Igor Gojnić: Babin pianino, stiplčez rekord, rolšue za Evropu i Šizgare magare
Izvor, foto: Barinfo
Autor: Željko Milović
Gost 57. emisije “Priče s Baranima” bio je Igor Gojnić (1961), sekretar Sekretarijata za razvoj Opštine Bar, bivši atletičar, muzički urednik i urednik muzičkih emisija u Radio Baru.
Govorio je, pored ostalog, i o precima iz Brčela – Labudu, Luki i Joku Gojniću, o babi kao dominantnoj figuri familije, odrastanju na Topolici, u “Sedmici”, ali i o prvom studiju za presnimavanje muzičkog materijala u Crnoj Gori po imenu “Grip”, kojeg je u galeriji “Velimir A. Leković”, a poslije u kulici Dvorca, otvorio 1988. sa Redžom Petovićem.
-Moj đed Velimir Gojnić završio je medicinu na Sorboni i doktorirao tropske bolesti, te dobio u vrijeme kraljevine SHS namještenje u mjestu Odžak pored Doboja.
Borio se protiv malarije i tifusa, valjano radio i stekao imetak, bio je toliko čuven da su po njemu nazvali dom zdravlja.
Tamo mi je rođen i otac Časlav, ali i ja, kao zadnji residiv njegovog službovanja. Sa mjesec dana sam donešen u Bar.
Moja baba se zvala Izabela, bila je iz folksdojčerske familije koja je radila na grofovskom imanju u Vukovaru.
Završila je apotekarsku školu u Beogradu, imala je u cjelosti njemačko obrazovanje, znala je mnogo oko muzike, sporta, domaćinstva, bon-tona, a imala je strahovit uticaj na moj život.
Baba je zapamćena kao prva žena koja je vozila automobil u Baru, “fiat millecento”, i prva koja je vozila motor sa đedom kao suvozačem.
Đed je bio izvanredan ljekar, ali nije znao ama baš ništa o tehnici, pa je sve nadomjestila baba-počeo je priču Gojnić.
Kad su se vratili u Bar, početkom šezdesetih, živjeli su na početku kod đeda i babe, u velikoj kući sa ogradom od oleandera.
Bilo je to imanje iza kuće Milovića, na putu ka Krstiputeva, danas je tu bočni ulazak u HD “Laković”.
-Negdje 1965. smo se preselili u ‘Sedmicu’, ali je imanje ostalo dio obavezne životne priče, jer sam pomagao oko pomorandži, mandarina, svako od djece je imao svoje zaduženje.
Bila su dva bunara koja su se morala prazniti da bi se nalila zemlja, pa istanjirati, preorati, nisam volio to, ali me niko nije pitao.
U babinoj kući su postojala striktna pravila: nije se smjelo ustati sa stola dok svi ne završe, recimo. Ja sam najsporije jeo i svima sam ‘strune vukao’ koliko sam se razvlačio.
Zanimljivo, moj đed pravoslavac, kad je trebalo da se vjenča sa mojom babom, katolkinjom, i jedna i druga strana su pravile pritisak da se sve izvede po njihovim običajima i pravilima, sve dok on nije presjekao i rekao da će se vjenčati samo građanski, što nije bilo uobičajeno prije Drugog svjetskog rata.
Zato smo uvijek slavili sve praznike, i pravoslavne i katoličke.
Od početka katoličkog Božića do pravoslavne Nove godine, postojala je jedna ogromna jelka u velikom dnevnom boravku, pored ogledala, tako da sam ja pod njom uživao u produženom trajanju, sa svim što oba Božića donose.
U kući je bio pianino, a baba je pokušavala da me privuče da naučim da sviram, ali džabe, bježao sam od toga.
Sa istim ‘uspjehom’ me pokušala zainteresovati za njemački jezik.
Kada su zbog izgradnje ‘Rumijatransa’ eksproprisani kuća i imanje, dobila je novac za stan u Zlatiborskim zgradama, a ostatak je uložila u obnovu i izgradnju kuće u Brčelima.
Đed je bio odavno umro-sjeća se Gojnić.
U “Sedmicu” je prešao u petoj godini.
-Tada je postojala samo Ulica maršala Tita, i to je završavala ispred vrtića, gdje je bila neka vrsta kružnog toka koji nije vodio niđe osim do cvijeća i parkinga. Tek kad je Tito dolazio, ulica je produžena.
Malo dalje, bila je Poljoprivredna škola, u obliku ćiriličnog slova P, sa pročelja se ulazilo, a sa druge strane je bila sportska sala na čijem je krovu – ravnoj ploči održavana igranka Novaka Brajovića i ekipe.
Tu su se parovi spajali, naši sa turistima, a mi kao mali gledali sa strane šta se dešava i slušali rok.
Ali, da bi došao do gore, morao si da prođeš pored dva najsmrdljivija WC-a u istoriji. Ko izdrži, uživa-.
Zgrade “Šestica” i “Sedmica” bile su donekle odvojene od ostatka grada, na ćošku ka Šumici i parapetu.
-U ‘Sedmici’ je živio Žarko Đurišić, Fićo i Mrvica Pejović, Slobo i Slavko Lekić, Vuko Pekić, Brano Milić, Kopitovići, Šarbajići…
U ‘Šestici’ Zoran i Dragan Vojinović, Bane Žagar, Ljubo Sekulić, kasnije i Nikitovići, pa Džigi Jovićević…
Džigi je za mene smislio nešto kao nadimak po pjesmi grupe ‘Shocking Blue’ – ‘Venus’.
Svi znaju tu disco pjesmu, u kojoj se u refrenu ponavlja ‘She’s got it’, a pošto on nije znao ni kap engleskog, niti je znao što to znači, on je moj pravi nadimak – Šigi – preinačio u Šizgare, kako je on čuo taj refren.
I tako me zvao Šizgare, samo da bi mogao da tome doda još par stvari i riječ ‘magare’. Šizgare magare.
Bili smo jedinstveni u druženju, u dobrom i lošem. U borovima je bila pijaca sa 5, 6 štandova, a ispred fantastični tereni za igru klikera, najbolji na Topolici.
Svi smo se ređali tu. Ja sam od brata krao klikere.
Država je prije zemljotresa odlučila da gradi Lučku kapetaniju tačno na terenu gdje je nama bio fudbalski teren.
Okolčili su zemljište, ali je bilo po staroj: ‘Što čovjek po danu napravi, vile noću razgrade’.
Tako smo se preganjali s njima i vadili im noću kolčeve dva, tri mjeseca, ali smo na kraju potpisali kapitulaciju.
U Šumici smo provodili vrijeme, pravili skloništa, penjali se po drveću i lomili ruke; kroz Šumicu je bio pasaž oivičen oleanderima koji je sijao noću od svitaca.
Između naše dvije zgrade postojao je mali lamarin – kapunjerica, prodavnica, na čijem smo banku sjeđeli načičkani.
U ‘Sedmicu’, u tačno određenom periodu vremena, duvao je maestral.
Bile su one stare zavjese koje bi se naduvale kao jedrenjak i strujala bi promaja kroz kuću, od devet ujutro neđe do pet popodne- govorio je Gojnić.
Iz predzemljotresnog perioda je nezgoda koju je Igor srećno preturio preko glave.
-Vraćao sam se predveče od babe biciklom, žureći, jer su se starija braća već spremala za izlazak, a s njima sam trebao i ja.
U velikoj žurbi sam zaboravio da je u toku kopanje kanala Rene, odnosno produbljivanje.
Put koji vodi ka željezničkoj stanici bio je presječen, a preko širokog kanala napravljen je improvizovani mostić.
Odjednom, poletio sam nekih 4-5 metara i našao se u 3-4 metra dubokom kanalu.
Ležao sam dolje, nisam znao đe se nalazim i šta me sve boli, kad sam čuo glas: ‘Igore, jesi li to ti?’
Izvukao me Igor Rems, koji je vidio što se dogodilo. Srećom, bez posljedica sam prošao-.
Igor Gojnić je bio dio uspješne generacije Atletskog kluba “Mornar”, pod vođstvom dr Mima Vukotića.
-Genijalni doktor Mimo je okupio generaciju koja je prvi put u istoriji barske atletike bila tim, ono ranije su bili uspješni pojedinci.
Trenirao sam sa Željkom Ćavarom, Zoranom Hrnjezom, Dragoslavom Tomanovićem, Acom Vujičićem, Zoranom Đikanovićem, Žarkom Čarapićem, legendarnim Petrom – Draganom Petrovićem…
Na Prvenstvu za mlađe juniore u Kragujevcu 1979, postao sam prvak Jugoslavije, u konkurenciji Živka Romea i Sava Cmoka.
Trenirali smo u garnizonu, zatim kod kanala za navodnjavanje poljoprivrednog dobra, otprilike negdje između današnjih zgrada Opština i Radio Bara.
Tu smo napravili jedan krug, trenirali su i košarkaši, Pajo Pavićević je i išao s nama na atletska takmičenja.
Trenirali smo i u Dvorcu kralja Nikole, gdje sam uspio da sam sebi razbijem glavu kamenom.
Imao sam ga u ruci, namještao sam ‘stative’ za male golove, ali mi je onda Zoran bacio loptu. Refleksno sam bacio kamen uvis, uhvatio loptu, ali je i kamen ‘uhvatio’ moju glavu.
Trčali smo i magistralom, nije bilo toliko auta.
Bavio sam se atletikom nekih desetak godina, i na studijama u Novom Sadu, a iza mene je ostao taj čuveni rekord na 3000 stiplčez, koji je na žalost i dan danas aktuelan, jer niko ne trči tu disciplinu-pričao je o atletskom životu Gojnić.
Ključni događaj Bara, zemljotres iz 1979, zatekao ga je u Bijelom Polju.
-Imao sam 18 godina. U trenutku kad je zatreslo, bio sam na vratima hotela ‘Sandžak’, i tamo se jako osjetio.
Bili smo na takmičenju, odradili ga, i krenuli ka Baru, svi kao bez glave. Došli smo isti dan do Titograda.
Onda nas je do Vira vozio autobus jer je kamenje bilo po šinama, a od Vira šinobus najbrže što se može kroz tunel Sozina, kroz opšti mrak.
Izašli smo u Sutomoru, pa pješke ka Baru. Nikad takav nije bilo, struje ama baš nigdje, nije se vidio prst pred okom, samo ono osvijetljeno lampom na metar-dva. I Bar je bio u mraku.
Kad sam noću stigao, prvo sam došao do zgrade da vidim je li ‘Sedmica’ ostala. Otac, baba i braća nisu bili u Baru, samo majka Mira, a nje nije bilo u zgradi.
Požurio sam do babine kuće, no ni tamo nije bilo nikoga, pa sam otišao kod komšinice Ruže Klisić.
U neko doba, u toku noći, vidjelo se da se nešto dešava u babinoj kući, pa sam krenuo da vidim što je – kad ono, otac došao s puta, prenosili su mu auto vojnici na ruke preko nekih djelova magistrale samo da bi stigao.
Majka je bila kod rođake Zorice, i sljedeći dan sam ih našao. Taj april 1979. pamtim po snažnom osjećaju potpune nemoći, nisi u tom trenutku ni biće, nisi čovjek…-govorio je Gojnić.
Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije, ime Bara je zatreptalo na televizorima širom Evrope. Naši momci i djevojke su učestvovali na “Igrama bez granica”, sportsko-zabavnom takmičenju Starog kontinenta.
-Ni mjesec dana nakon zemljotresa počeli smo pripreme. Svako je imao neku svoju disciplinu, mene su opredijelili za trku na rolšuama.
U ekipi su bili svi sportski angažovani u Baru – atletičari, košarkaši i košarkašice. U probama i simulacijama igara ostvarili smo izvanredne rezultate i tako krenuli puni samopouzdanja preko Barija za Kjođu.
Kad smu ušli u Italiju, vidjeli smo šta je Jugoslavija, taj utisak mi je najjači i danas. Odnosili su se prema nama kao da su vidjeli bogove, takav sam utisak imao.
U Kjođi, koja je prilično bogatija u odnosu na jug Italije, takođe apsolutno poštovanje, nisu poštovali nas kao osobe već zemlju iz koje dolazimo.
Međutim, pošto su Jugosloveni bili najbolji na tom takmičenju te godine, još jedna naša pobjeda bi mnogo toga obesmislila, pa su organizatori pribjegli lukavom planu – noć prije takmičenja izmijenili su igre i takmičare za njih.
Zato sam na samom takmičenju ja od 60 kg na krkače nosio Vesnu koja me ‘mogla pojesti’, tamo gdje je trebalo da se provlačimo kroz prepreke postavili su našu najvišu takmičarku…
Legendarni sportski komentator Dragan Nikitović vidio je što se desilo, pa nas je stalno podržavao i kuražio.
Uglavnom, bili smo predzadnji na kraju, iako su nas, doma kad smo došli, slavili kao pobjednike, jer se poslala poruka svijetu da smo, i pored katastrofe, živi, zdravi, veseli, da će opet biti sve kako treba-zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Igor Gojnić.
- Tagovi:
- Bar
- Zemljotres
- Igor Gojnić
- Mornar
- Atletika
