Karađoz: Dinamične impresije sa terena (III)
Feral.bar prenosi u četiri dijela putopisno-prozni zapis književnika Senada Karađuzovića iz Bara u kojem se opisuje posjeta Međimurju i Čakovcu nakon tri decenije. Autor preispituje sjećanja, lične zavjete i emocije u ambijentu postjugoslovenske Hrvatske.
Izvor: Pobjeda
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
U gradskoj knjižnici sam ostavio po tri primjerka moja četiri prethodna izdanja.
Ljubazna bibliotekarka mi se zahvalila sa osmjehom, gledajući u čudne nadrealne korice, osmijehom vrijednim oslobađanja memorije od 1,2 %.
Još mi je memorija u kritično–crvenom režimu i hodam teško, ali me kući čekaju fino kuhane kranjske kobasice, kakve samo moja punica – tašta „pripravlja“, i to će me refrešovati za 2,8 % u kritičnoj crvenoj liniji, pa ću moći fotografisati više.
Gravitacija je prevelika za moje olovne skafanderske čizme...
(Oslobodite svoju memoriju za 3 % i biće vam lakše kao meni u tom času. Preporuka aut. teksta)
Franc i ja u „Meno pauzi“
-Šteta – veli mi Franc, suprugin tatek – juče je bil Jože i zpili smo litru gemišta-.
-A što ću Franjo, đaoli me ćeraju da bauljam po gradu i skitunjam bez cilja.
Trideset godina me nije bilo – odgovaram mu saučesnički, dok nas Drage (punica) sumnjičavo zmotri“.
Muškarci su saučesnici u tri zločina naspram žena: U piću, u kartanju i u kurvanju.
Sva tri grijeha su objedinjena u jednom grijehu: U beskorisnom trošenju novaca i vremena. I to žene formulišu ovako: „Hiii, kaj? Pa ste svi muški ludi“?
Evo prostog zaključka žena, na sve „naše“ muške ludorije.
Ali tako je, tu se ništa od početka vremena ne mijenja, znala je pramajka Eva šta ju je snašlo kada je sa Adamom umnožila familiju, pridodavši sebi i mužu Kaina i Avelja.
A što? Nije... A makse tamo, da ne zanovijetamo, donesite još po jedno pivo!
Zapravo, nakon ove putešestvije „medi javom i med snom“ ja saznajem da sam apsolutno sam bio i da sam jesam.
Pazi ti mangupe i mangupkinje (da budemo rodno ravnopravni u ovom tekstu), koji-koje čitate ovo:
-Sami smo na ovom svijetu. Užasna je čovječja samoća, ona je pakao. Zbog toga valjda i priželjkujemo biti dio krda, gungule i protesta na trgovima, prepunih ljevičara i desničara-.
Jednom davno (a i kasnije) obezglavljivali su Robespjere i slične, ali uvijek u prisustvu razjarene gomile.
Svaki prisustvujući egzekuciji je postajao saradnik dželata i nosio je krivicu krda sa dželatom pod nebesima.
Hitler je to uređivao na drugačiji način. Sravnjivao je računicu nebesa, dželat = 1000 žrtava (i to mu nije pomoglo).
Staljin je to radio 1 na 1, u podrumu popločanom sa slivnikom, da se lakše opere krv. U mraku, niko ne zna koga ubija, niko ne zna ko je ubica. Ni njemu nije to pomoglo.
Sam je nesretni „putnik“ kroz vrijeme – prostor.
Vas cijeli život pakleno smo sami, sami ostajemo onog časa kad nas majka iznese na svijet pa nemoćni zavrištimo.
Sami smo i nakon rođenja, i sve smo samotniji što smo stariji.
U nekoliko navrata me je pitala supruga, tokom dolaska u Hrvatsku, a gledajući me u oči:
-Jesi li razočaran-?
-Ne – odgovorih iskreno, znajući da ne vrijedi lagati žene i potvrdih odgovor najskromnije – ne, nijesam razočaran-.
E, sad da bih do kraja bio iskren, trebao sam joj dodatno reći da joj je pitanje pogrešno, te da me je zbog mojeg škiljenja očima i nabiranja bora na čelu, trebala pitati:
-Šta ti je?-.
A ja bih joj iskreno odgovorio (isto kao i u objavi koju sam postavio tih dana na FB-u:
-Hranim se sjećanjem i hodam po ulicama bauljajući, jer tek sada svjestan postadoh koliko sam usamljen u pedesetčetvrtoj, a tu samoću je Oktavio Paz iskusio u svojoj dvadesetdevetoj-.
To je točno pitanje i tačan odgovor.
Šteta da nijesam uložio kviska, a niti supruga, jer bi pobjedili u Kviskoteci i Oliver Mlakar bi nam uručio uz šarmantni osmjeh glavnu nagradu.
(Ne ulažite kviska i naslutićete koliko ste sami, kao i ja u tom času. Preporuka aut. teksta).
Ko igra lambadu uz hit Dubrovačkih trubadura taj ... taj ne zna kako zvuči gruvanje BTR
(Međimurska županija tokom „domovinskog rata“ je u malim procentima u ljudstvu učestvovala. 8000 bojnika u odnosu na stanovništvo županije koje je devedesetih brojilo 110.000 stanovnika, u ratnim dejstvima. Ko je htio, a među njima su uglavnom bili dragovoljci, učestvovao je. Međimurska županija nije od ostalih djelova Hrvatske manje domoljubna! To je poseban živalj, koji cijeni rad. red i rezultat. Bilo kakvi oblici sukoba su za Međimurce destruktivni oblik življenja. Oni su pacifizirane patriote. Ovo je moj doživljaj tog dijela hrvatskog naroda. Prim. aut.).
...zanimljivo ili ne.
Ja sam od onih ljudi koji primjećuje sinhronizitete, zapravo, shvatam sinhronizitete kada se poput slika preklope preko mojih pleća, kao listovi pažljivo naslaganih kopriva preko starih ožiljaka, pa sladunjavo i bezbolno žare izranavljena mjesta i zacijeljene rane.
Ako istim prstom strastveni pušač tokom konzumacija cigareta decenijama gasi cigarete, izgasit će nerve u tom prstu i primijetiće tek kad osjeti smrad zagorjelog mesa, da to njegovo meso gori.
U zajedničkom domu gdje se okupljaju šahisti, udruga penzionera, udruga dragovoljnih vatrogasaca i gdje se za cio kraj „kuha prvomajski grah“, ponekad se prave svadbe, veselja prigodom prvog pričešća, rođendanske proslave i ostala veselja.
Zadnji put sam tu sjedio septembra – listopada 1990.
Duum – ragaa – duum – buum: evo me koncem travnja 2022. ponovo tu. Općenito sam prisutan, prilikom nekvih bitnih zbivanja?
(Kao da sam važan ... do one rabote sam važan, samo sam svjedok – savremenik sopstvenog vremena. Hah).
Isto mjesto, druga vremena. Malo promijenjeni skupni dom. Toalet je potpuno preuređen, ali tokom tri decenije i ja sam „preuređen“.
Šepam od prokletih bolova u tabanima, nijesam izgubio niti kilogram od zadnje posjete, ali niti dobio neko kilo. Sijede brade i sa pramenovima prosijede kose na sljepoočnicama.
...Svi su veseli i nasmijani i mladi i stari. Razdragana lica i široki osmjesi ... godine grizu po našem mesu kao bezubi matori pas.
Nijesam zbunjen. Zadivljen sam. Imam osjećaj kao da sam sve vrijeme odsustvovanja bio tu.
Jedino me koleba pomisao, kako niko nije primijetio da me fizički nije bilo i što se svi ponašaju kao da nikad nijesam bio odsutan.
U skladu sa tim saznanjem, ponašam se i ja kao i oni. Dobro – bio sam tu sve vrijeme! Nijesam ništa ni bolji nit bitniji od ostalih.
Ja sam dio sveopćeg krda: ... Ja sam dio čovječanstva.
Nas ljude, jedino oči izdaju, sjene i pjege po zjenama točno zbore o nama koliko smo kilometara prošli u trci sa vremenom. U to sam potpuno siguran.
Zveket čaša i escajga, ti zvukovi me uvijek podsjete na prolaznost vremena.
Osmjehujem se svima, šalim se, a krajičkom oka primjećujem ubrzanje.
Entuzijazam gladnih slavljenika i gostiju, grubo zubno žvakanje salata, mezetluka, punjenje praznih želudaca.
Ispijanje pića...
Da li je to odlaganje smrti?
Normalni ljudi se u čoporu, moraju ponašati u skladu sa ostalim jedinkama iz čopora.
U zoru će neko povraćati, neko pak, izasrati požderanu hranu. Neko će biti umoran od plesanja.
Treba mi cigareta. Muka mi je. Moram van.
I ja izlazim vani. Ima klupa, pred ulazom.
I pored buke koja dopire iznutra, čujem pucketanje žara iz pripaljene cigarete i mislim:
-Dobro je, kad se svi prisutni budu zapili, svi će unutra paliti cigarete, ali tada će već biti kasno-.
Uslovio sam sebe, da ću nakon trećeg popijenog piva otići kući.
Ja sam anksiozan. Poslije trogodišnje tišine sam se vratio u „buku“. I to ne znači da sam bolji od ostalih, ali imam svoju „stranputicu“ u životu koja slovi: Ekstremni individualizam.
Možda je to bolest, a možda i nije. Ja u tom procjepu imam vremena za razmišljanje. A to je vrsta luksuza! Sopstvenog luksuza!
Jebi ga. Tek prije dvadeset dana mi je umro brat. A i da nije, isto bih, (kao što sam te večeri) pojeo pola paradajza, popio tri piva i otišao kući!
Ali ... ili ... samoća me ne napušta. (Nisam partybreaker, ali možda nekome ličim na takvog).
Sve jedno, osmjehujem se, mlatim rukama umjereno, klimam glavom uljudno i konstantno se opirem zakonima samoće - Sartr me je u devetnaestoj godini (mojeg života) naučio tim zajebantskim potezima.
Čovjek je jedina od svih životinja, koja se crveni u licu kad osjeti stid.
Osjećam mojom „nosinom“ miris oznojenih ljudskih tijela od plesanja.
Kažem supruzi: „Vrijeme je da idemo“.
I odlazimo kući.
(Kad se zarumenite u licu iz bilo kojeg razloga, sjetite se mene i znaćete šta sam osjetio u tom času. Preporuka aut. teksta).
(Nastavlja se)
- Tagovi:
- Senad Karađuzović
- Putopis
