojem su bili zatvoreni u kućama.
Kao da nisu svjesni da život teče i da vrijeme prolazi. Smatram da jednostavno treba da, ako žele da imaju neka prava i da društvo a i sama nacija, za njih daju neki doprinos, moraju sami da preuzmu inicijativu i da učestvuju u raspravama javnog zagovaranja.
Trebalo bi da da podižu nivoe zahtjeva, da se zalažu za svoja prava i želje. NVO „Portret“ koja slavi ove godine jubilej – 10 godina postojanja, tokom cijele godine organizovaće radionice i razne aktivnosti, u kojima će mladi moći da se angažuju, povezuju, konkurišu za projekte koje će sprovoditi „Klupko“.
Naš cilj jeste da pokažemo mladima da ima u našem gradu neko ko želi da se bavi sa njima i kome je bitno šta oni misle i koje su njihove potrebe.
Šta je ono što, po tvom mišljenju, fali mladima u Baru?
-Smatram da mladima u Baru fali sadržaj koji je njima blizak. Oni nisu zainteresovani i nisu navikli npr. na forme izvještavanja u medijima na koje su navikle starije generacije.
Njima nisu bitni dugi prilozi, dugi tekstovi i sl. Sada su aktuelne kratke video-forme, info-grafike…
Platforma “Kofer psihoalata” kreirana je za mlade i da bude samo za njih. Da oni znaju da imaju nešto što je samo njihovo, i da se vidi da se ljudi bave njima.
Sigurna sam da, ako se malo mladi motivišu, ako se angažuju i poguraju na neki način, da ćemo dosta njihovih kapaciteta, kvaliteta i vrijednosti da otkrijemo i primjenjujemo u našem društvu.
Prošle godine ste u sklopu NVO “Portret” sprovodili istraživanje “Vrijeme za mlade”. Koji su bili rezultati tog istraživanja?
-Anketa koja je bila sprovedena, bila je namijenjena za mlađe i za starije generacije. Tu se tačno uočio sukob mišljenja i pogleda na ponašanje, mladih i starijih.
Mladi su bili u velikom broju, ne samo nezainteresovani, nego i nezadovoljni kako se starije generacije a i država odnose prema njima.
Smatraju da njihove potrebe nisu, ne samo u prvom planu, nego čini im se, nisu ni bitne.
Starije generacije sa druge strane, bile su mišljenja da su mlade generacije nezainteresovane, pasivne, da očekuju da im se sve ‘servira na tanjiru’.
Nažalost, to nije neistina, ali opet, mislim da je tim starijim generacijama zadatak da mlade motivišu i da im pokažu kojim putem treba da idu, kako da koriste svoje vrijednosti i kvalitete.
Puno je mladih, talentovanih ljudi iz Bara, koji studiraju u Podgorici, Nikšiću …ili van naše države… u regionu, pa i širom Evrope. U kontaktu si sa njima. Kolika je njihova želja da se nakon studija vrate u Bar i da daju doprinos u svom gradu?
-Iskreno mislim da dosta mladih ne planira da se vrati u Bar, makar što se moje generacije tiče.
Za neke znam sigrurno da se neće vratiti, zato što su duboko svjesni da ovdje nemaju priliku, a ne bi imali ni plate kakve kao u nekoj evropskoj zemlji.
Tu jedino može igrati ulogu kolika je ljubav prema domovini, koliko ste spremni da se žrtvujete da poboljšate društvo, čak i ako znate da će taj vaš trud, nekad možda biti uzaludan.
Zapitaju se mladi i bude im žao kada odu iz svoje zemlje, kada vide da propadaju neke vrijednosti, što su oni voljeli, koje su željeli da ostvare sjutra i u kojima su željeli da učestvuju.
A ponekad je samo ta želja da živimo svoj život bez nekih pritisaka sa strane previše velika da bi ostali ovdje.
Rad na sebi je najvažniji, u svakom slučaju. Ti si nedavno bila i na jednoj interesantnoj edukativnoj radionici – “Mladi kao kreatori omladinskih politika od Crne Gore do Evropske unije” koja je organizovana u Budvi. Kakve utiske nosiš?
-To je bilo 18. i 19. februara. Predavači su bili stručnjaci iz svojih oblasti. Imali smo priliku da se edukujemo u pogledu omladinskih politika, kako mi možemo i zašto je bitno da se uključimo, koliko moramo da podignemo taj nivo naših zahtjeva.
Najviše se o tome pričalo. Ali i da li smo kao društvo svjesni šta sve treba da imamo, preko kojih stvari treba da pređemo i koje da popravimo, da bismo napravili jedan korak prema Evropskoj uniji.
Bilo je riječi i o tome da ne treba da se forsira ulazak u EU, kad već neke ključne stvari, koje su u vezi sa našim društvom, nismo do sad riješili.
Da sad uđemo u Evropsku uniju to bi bio – kolaps. U EU vrednuju mišljenje mladih i bave se osnovnim ljudskim pravima i slobodama.
Bilo je riječi i o istorijatu i tome kako su se mladi kroz istoriju borili sa politikama koje nisu bile u skladu sa njihovim interesima i željama. Imali smo priliku da radimo i u grupama, kao i da napišemo konkretno neke zahtjeve koje bismo proslijedili u opštinu ili u zakonodavstvo.
Mi smo stavljali neke predloge, na primjer o pravima studenta. Pravili smo paralelu između drugih zemalja i nas. Kakve privilegije imaju studenti, na primjer, u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, a kakve kod nas.
Uvidjeli smo veliku razliku u tome kako se tretiraju studenti u drugim zemljama, kakve prilike za studentske poslove imaju…Čak imaju npr. i više mjesta gdje mogu da se hrane.
Jer, država nije uopšte svjesna koliko je skupo studirati u Crnoj Gori, iako je državni fakultet besplatan. Studenti u Podgorici imaju dvije menze, koje i nisu toliko dobre.
Dosta studenta se često razboli od te hrane. Država ne njeguje svoj mladi kadar i ljude koji će sjutra da budu akademski građani, ne daju im ‘vetar u leđa’ u smislu da se vidi da im je stalo do njih i da ostanu u ovoj zemlji.
Iako se toliko priča o tome da mladi odlaze, da ih ne interesuje…ali smatram ne interesuje ih s razlogom.
Kao ‘trn u srcu’ će im zauvijek ostati to da nisu svojim znanjem i inicijativom mijenjali svoju zemlju. Ali, kada živimo u zemlji u kojoj živimo, svaka promjena je jako teška.
Ono što je takođe bila neka od zanimljivih tema na edukativnoj radionici je mogućnost umrežavanja i saradnje za mlade u Crnoj Gori i EU, kao i šta EU nudi mladima u Crnoj Gori.
S obzirom da si studentkinja u Podgorici na Fakultetu političkih nauka, druga godina, eto čuli smo koji su to neki od problema studenta. Što misliš da bi trebalo uraditi da se to promijeni?
-Pa prije svega smatram da bi trebalo da se pokrene neki vid javnog komuniciranja, koji će da umreži nekako studente Crne Gore i koji će zajedno, jasno i glasno da izraze svoj stav ljudima koji su na položajima.
Dakle da kažu šta im je potrebno da bi ostali ovdje i vidjeli neku vrstu dobre i stabilne budućnosti u ovoj zemlji. Istina je i da su studenti što se tiče toga pasivni.
Rekla bih kao da su se pomirili sa činjenicom da promjenu ne mogu da naprave, jer, to su uzaludno pokušavali kroz niz godina. Godinama se bore za jednu stvar, a na kraju se ne izbore.
I to na jako ružan način – tako što se ta inicijativa samo sasiječe u korijenu.
Mislim da bi studenti trebalo da pokrenu neku inicijativu u vidu protesta ili slanja zahteva Skupštini… da se jednostavno podigne svest o tome da njihova osnovna prava nisu ispoštovana.
Postoje npr. situacije kada profesori ne žele da ispoštuju studenta, barem u tom najosnovnijem pravnom poretku i pravnom okviru koji student samim upisom na fakultet stiče.
Koliko sluha imaju profesori na Fakultetu političkih nauka za sve vaše zahtjeve?
-Pa neki imaju. Neki stvarno vole sa nama da razgovaraju o tome. Zanima ih naše mišljenje i sve ostalo.
Na mom smjeru većina profesora je bila stvarno otvorena da razgovara sa nama i nekako nas osvješćuju da razmišljamo u tom nekom pravcu.
Najprije, da budemo uvijek nepristrasni kao novinari i da gledamo iz objektivnog ugla. Uče nas tim vrijednostima.
Zatim, da sagledamo situaciju ili problem iz svih uglova, da ne budemo suvoparni i plitki.
Imamo dosta dobrih profesora na našem fakultetu. A to što i oni imaju nekog iznad njih i ne mogu nekad da se izbore za naša prava koliko god se trudili, to je opet druga priča.
Ali, kao profesori, kada bi studenti pokrenuli neku inicijativu, mislim da bismo imali dobar odziv i od njih.
Druga si godina Fakulteta političkih nauka, smjer žurnalistika. Koliko imate mogućnosti za obavljanje prakse?
-Svake godine imamo u drugom semestru praksu. U prvoj godini sam imala praksu u štampanim medijima, koju sam realizovala u „Vijestima“.
Tokom ove godine, radim praksu na portalu „Vijesti“. FPN je realizovao ugovore o obavljanju prakse studenata sa portalom Dan, RTCG, Vijestima, Standardom.
I iz mog i iskustva mojih kolega, veliko je angažovanje od strane samih novinara i mentora za to da se ohrabre mladi novinari i studenti, da mogu da rade svoj posao.
Mene su, na primjer, vodili na dosta događaja gdje sam imala priliku da shvatim zapravo kako taj svijet funkcioniše i kako treba da se ponašam i da se postavim, kako će se drugi ljudi postaviti prema meni kao novinaru, kako da napišem tekst i da sve to stilski odradim…
Kada sam upisala FPN-žurnalistiku, nakon prvog semestra i odradila prvi put praksu, shvatila sam da sam zaljubljena u tu profesiju.
Tako to obično i bude u početku kada je novinarstvo u pitanju – lijepo, interesantno… Ali vidjela si, vjerovatno, da puno novinara nakon nekog vremena pređe u PR vode. Nekako se zasite novinarstva. Imaš li osjećaj da bi se možda mogla ‘zasititi novinarstva’ ?
-Pa dosta ljudi mi je govorilo da se zasiti. Pošto sam radila u kulturi i u zabavi, bilo mi je interesantno da idem svuda.
I onda mi je koleginica koja je radila sa mnom u jednom momentu rekla ‘toliko ćeš se zasititi svega ovoga da sama na svoju inicijativu nikad više nigdje nećeš poći’.
Dobro, meni se to još uvijek zaista nije desilo. Ko zna, hoće li.
Ima ona izreka “jednom u novinarstvu – uvijek u novinarstvu”.
-Da, ali dobro, sve je do toga koliko čovjek želi kroz život da se mijenja, da proba nove stvari, što vam se sviđa i kakav ste karakter. Mislim, barem ja.
A negdje kasnije u karijeri novinari posegnu za tim PR-om. Možda zato što je, čini se, to pametniji izbor profesije, bolje plaćen. Sve je sada preko interneta.
Štampani mediji polako izumiru. Internet portali su zaživjeli. Čak i velike medijske kuće počele su da se prebacuju na TikTok, na Instagram, da najprije tamo objavljuju vijesti.
Taj PR-management je sada svuda tražen. Većina novinara i sa mog fakulteta, planira da nastavi PR.
Ali, opet, ja sam se vezala za pisanje tekstova i za čitav taj proces. To mi je kao neki, ne znam, ritual, bukvalno. Tako da mi se baš sviđa. Najverovatnije ću nastaviti da se bavim novinarstvom.
Da se vratimo ponovno na “Klupko”. Zvanično si sada koordinatorka volontera. Koji su planovi za naredni period?
Nastavićemo da tražimo projekte na koje možemo da se prijavimo.
Ima li puno mogućnosti?
-Ima, ima. Mislim, samo treba da znate gdje da tražite. Ja imam tu sreću da mi Branka Ćalasan, svaki put kada dobije mail, kada se organizuju neke konferencije, seminari, odmah pošalje da prisustvujem u ime NVO “Portret” i “Klupko”.
Tako da, eto, srećom, imam nekoga ko će stalno da me gura u pravcu u kojem ja želim zapravo da idem. Ima raznih seminara, edukativnih radionica…
Mladi vole da imaju tu interakciju i zato rado idu na to. Ima mladih ljudi koji žele da se bave omladinskim politikama, da budu vršnjački edukatori.
Plan “Klupka” je da se prijavljuje za te projekte. No, prije svega planom je predviđeno i da povećamo broj članova.
Ja ću obići barske srednje škole i na taj način takođe predstaviti naš Klub mladih volontera.
Realizovali ste do sada interesantne projekte i vjerujem da će, čim im budeš pričala o tome, interesovanje mladih volontera da vam se priključe biti još veće.
-Da.Čini mi se da su oni željni da rade nešto, učestvuju, budu dio zajednice, ili jednostavno, dio nečega. Treba im mjesto gde će da se osjećaju sigurno, i gdje se njihove potrebe poštuju.
Svi koji žele da nam se pridruže, mogu nas kontaktirati na društvenim mrežama Facebook i Instagram ili putem platforme www.koferpsihoalata.me -,
