Tijana Petrović: Ponosni na 20 godina Hrvatskog glasnika
Izvor, foto: Radio Kotor
Autor: Jelena Kljajević
Gošća emisije “Multikultura” Radio Kotora bila je urednica “Hrvatskog glasnika” Tijana Petrović.
Ufebruaru se obilježava dvadeset godina od objavljivanja prvog broja „Hrvatskog glasnika“. Kakav je osjećaj koji jedan ovako ozbiljan jubilej budi u vama?
-U februaru, tačnije 7. februara, navršilo se 20 godina od objavljivanja prvog broja Hrvatskog glasnika. Najsnažniji osjećaj koji imam ja, a vjerujem da je tako i sa mojim saradnicima je - ponos!
Ponos - što smo uspjeli istrajati svih ovih godina, što smo uprkos svim teškoćama, finansijskim i svim ostalim – ne manje važnim i snažnim, uspijevali nastaviti. Bilo je mnogo perioda kad smo bili užasno obeshrabreni, ali smo nekako uvijek uspijevali ići dalje.
Da čujemo o počecima „Hrvatskog glasnika“? Je li se promijenila ekipa koja je počela sa ovim poslom, kakve su bile početne zamisli i što se do danas promijenilo?
-Prvi broj je izašao davno - prije 20 godina, pa je prirodno da se ekipa promijenila, ali je koncepcija časopisa ostala u suštini ista.
Prvi urednik Glasnika bio je Tomislav Grgurević, koji je u svojoj bogatoj novinarskoj karijeri, između ostalog, bio i urednik Radio Kotora.
Članovi redakcije “Hrvatskog glasnika” tada su bili Tripo Schubert, Dario Musić, Silvio Marković, Siniša Luković, Neven Staničić i don Srećko Majić.
Tomislav Grgurević je uređivao prvih deset brojeva, ali je zbog bolesti bio prinuđen prekinuti dalji rad, pa su do izbora novog urednika taj rad na pripremi preuzeli Tripo Schubert i Dario Musić.
Od 2006. do 2011. godine urednica je bila Tamara Popović. Ja sam na na čelu uređivačkog odbora od početka 2012. pa evo do danas.
Moji saradnici u uređivčkom timu su: Tripo Schubert, Marija Mihaliček, Marina Dulović, Danijela Vulović, Jasmina Bajo i Joško Katelan.
Što se tiče koncepcije, već sam rekla da je u suštini ostala ista kao i prvoga dana, samo nastojimo imati što više fotografija, jer je suvoparan tekst teško prihvatljiv, a jedna fotografija zamjenjuje hiljadu riječi.
U Glasniku se objavljuju članci o radu, problemima, dostignućima Hrvata uopšte, sa posebnim akcentom na područje Boke, Budve i Bara, pri čemu se nastoji poštovati sve što doprinosi afirmaciji nacionalnog, kulturnog, duhovnog i vjerskog identiteta.
Posebno vodimo računa da ono što objavljujemo ne remeti, već učvršćuje sklad koji se na našim prostorima njeguje stoljećima.
I nekad i sad - njegujemo saradnju sa svim dobronamjernim ljudima i društvima u Crnoj Gori bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Koje su se rubrike zadržale i danas? I za koje, prema vašem iskustvu, vlada najveće interesovanje? Što je najzanimljivije čitaocima?
-“Hrvatski glasnik” je hroničar jednog vremena, pa u skladu sa time i biramo teme.
Nemamo mi posebne rubrike koje su uvijek i stalno zastupljene, ali se u svakom broju bavimo kulturnim događanjima u Crnoj Gori i Hrvtskoj - od značajnih izložbi, koncerata, promocija, do reportaža sa karnevala, Bokeljskih noći i sličnih manifestacija...
Pišemo o sportu, a najviše o vaterpolu jer je Kotor upravo po vaterpolu poznat i prepoznatljiv.
Pišemo o poznatim i manje poznatim ličnostima koje su ostavile dubok i neizbrisiv trag u našoj povijesti i kulturi, promovišemo i prezentiramo bogato kulturno nasljeđe Boke kotorske.
Povremeno imamo zanimljive i vrijedne serijale o istoriji kružnih putovanja u Boki kotorskoj, peraškim palatama, prčanjskim jedrenjacima, kotorskim grbovima, crkvama, mjestima...
Ono što je meni veoma važno je i da gotovo u svakom broju imamo bar jedan tekst koji je pisan našim - bokeljskim dijalektom.
Na taj način nastojimo ga sačuvati i održati živim, bar zbog one posebne emocije i topline koju mi Bokelji osjetimo kad ga čujemo ili pročitamo, a vani smo, daleko od doma.
Ne znam, zavisi od afiniteta čitalaca, ali za svakoga se tu uvijek nađe nešto interesantno.
Kakva je struktura čitalačke publike ? Mlađi ili stariji, osobe koje žive u Boki ili oni ljudi koji se vezani za ovaj region, a žive negdje u inostranstvu? Da li su to ljubitelji istorije, kulture, tema iz politike, privrede, oni koji vole dobru fotografiju?
-Naša je čitalačka publika veoma raznovrsna. Uglavnom su to ljudi čiji su korijeni vezani za Boku , a žive po svijetu.
Kroz sve ono što uspijemo zabilježiti i prenijeti čini se da su bliže svome domu, da su tu, da su prisutni, da učestvuju u svemu tome.
Imamo i ljude koji nikada nisu bili u Boki i koji se na ovaj način upoznaju sa njenim specifičnostima. Od njih nam uvijek stižu pohvale. Naši čitaoci su naravno i Bokelji i ljudi širom Crne Gore.
Ono što je meni posebno zanimljivo i veoma imponuje je činjenica da su me više puta kontaktirali studenti i drugi istraživači kojima je bila potrebna pomoć oko pronalaženja tekstova iz povijesti našeg kraja ili znamenitih ličnosti, a koje smo mi tokom svih ovih godina objavili.
U svakom broju čitatelji mogu pronaći teme koje ih više i manje zanimaju. Uvijek vodimo računa da su zastupljene istorijske teme, teme iz kulture i naravno dobre fotografije koje sve to prate.
Politike se rijetko dotaknemo. Samo onda kada je baš važno nešto zabilježiti. Mislim da je danas u svemu previše politike, pa je ne mora biti i u našem časopisu!
Od samog osnivanja koncepcija Glasnika je takva da promoviše kulturu i tradiciju, i da radi na očuvanju vjekovnog sklada i suživota na ovim prostorima. Smatramo da je to ispravno i toga se pridržavamo.
Svojevremeno sam pročitala da distribuciju obavljate prema Hrvatskoj i zemljama Evrope, ali i prema Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji, što je veoma interesantan podatak. Je li i danas to slučaj?
-Da. I danas časopis distribuiramo širom Evrope, ali i prema SAD-u, Kanadi i Australiji. To su, uglavnom, privatne adrese naših čitalaca, ali ga dostavljamo i relevantnim ministarstvima u Crnoj Gori i Hrvatskoj, opštinskim institucijama u Boki, pojedinim medijima, kao i bibliotekama u Kotoru, Herceg Novom, Cetinju, Zagrebu, Rijeci, Mostaru...
To nam je posebno značajno jer će ovo što radimo i što smo radili svih proteklih godina, ipak, negdje ostati dokumentovano i sačuvano.
Da li je „Hrvatski glasnik“ dostupan u elektronskoj formi odnosno – da li imate u planu jednu ovakvu ideju, u skladu sa tehničkim mogućnostima današnjice koje, zapravo, na određen način i “narušavaju prirodnost šuškanja papira novine u rukama” ? Makar je to moje mišljenje…
-Potpuno se slažem sa vašim mišljenjem. Ja sam i dalje, i mislim da ću uvijek biti, vezana za to šuškanje papira, za držanje knjige ili časopisa ili dnevne novine u ruci...
Taj osjećaj ništa ne može zamijeniti. Ipak, današnji ritam života i tehničke mogućnosti primoravaju nas da im se prilagodimo.
Hrvatsko građansko društvo je unazad nekoliko godina omogućilo da svi dosadašnji brojevi Glasnika budu dostupni i u elektronskoj formi na našem portalu www.hrvaticg.org .
To će, svakako, olakšati arhivima, bibliotekama, muzejima, istraživačima i svim čitaocima da lakše dođu do traženog podatka.
Postoje li sugestije čitalačke publike i na koji način se odnosite prema njima? Prihvatate li nove teme, sugestije i slično i jesu li, zapravo, i čitaoci dijelom vaši saradnici?
-Radujemo se svakoj sugestiji i svakom novom predlogu. Jedino tako, dok slušamo i čujemo, možemo i raditi ispravno.
Ono što je karakteristika “Hrvatskog glasnika” je da u njemu sarađuju autori iz raznih profesija i svih sredina i da za svoje priloge ne traže honorar.
Od prvog broja do danas registrovali smo preko 200 autora, među kojima su povjesničari, profesori, umjetnici, književnici, novinari, sveštenici, diplomate, arhitekte, pomorci, sportski radnici...
Svima koji su ikada uzeli učešća u kreiranju ovog časopisa istinski sam zahvalna.
Ne smijem izostaviti da pomenem i zahvalim fotografima, profesionalnim i amaterskim, čije fotografije koristimo u Glasniku, posebno za naslovnicu, koji su nam uvijek, bez suvišnih pitanja i pogovora, besplatno ustupili fotografije.
Ne mogu ih sada imenovati jer bi to trajalo i trajalo. Ono što još moram naglasiti je da i članovi redakcije rade volonterski.
Koliko često izlazi „Hrvatski glasnik“, kako se finansirate i postoje li finansijska stabilnost ili – kao i većina danas, „kuburite“ sa finansijama? Svi znamo da nije lako obezbijediti sredstva i platiti sve troškove – naročito onda kada želite kvalitetan medijski sadržaj i kontinuitet u toj zamisli?
-Nažalost, svima nam je slična sudbina. Nemamo stabilno finansiranje i u potpunosti zavisimo od sredstava koje dobijemo (ili ne dobijemo) na konkursima na koje se prijavimo.
Država Hrvatska finansira projekte kroz Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Tu redovno konkurišemo s Hrvatskim glasnikom, jer je to najznačajniji projekat društva i uglavnom dobijemo dio potrebnih sredstava.
U Crnoj Gori konkurišemo kod Fonda za zaštitu i ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava, Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Centra za očuvanje kulture manjina...
Tu ne znam što bih vam rekla. Ministarstvo i CEKUM već dugo vremena ne prepoznaju značaj onoga što radimo, dok nas Fond, kroz projekat, podrži nekad za par brojeva, nekad za jedan, nekad ni jedan.
Koliko su u mogućnosti, pomognu nam Dubrovačko-neretvanska žipanija i Grad Dubrovnik, kao i gospodin Marko Franović iz Australije.
Ranijih godina štampali smo deset brojeva godišnje, sada smo sretni ako uspijemo obezbijediti sredstva za četiri ili pet brojeva.
Strašno je teško i iscrpljujuće boriti se ovako, biti u stalnoj neizvjesnosti... Nažalost, ništa ne ide na bolje nego je samo sve teže.
Izdavač je Hrvatsko građansko društvo Crne Gore koje ima različite aktivnosti. Da li imate neke zajedničke planove koji se tiču, na primjer, projekata koji bi mogli biti interesantni vašoj ciljnoj grupi, a vi bi ih kao štampani medij mogli adekvatno predstaviti?
-Mi u Hrvatskom građanskom društvu uvijek imamo i ideja i planova, ali ih je u ovim finansijskim okolnostima sve teže realizirati.
Recimo, do prije korone bio je aktivan naš mandolinski orkestar „Tripo Tomas“ sa zavidnim brojem članova.
Ideja je bila da se sačuva ovaj instrument tipičan za naše podneblje i kroz razne nastupe širom Crne Gore i Hrvatske predstavi i promoviše naše kulturno nasljeđe.
Od toga projekta nismo odustali, ali finansijska sredstva ne uspijevamo obezbijediti.
Tačno 2003. godine Društvo je obnovilo pučku svečanost „Trpindansko veče“ koja se nekad uoči proslave svetog Tripuna održavala u kultnoj kafani “Dojmi”.
Posljednje tri godine, zbog pandemije koronavirusa, nismo je mogli organizovati, ali ove godine je održana 4. februara. To je nešto što smo na radost svih nas uspjeli organizovati i održati.
Neki projekti Društva vezani za kulturne manifestacije i izdavaštvo, na čekanju su jer za njih imamo ideje, ali sredstva nemamo.
Da se, za kraj ovog današnjeg razgovora, podsjetimo na teme koje su obilježile februarsko izdanje....
Februarsko izdanje – 185 broj Hrvatskog glasnika obilježilo je sve ono što se dogodilo između štampanja dva broja.
Tu je predstavljanje Monografije društva štampane u povodu 20 godina od osnivanja, zatim sportske teme o hrvatskoj bronzi na Svjetskom prvenstvu, uspjesi naše sugrađanke Vedrane Praščević, jubilej jedriličarskog kluba “Lahor”, intervju s Mirkom Vičevićem koji je nedavno primljen u Kuću slavnih vodenih sportova.
Zatim, tu su povijesne teme - o životu Tivćanina dr Vicka Vuksanovića, jednog od pionira hrvatske imunologije, natpisima iz Boke kotorske i Crne Gore u splitskim novinama do početka II svjetskog rata... serijal o kružnim putovanjima u Boki, Jadranskim otocima... kao što sam i ranije rekla, svako tu može naći nešto što mu je zanimljivo-.
